0
Pirika, pirevina, puzava pirika (lat Agropyron repens syn. Elymus repens) je višegodišnja biljka iz obitelji trava (Poaceae). Naći ćete ju gotovo posvuda: na slabijem tlu, oranicama, livadama, po međama, na putovima i u vrtovima. Rod Agropyron sadrži oko 100 vrsti trava koje imaju zeleno ili sivkasto lišće, narastu od 30 cm do preko 1 metar, i naravno, sve imaju rizomatsko korijenje. Zbog toga je jedan od najomraženijih korova svakog vrtlara/ice. Tko ima ovu nesreću da na svom vrtu ima piriku, ima teške muke s njenim suzbijanjem. Naime, pirika je vrlo invazivna biljka koja se širi rizomatskim korijenjem, vrlo je agresivna i gotovo ju je nemoguće potpuno maknuti s vrta dok se jednom tamo pojavi.
Površinski izgleda kao obična trava, ali čupanjem joj nećete uopće naškoditi. Razlog tomu je što se ona širi podzemnim rizomima, i to jako uspješno i jako naširoko.
Evo kako izgleda pirika na rano proljeće. Površinski izgleda kao obična trava, međutim nije ju moguće tek tako isčupati. Na slici su rizomi koji tek počinju rasti, oni mogu biti dužine i do par metara, a uglavnom su na dubini 5-20 cm.
Korijenje određenih korova ima sposobnost otpuštanja kemijskih supstanci u tlo da bi napravili put kroz zemlju tvrdu kao beton. Jedna od tih biljaka je i pirika, koja ispuštanjem kemijskih supstanci u tlo “miče” konkurenciju s puta. Radi A ono što tako ne makne izbuši svojim korijenjem. Tako nerijetko možete pronaći probušene gomolje krumpira, gladiola i slično ako imate piriku na vrtu – ona svojim korijenjem doslovno prolazi kroz njih.
Pirika je stoljećima na glasu kao jako invazivan korov, postoje zapisi kako su seljaci čupali i bacali piriku na puteve ne bi li se uništila još od srednjeg vijeka. Ona je iznimno “žilava”; ako ju nakon vađenja ostavite da se posuši, a čak i nakon nekoliko tjedana dobije malo vlage ili padne kiša, ona će oživiti i nastaviti s invazijom. Postoji i narodna uzrečica da “pirika oživi i nakon 7 godina kako se iskopa iz zemlje”. I doista, uvijek ili nešto ostane u zemlji, ili se ne odnese s vrta i ostavi na puteljku, pa opet krene u invaziju. Osim toga, u invaziji joj pomažu voluharice – one kopaju tunele pod zemljom, a pirika koristi te tunele za brže putovanje pod zemljom. Voluharice se uz naše povrće i cvijeće hrane i rizomima pirike i njih si često pospremaju za zimu u “smočnice” pod zemljom. Često sve ne pojedu, pa pirika opet naraste – tako zapravo voluharice i presađuju piriku i šire ju (VIŠE).
Možete se je probati riješiti i jednim trikom koji sam čula: dobro pognojite tlo, na taj način ćete ju privući bliže površini, pa onda lakše ukloniti sve rizome.
Malčiranje u debljem sloju sam probala i to ne funkcionira za suzbijanje samog rasta pirike, upravo suprotno – još se je ispod malča najviše razmnožila. Međutim, malč funkcionira isto na način da privlači piriku više na površinu, pa ju je lakše ukloniti. Ako uporno redovito malčirate sijenom i stalno gore dodajete malč – zemlja je sve rahlija i bogatija, korijenje tj. rizomi se dižu na površinu pa s vremenom vrlo lako možete izvaditi cijelo korijenje bez pucanja – i tako ćete se je i riješiti s gredica. Samo morate biti uporni i strpljivi i mijenjati uvjete rasta.
Osim svoje invazivnosti i teškog uklanjanja iz tla, pirika ima još jednu neugodnu sklonost, koju nema gotovo nijedna druga vrsta korova. Ona svojim korijenjem buši sve što joj se nađe na putu pod zemljom. Mrkva, cikla, lukovice, krumpir… ako bilo što takvo bude na putu piriki, ona to neće zaobići, već će proći točno kroz to. Završni dio korijena je uski i šiljasti, pa joj to olakšava prodiranje kroz prepreke pod tlom.
Stoga ukoliko imate neki dio vrta gdje raste pirika, najbolje da ne sadite gomoljasto povrće i cvijeće na tom dijelu vrta, jer velika je vjerojatnost da će pirika napraviti ovo što je napravila i ovom krumpiru na fotografiji ispod – probušila ga.
Općenito i na ostalim dijelovima vrta pirika nije poželjna, jer svojim mirisom koji ispušta u tlo doslovno tjera ostale biljke i potiskuje ih i tako si radi prostor za sebe. A sve što počupate morate odnijeti s vrta i maknuti s tla – jer nakon prve kiše, čak i nakon tjedan dana čupanja – ona će se opet oporaviti i narasti.
Osim ružnih riječi o njoj, evo i nešto pozitivno – pirika je vrlo ljekovita biljka, a prvi zapisi o njenoj ljekovitosti datiraju čak od 4. st.pr.n.e. Ljudi su promatrali domaće životinje i vidjeli da najradije jedu piriku, te tako zaključili da je ljekovita. I doista, ako ćete pratiti koje trave ponekad jedu psi ili mačke (ja jesam) – piriku uvijek najradije biraju. Vjerojatno se i zato u nekim dijelovima svijeta pirika naziva “pasja trava”.
Tijekom povijesti je pirika glasila kao univerzalan lijek, međutim ipak to nije tako. Rizome pirike možete koristiti za ljekoviti čaj, ponajprije za proljetno čišćenje krvi i jačanje organizma. Pirika sadrži silicijevu kiselinu, kao preslica. Odlična je kod infekcija, reumatskih i uroloških oboljenja, kao diuretik, te služi za liječenje jetre i žući, posebno žutice. Rastapa bubrežne i žučne kamence, čisti kožu, a pomaže i kod bolesti pluća i plućne tuberkuloze.
Vadi se na jesen ili na proljeće. Najlakše je u vrijeme oranja iza pluga prikupiti rizome, ali naravno, ako ju vadite na svom vrtu, umjesto bacanja i rizika da opet negdje opet naraste, najbolje bi bilo oprati ju i staviti sušiti. Tako možete imati nešto koristi od tog napornog rada. Rizome treba oprati i očistiti od bočnog korijenja, a zatim sušiti na suncu dok ne postane lomljivo. Droga je sladunjavog okusa, bez posebnog mirisa.
Više o ljekovitosti pročitajte OVDJE.
