0
Čim su se pojavile prve tratinčice i maslačci, počele su se paliti i kosilice. “Uredni” pojedinci kose da bi bilo “čisto” i uredno. ALI – okućnica nije kupaonica pa da bi sve trebalo biti čisto, ravno i uredno. I nešto takvo rade samo oni koji su daleko od razumijevanja i poštivanja prirode. Jer prve tratinčice i maslačci nisu procvali da biste ih vi trebali kositi. Nego su procvali i tu su kao izvor hrane za brojne oprašivače i jako su im bitan izvor hrane na početku sezone.
Dok gledam u okolini kako mnogi pale kosilice na tek procvale tratinčice i maslačke i kako to “uredno” podrezuju svakih nekoliko dana, ponekad mi se čini kao da živim u svijetu gdje je čovjek potpuno prestao razumjeti prirodu, izgubio osjećaj odgovornosti i svjesnost – i kao da živim u svijetu gdje je većina jednostavno poludjela. (VIŠE)
Sve je u prirodi povezano, sa smislom, svrhom i razlogom, pa tako i prvo livadno cvijeće i opstanak oprašivača. Ljutimo se na tamo neke neodgovorne pojedince kada dolazi do pomora pčela radi neovlaštene upotrebe pesticida, a istovremeno redovito “stružemo” te travnjake i okućnice da postaju zelene pustinje gdje već ništa ne može nahraniti se i preživjeti. I onda se čudimo „kamo su nestale pčele?“. No kako bi onda oni trebali preživjeti oko nas kad s jedne strane imamo pomahnitale trovače kojima uopće smeta činjenica da raste trava na okućnici pa sve zaliju otrovima, a s druge strane “uredne” kosce koji se redovito pobrinu da površina okućnice ostane zelena, sterilna pustinja. Konačni rezultat za oprašivače je isti – nema izvora hrane. Nema skloništa. Nema preživljavanja. I ljudi i kukci moraju redovito jesti, zar ne? Kako i vi ne postite 3-4 dana, tako i ne možemo očekivati od oprašivača da čekaju danima dok konačno nešto ne procvate na pokošenim površinama – i da toga bude u dovoljnoj mjeri da nahrani sve oprašivače.
A u konačnici, gdje bi oprašivači trebali (pre)živjeti?
Na voćkama koje cvatu samo par dana u godini, na grmlju ili pak drveću koje isto tako ima jako ograničeno vrijeme cvatnje? Na poljima gdje su stalno obrađivane ili pak zaprskavane površine? Na livadama koje nestaju ili su zaraštene u invazivne korove, ili pak na pašnjacima na kojima se pase stoka – pa opet ničeg nema? Opcije su im sve manje. Zato naše okućnice su zapravo tu jako bitne i čine stvarnu razliku u očuvanju bioraznolikosti. Zbroj površina okućnica veći je od površina nacionalnih parkova, tako da, ono što radimo na njima itekako je od presudne važnosti.
Očuvanje oprašivača ne radimo kroz lajkanje sličice pčele na društvenim mrežama – to ne čini apsolutno nikakvu promjenu. Očuvanje oprašivača radimo stvarnim postupcima, a ponajviše kroz smanjenje košnje u rano proljeće kada u većoj mjeri cvatu na njima brojne proljetnice – kako na državnim površinama, tako i na privatnim.
Svi smo ili dio rješenja ili problema. Zato kositi ne treba prečesto, jer to nije “neuredno” – nego po život bitno za brojne organizme. Pretjerana košnja u gradovima samo je veliki trošak za porezne obveznike – a taj se novac može utrošiti na bitnije stvari. Svi plaćamo veliku cijenu neznanja i nesvjesnosti – i to doslovno kroz poreze koje plaćamo. Pa zar to nije suludo?
Kada to jednom shvatimo, tada i na okoliš gledamo drugim očima – svijest i znanje mijenjaju sve.
Zato smanjite košnju i uživajte zajedno s oprašivačima u proljeću. Širite ovu svijest na one koji kose prečesto, ili prozivaju mjesne odbore i općine da treba kositi češće i da je „neuredno“ ako se ne kosi stalno. Imamo primjere dobre prakse s postavljanjem edukativnih tabli na javnim površinama na kojima jasno piše da će se kositi kasnije radi pčela. Eto – danas smo došli nažalost do te razine neznanja da populaciju treba educirati i na taj način (na fotografiji primjer iz Pribislavca, odgođena košnja radi očuvanja staništa divlje orhideje mali kaćun (Orchis morio, u monitoriranju javne ustanove Međimurska priroda.).
I ne, ne treba uopće ne kositi. Samo treba naći pravu mjeru.
Uvijek možete kositi na etape tako da se i dalje vidi da se vodi briga o površinama, ali dio po dio – tako da kukci imaju opciju za hranjenje i preživljavanje.
Dodatno – postavite ljeti i pojilice za ptice i kukce. Posadite čim više grmlja i cvijeća u vašoj okućnici, ali različitog, koje cvate u različito doba godine, pa da tako može biti dodatni izvor hrane. Ali i tu morate znati da postoji dosta grmlja i cvijeća koje nikad neće nahraniti oprašivače. Primjer toga od grmlja je forzicija i snježne grude (Viburnum opulus „Roseum“), a od cvijeća npr. maćuhice. Ako i volite to grmlje i cvijeće neću vam reći da ga ne sadite – no uz njih isplanirajte i alternative na kojima se mogu nahraniti oprašivači.
Nemojmo zaboraviti: ako stalno kosimo, biljke nemaju prilike osjemeniti se.
A i to je jednako bitno, da biljke odu u sjeme, da se sjeme rasipa i širi, i da se nastavi opstanak vrste. Prečestom košnjom ne samo da ne dozvoljavamo da biljke cvatu, nego da ih oprašivači opraše, da one stvore sjeme i da nastave vrstu. Tako nažalost dolazi i do drastičnog smanjenja nekih jednogodišnjih vrsta koje obitavaju na površinama koje se prečesto kose, pa čak i do izumiranja vrsta na određenim lokacijama.
Više o temi košnje i alternativama za ne prečestu košnju pročitajte u tekstu OVDJE te pogledajte i u videu OVDJE.
