0
Kad bih vam trebala preporučiti samo jednu sortu kruške za vaš voćnjak, to bi bila Viljamovka.
Zlatni standard među kruškama: po njoj se mjeri sve i s njome uspoređuju ostale sorte: okus, miris, tekstura i vrijeme dozrijevanja.
Postoje sorte voća koje su nastale dugogodišnjim planskim križanjem i selekcijom, a postoje i one kod kojih je priroda jednostavno napravila najbolje: iz jedne slučajno proklijale sjemenke nastalo je nešto toliko dobro da su ljudi odlučili tu biljku sačuvati i dalje razmnožavati. Jedna od najpoznatijih takvih priča upravo je priča o Viljamovki, danas jednoj od najpoznatijih krušaka na svijetu.
Viljamovka je nastala kao slučajni sjemenjak u Engleskoj, najvjerojatnije oko 1770. godine u Aldermastonu u Berkshireu. Prema najčešće navođenoj priči, pronašao ju je učitelj John Stair. Netko je, dakle, posijao sjemenku kruške, iz nje je izraslo novo stablo, a kad je ono prvi put rodilo, pokazalo se da njegovi plodovi imaju iznimne osobine. Sorta je sačuvana cijepljenjem, a kasnije ju je počeo širiti rasadničar Richard Williams, po kojem je na kraju i dobila ime Williams’ Bon Chrétien. Francuzi ju zovu Poire Williams, a kod nas jednostavno: viljamovka.
Zanimljivo je da je u Sjevernoj Americi poznata pod sasvim drugim imenom – Bartlett. Tamo je stigla krajem 18. stoljeća, ali njezino pravo europsko ime nije bilo poznato pa ju je Enoch Bartlett počeo širiti pod svojim prezimenom. Tek se kasnije ustanovilo da su Williams i Bartlett zapravo ista sorta. Tako ista kruška već gotovo dva stoljeća s dvije strane Atlantika nosi dva različita imena.
KAKO JE JEDAN SLUČAJNI SJEMENJAK POSTAO MJERILO ZA DRUGE KRUŠKE
Viljamovka je radi svojih svojstava postala toliko poznata i raširena sorta da se već dugo koristi kao svojevrsni standard s kojim se uspoređuju druge kruške. Njezin okus smatra se mjerilom kvalitete, a čak se i vrijeme dozrijevanja drugih sorti često opisuje u odnosu na Viljamovku, npr. koliko dana prije ili poslije nje dozrijevaju.
Plodovi su srednje veliki do veliki, klasičnog kruškolikog oblika. Dok su nezreli zelene su boje, a dozrijevanjem postaju karakteristično žuti. Meso je svijetlo, vrlo sočno, topivo i fino, a ono po čemu se Viljamovka posebno izdvaja njezina je izrazita aroma. To je jedna od onih krušaka koje ne morate niti zagristi da biste znali što držite u ruci – zrela Viljamovka jednostavno miriše.
No, da bi osjetili onaj pravo okus Viljamovke, to mora biti svježa kruška ubrana sa stabla. One u dućanima nerijetko stoje tjednima i mjesecima u hladnjačama, i nemaju niti približno takav miris i okus kao svježa, netom ubrana kruška. Iz netom ubrane Viljamovke sok jednostavno teče kad ju zagrizete.
Upravo kombinacija sočnosti, slatkoće i karakteristične arome razlog je što je izvrsna za jelo u svježem stanju, ali i jedna od najvažnijih krušaka za preradu – od kompota i pekmeza do sokova i poznate rakije viljamovke.
Postoji i crvena Viljamovka, odnosno sorta crvenkastog ploda. Zanimljiva je zbog crvenkaste boje plodova, ali ipak nije tako kvalitetna kao žuta Vilijamovka. Nekako dugo treba da dozori, a kad konačno dozori, plodovi brzo krenu propadati, pa ju je bolje imati na oku i pobrati malo prije. Zato mi je izvorna žuta Viljamovka ipak draža.
DRUGA POLOVICA KOLOVOZA JE NJEZINO VRIJEME
Viljamovka pripada kasnoljetnim sortama. Kod nas najčešće dozrijeva tijekom druge polovice kolovoza, a točno vrijeme ovisi o položaju, godini i vremenskim prilikama.
Kao i mnoge kruške, ne mora potpuno dozoriti na stablu. Plodovi se mogu ubrati pred zorenje dok su još čvrsti i zelenkasti te pustiti da dozriju nakon berbe. Tada omekšaju, požute i razviju onu karakterističnu aromu zbog koje je Viljamovka toliko cijenjena.
KAD VILJAMOVKA RODI – GRANE SE SAVIJAJU
Kad imamo povoljno vrijeme na proljeće, može roditi stvarno nevjerojatno. Viljamovka je vrlo rodna sorta i upravo tu dolazimo do nečega što se posebno dobro vidi u godinama poput ove, kada su uvjeti za kruške bili dobri. Stabla mogu biti doslovno pretrpana plodovima, a pod njihovom težinom grane se savijaju, pa ako ih na vrijeme ne podupremo ili ne prorijedimo plodove, mogu i pucati.
Zato je kod kupnje sadnice važno pitati i na što je Viljamovka cijepljena. Kruške se danas često cijepe na različite podloge dunje kako bi stabla ostala manja i ranije počela rađati. Međutim, Viljamovka nije idealno kompatibilna sa svim podlogama dunje, pa se kod nekih kombinacija koristi i međupodloga. No po meni podloge dunje su jednostavno preslabe za Vilijamovku u punom rodu.
Za veći vrt ili voćnjak ja bih zato radije birala Viljamovku cijepljenu na sjemenjak kruške (Pyrus communis). Takvo će stablo biti veće i bujnije i morat ćemo duže čekati na ozbiljniji rod ( 7-10 godina), ali će razviti snažniji korijen i čvršću konstrukciju stabla koja dugoročno bolje odgovara sorti koja može toliko obilno roditi. A nakon toga trebate tačke za berbe.
Naravno, niti veliko stablo nije neuništivo. Ako se na jednoj grani nađe nekoliko desetaka kilograma krušaka, težina na kraju napravi svoje. Zato u godinama obilnog roda treba na vrijeme prorijediti dio plodova i poduprijeti preopterećene grane.
I da, može se uzgajati potpuno organski, u mojim voćnjacima rastu i obilno rode bez ikakvih špricanja.
Vilijamovka mi je definitivno jedna od najboljih krušaka i uživam u njima u drugoj polovici kolovoza i početkom rujna. I kod nje se uvijek sjetim kako prava čudesa mogu nastati sasvim slučajno.
Prije više od 250 godina negdje je slučajno niknula jedna sjemenka. Netko je imao dovoljno znatiželje da pričeka da stablo naraste i rodi, prepoznao je koliko je plod poseban i sačuvao ga cijepljenjem.
Zahvaljujući tome, danas istu tu sortu uzgajamo u milijunima vrtova i voćnjaka diljem svijeta.
A svake godine krajem ljeta ponovno možemo zagristi u plod tog jednog sretnog slučaja i uživati u kraljici krušaka
