0
Kada me pitaju koji bih grm posebno izdvojila kao odličan za očuvanje bioraznolikosti, na vrhu ljestvice mi je vatreni trn (Pyracantha coccinea). U svibnju u vrijeme cvatnje jako privlači pčele i ostale oprašivače, na jesen i tijekom zime svojim bobicama hrani ptice, a tijekom cijele sezone njegove guste trnovite grane daju sklonište brojnim pticama.
A ja? Na proljeće uživam u prekrasnom opojnom mirisu i zujanju pčelica, na jesen se divim intenzivnoj boji njegovih bobica.
Vatreni trn, pirakanta (Pyracantha coccinea) pripada porodici ružovki (Rosaceae), pa je botanički rođak ruža, jabuka, krušaka i gloga. Prirodno raste na području jugoistočne Europe, dakle porijeklom je iz naših krajeva.
Samo ime Pyracantha vrlo slikovito opisuje biljku: dolazi od grčkih riječi koje znače „vatra“ i „trn“. Kada ujesen vidite grm prekriven tisućama jarko crvenih ili narančastih plodova, uz njegove duge i vrlo neugodne trnove koje ne vidite na prvi pogled, ali definitivno osjetite kad se previše približite ovoj biljci, jasno je kako je dobio ime.
Vatreni trn je vrlo izdržljiva biljka. Dobro podnosi hladne zime, ljetne vrućine i sušnija razdoblja, a mnogi kultivari dobro uspijevaju i u uvjetima gradskog onečišćenja. Može narasti do 4 metra i u visinu i u širinu. Često se opisuje kao zimzeleni grm, ali u našoj kontinentalnoj klimi zapravo ga je preciznije smatrati zimzelenim do poluzimzelenim. Sama biljka vrlo je otporna na hladnoću i može podnijeti temperature oko -20 °C, ali to ne znači da će joj lišće tijekom svake zime ostati potpuno zeleno. Za jačih hladnoća, osobito uz hladan i suh vjetar, dio lišća može posmeđiti, promrznuti i otpasti. To sam primijetila i na svom grmu nakon protekle hladne zime – dio je bio vidljivo oštećen, ali biljka se tijekom proljeća normalno obnovila.
Nije posebno zahtjevna prema tlu, raste na suncu i u polusjeni i dobro podnosi orezivanje. Radi njene otpornosti i na uvjete rasta i na onečišćenja često je možemo vidjeti u gradskim parkovima, uz prometnice, parkirališta i kao dio živica.
Vrlo se lako razmnožava poludrvenastim reznicama u kolovozu/početkom rujna. A tijekom rujna dozrijevaju i njegove bobice, koje su jarkih boja i to crvene, žute ili pak narančaste nijanse. Na grmu se mogu šareniti sve do jačih zahlađenja – ovisno o tome koliko ih brzo pojedu ptice.
Ali ono zbog čega je meni posebno zanimljiva nije samo njezina otpornost niti prekrasan jesenski izgled. Vatreni trn je biljka koja tijekom gotovo cijele godine nešto pruža drugim stanovnicima vrta.
U kasno proljeće (tijekom svibnja kod mene) njegovi brojni bijeli mirisni cvjetovi privlače pčele, bumbare, muhe lebdjelice i druge oprašivače. Miriše opojno, prekrasno, podsjeća na miris cvjeta šljive i u svibnju uživam u predvečerje kada se ovaj miris širi oko samog grma. Ovo je i medonosni grm.
Kako mnogi (nažalost) često kose već u svibnju, dobar je izvor hrane za oprašivače ako nema raspoloživog livadnog cvijeća u to doba godine.
Pogledajte kako izgleda u vrijeme cvatnje u mom videu OVDJE.
Kada krajem ljeta i tijekom jeseni sazriju plodovi, na red dolaze ptice. Posebno ih vole kosovi, a plodovima se hrane i druge ptice. Na svom imanju često promatram i vrapce kako se rado skrivaju u granama ovog grmlja. I nije sve samo u hrani. Vatreni trn raste vrlo gusto, razgranato i trnovito, pa njegova unutrašnjost pticama pruža ono što im u našim sve urednijim vrtovima često nedostaje – sigurno mjesto za skrivanje i odmor.
ALI IMA I JEDAN NEDOSTATAK 😀
Vatreni trn ima i svoju manje simpatičnu – trnovitu stranu. Ako mu odgovara mjesto, može narasti u grm visok i širok nekoliko metara. Snažno tjera nove izboje, a želimo li od njega urednu živicu, moramo ga redovito obuzdavati rezidbom. A orezivanje grma prepunog dugih i oštrih trnova nije baš moj omiljeni vrtni posao. Točnije, pospremanje odrezanih trnovitih grana bez ozljeda od trnja veliki je izazov. Zato prije sadnje svakako treba dobro razmisliti koliko prostora mu možemo ostaviti. Ne bih ga sadila tik uz uske prolaze i mjesta na kojima bi mogli zapinjati za grane. Iako kako sam već spomenula trnovi nisu baš jako uočljivi na ovom grmu jer ih “skriva” zeleno lišće, itekako ih osjetite čim mu se previše približite. Radije ga radi toga sadite na rubovima imanja ili kao šire živice koje ne trebaju drastično orezvanje. Danas postoje i uspravniji, stupoliki kultivari koji zauzimaju manje prostora i jednostavnije ih je održavati, što može biti puno praktičniji izbor za uske živice. Selekcionirani su čak i novi kultivari bez trnja.
Kod rezidbe ipak ne treba pretjerivati. Vatreni trn cvate na starijim izbojima, pa prejakim i čestim šišanjem možemo ukloniti upravo ono što bi iduće proljeće trebalo procvasti, a time ostajemo i bez jesenskog obilja plodova. Također, ima manje plodova ako raste u polusjeni.
Zanimljivo je da su plodovi vatrenog trna uvjetno jestivi, iako ih se ponekad pogrešno proglašava otrovnima. Sitni plodovi građom zapravo podsjećaju na minijaturne jabučice, što i ne čudi jer pripada porodici ružovki. I sama sam ih kušala: jestivi dio ploda nije problem, dok sjemenke sadrže potencijalno opasne cijanogene spojeve, kao i sjemenke nekih drugih biljaka iz ove porodice. No da bi predstavljale ozbiljniji rizik, trebalo bi sažvakati odnosno zdrobiti i pojesti veću količinu sjemenki. Plodovi se mogu i prerađivati, primjerice u žele i marmelade, ali iskreno, toliko su sitni i imaju tako malo jestivog dijela da mi se čini besmislenim trošiti vrijeme na njih dok imamo obilje puno zahvalnijeg voća za preradu. Radije ih ostavljam pticama, kojima upravo u jesen i zimi mogu biti vrijedan izvor hrane.
Vatreni trn mi je lijep primjer zašto biljke u vrtovima i javnim zelenim površinama ne bismo trebali birati samo prema tome koliko su nama dekorativne. Jedan isti grm u svibnju može biti izvor hrane za tisuće kukaca, tijekom godine sigurno sklonište za ptice, a ujesen i zimi njihova smočnica. Nama istovremeno daje zelenilo tijekom cijele godine, mirisno proljetno cvjetanje i upravo sada jedan od najljepših jesenskih prizora.
A upravo takve biljke najviše volim – od kojih nemamo koristi samo mi, nego nam pomažu da na jednostavan način očuvamo bioraznolikost oko nas.
