Mirisna grahorica, ukrasni grašak je jednogodišnja biljka penjačica iz obitelji mahunarki (Fabaceae), porijeklom iz Italije, Krete i Sicilije – Mediterana. Može narasti u visinu do 1-2 metara, grmolikog rasta. Cvjetovi mirisne grahorica, ovisno o kultivaru, imaju prekrasni, opojni slatki miris, pa otud i naziv biljke. Kultiviranjem se uzgajaju vrste većih cvjetova, ali nažalost one nemaju tako opojni miris kao vrste manjih cvjetova, ali su odlične kao rezano cvijeće.
Cvjetovi su u prosjeku veličine 2-3,5 cm. Cvate u nijansama bijele, roza, ljubičaste i crvene boje, a postoje i kultivari prošaranih boja.
Iz mog iskustva najbolje ju je sijati od sredine 3. mjeseca u posudice, zasebno svaki, npr. u čašice jogurta i prekriti prozirnim najlonom do klijanja da zemlja ima stalnu vlažnost. Kad niknu male biljčice treba ih staviti na svjetlo da se previše ne izduže i nakon opasnosti od mrazeva presaditi van. Vani na otvorenom slabo niče ako nema dovoljno vlage, a može se sijati i vani u tegle. S obzirom da je penjačica ona treba potpornje za koje se može uhvatiti – najbolje joj odgovara žičana ograda za koju se može čvrsto primiti, širi potpornji kao npr. bambusovi štapovi nisu baš dobro rješenje jer se za njih ne može čvrsto uhvatiti. Razlog tome su vitice kojima se hvata: list je građen od 2 listića i 2 vitice, ali one nisu previše duge, a najbolje se prime za tanke predmete oko kojih se čvrsto omotavaju i tako drže biljku.
Probala sam uzgoj i na otvorenom uz žičanu ogradu, uz bambusove štapove i u većim teglama. U većim teglama sam stavila po 3 velika bambusova štapa i isplela mrežu od špage između tih štapova, međutim problem s teglama je bio što su se one jako zagrijavale na suncu i brzo se je isušivala zemlja i to joj nije odgovaralo, pa nije dugo cvala. Posađena samo uz bambusove štapove jako se je teško lovila za njih pa sam ju dodatno morala vezati koncem, ali se je polegnula kod svakog jačeg naleta vjetra jer se nije mogla čvrsto primiti. Uz žičanu ogradu je najbolji način – tako ona sama može rasti svojim tempom i kako joj odgovara bez ičije pomoći, jer se može se tu čvrsto primiti.
Drugi problem kod uzgoja je zalijevanje – ako želite obilnu cvatnju, ne zaboravite ju redovito zalijevati u slučaju suše. Također je preporučljivo uklanjati ocvale cvjetove da bi potaknuli stvaranje novih, ali ne zaboravite nešto ostaviti za sjeme.
BOLESTI I NAMETNICI:
Od bolesti, mirisnoj grahorici najveća opasnost prijeti od pepelnice, gljivične bolesti koja se širi po suhom i sunčanom vremenu, ona može uništiti biljku u kombinaciji s lošim vremenskim uvjetima – biljka se u vrlo kratkom roku cijela posuši. Najbitnije je biljki osigurati dobre uvjete raste, redovitu vlagu i na taj način uvelike možete spriječiti pojavu i širenje bolesti. Više podataka o bolestima biljaka pročitajte OVDJE.
Od nametnika grahoricu najčešće napadaju biljne uši, najčešće one zelene. Ako se kod mene pojave ja ih uglavnom ručno mičem tj. izgnječim prstima. Najbolja preventiva za obranu od nametnika su također dobri uvjeti rasta.
SKUPLJANJE SJEMENJA
Nakon cvatnje ako ne uklonite ostatak cvijeta, razviti će se zelene mahune dužine otprilike 5-7 cm. U njima se razvija okruglo sjemenje, a zrelo je kad se mahune posuše tj posmeđe – tada je sjemenje u njima dobilo tamnu boju. Tada možete ubrati mahune, izdvojiti sjemenke i staviti ih još malo sušiti na suho mjesto.
Sjemenke mirisne grahorice navodno su toksične, stoga budite oprezni s njima, pogotovo kad su djeca u pitanju, jer su mahune i sjemenke prilično slične klasičnom grašku, a zapravo navodno je otrovna cijela biljka.
Unatoč tome što sam dosad uspjela samo jednom imati jako obilnu cvatnje mirisne grahorice, i to je bilo od biljke grahorice koja je nekim čudom uspjela prezimiti zimu i obilno cvasti na proljeće, a kasnije više ne – ne odustajem od potrage za načinom kako ju je najbolje uzgojiti.
Naučila sam prilično puno na greškama i uvidjela da je stvarno premalo vlage bio glavni problem (naravno, ne smije se niti pretjerati s zalijevanjem). Dio s najboljim potpornjem sam također dobro apsolvirala: žičana ograda.
Sve mi se čini da ne bi bila loša ideja probati ju rano posijati direktno van na otvoreno – dok je još vlažnije, a nekako mi se čini da joj hladnoća ne smeta tako jako dok ona od samog početka raste na otvorenom: te mlade biljčice su pravi borci i sve napore ulažu u to da imaju cvijet i sjeme, tj. da nastave svoju vrstu. I bolje uspijeva na proljeće dok je hladnije, ne voli baš ljetne vrućine.
Osim jednogodišnje vrste, prošle sam godine nabasala na trajnicu. Više o uzgoju grahorice trajnice možete pročitati OVDJE.