0
Čuvarkuća (Sempervivum) je rod od oko 40 vrsta cvjetnica iz porodice tustikovki (Crassulaceae). Naziv Sempervivum proizlazi iz latinskih riječi sempre (uvijek) i vivus (živi), a vjerojatno zato jer se radi o izuzetno otpornoj biljci koja može preživjeti i velike hladnoće i velike vrućine, a bez da se posuši. Na krovu može podnijeti čak i do 60 stupnja, a za rast joj samo treba malo vlage, te može jako dugo preživjeti bez kiše na krovu. To je zato jer pohranjuje vodu u svom debelom lišću te po potrebi troši te zalihe vode koje su joj neophodne za preživljavanje. Vrlo ih je lako uzgajati, bitno je kod uzgoja da do njih dopiru sunce i kiša. Čuvarkuće ne podnose previše vlage, pa je jako bitno da posude u koje ih sadite imaju rupe za otjecanje, inače vam biljke mogu istruliti uslijed viška vlage.
Danas postoji preko 3000 hibrida čuvarkuća i većina se uzgaja u ukrasne svrhe. Sempervivum tectorum je vrsta koja se odavno uzgaja u našim krajevima na krovovima kao ljekovita biljka i doslovno čuvar kuće. Štoviše, Karlo Veliki (2. travnja 747. – 28. siječnja 814.g.) je naredio da se na svakom krovu mora posaditi po jedna čuvarkuća, te se je nakon te naredbe čuvarkuća proširila po cijeloj Europi. Postoji staro narodno vjerovanje da čuvarkuća na krovu štiti od udara groma, te stara narodna poslovica koja glasi: «Bolje je imati čuvarkuću na kući nego dva psa ispred kuće». I doista, još kao maleno dijete se sjećam da je čuvarkuća bila posađena u staroj plitkoj ovalnoj posudi i da je ta posuda bila na krovu drvarnice (šupe). To je običaj koji se je zadržao i do danas u našim krajevima.
Sjećam se i da smo uvijek kad je nekoga boljelo uho koristili sok čuvarkuće. Ubere se nekoliko listova, pretrgnu se i lagano progužvaju u rukama da omekšaju i da se lakše istisne sok iz njih. Zatim se iscijedi sok u žlicu, lagano zagrije da sok bude mlak i ulije u uho. Tu treba jako paziti da se sok ne zagrije previše; ovo je bila situacija s mojom prijateljicom gdje su joj ulijali vrući sok u uho čuvarkuće i skoro joj ozbiljno naštetili sluhu. Stoga s svim prirodnim lijekovima treba biti oprezan i paziti kako ih primjenjujete, jer nepažnjom ili nepravilnom upotrebom možete napraviti više štete nego koristi. Osobno sam i sama koristila sok čuvarkuće kod bolova u uhu i pomoglo mi je. Naravno, ne pomaže u svim situacijama, pa ako bol ne prestaje radije posjetite odmah liječnika.
Iako se u mojoj obitelji čuvarkuća koristila samo kao lijek za uho, ova divna biljka ima puno širu primjenu u narodnoj medicini. Osim kod bolova u uhu, pomaže ponajprije kod opeklina i kod kožnih tegoba, te kod uboda insekata. Za lijek se koriste svježi listovi (razrezati list i staviti direktno na npr. mjesto uboda ili oštećenje kože) ili svježe iscijeđeni sok. Čaj od čuvarkuće se koristi za jačanje i osvježavanje organizma, te kod upala sluznice i upala desni i gnojne anigne, a vjeruje se da djeluje i kao afrodizijak.
Sok se je i koristio za tjeranje parazita iz crijeva i liječenje groznice, a radi se i mast, te tinktura od čuvarkuće. Više o ljekovitosti možete pročitati OVDJE.
Listovi čuvarkuće su i jestivi, te ih možete nasjeckane dodavati i u razne salate.
Iako postoje brojni kultivari čuvarkuća, u ljekovite svrhe je najbolje koristiti najobičniju čuvarkuću, onu zelenu velikih listova – Sempervivum tectorum. Svi sitni ukrasni kultivari nemaju ista ljekovita svojstva kao ova vrsta.
