0
Zadnjih nekoliko godina nabavila sam desetak voćki, točnije jabuka cijepljenih na slabobujne podloge. Iako prvenstveno kupujem i sadim voćke srednjebujnih podloga, naišla sam na ponudu starinskih vrsti cijepljenih na takve podloge kod jedne obitelji u mojoj blizini i nisam htjela propustiti priliku nabavke starinskih vrsti koje su razmnožili. Stoga sam se odlučila okušati i u uzgoju takvih voćki.
Karakteristika slabobujnih podloga je što su slabog rasta, a time slabog korijenja i manje krošnje. Radi toga im treba osigurati potporanj, jer uslijed većeg roda može doći do izvrtanja korijenja. Ovakve jabuke idealne su za plantažni uzgoj.
Njihova je prednost što počinju prije roditi od srednjebujnih voćki ili onima koje su cijepljenje na divljaku. Tako neke prvi put rode čak već i druge ili treće godine. Također, kako zauzimaju manje prostora, uz stupaste vrste idealne su za male vrtove u koje je nemoguće posaditi drveće većih krošnji. Sade se na puno manji razmak – na 1,5 metara u nizu, i tako se može posaditi više različitih vrsti na manjem prostoru. Meni je to bila prilika posaditi puno više stabala i puno više različitih vrsti koje će početi prije rađati. Želje su mi velike, a prostora mi je uvijek premalo. Kako je pokraj mog vrta stari vinograd u kojem se je dio loze posušio – bilo mi je idealno popuniti te praznine ovim jabukama. One ne trebaju puno mjesta i trebaju potporanj, a upravo sam to imala. Doduše, to nije moj vinograd nego pripada bakinim sestrama. Tako sam dakle dok sam sve kod sebe popunila – počela saditi kod susjeda.
Tokom prijašnjih godina uzgoja ovih jabuka naučila sam iz iskustva da voluharice najviše vole ove slabobujne jabuke. Naime, prvo sam ih posadila iza biovrta u voćnjak i to s usitnjenim staklom za zaštitu od voluharica (VIŠE). Unatoč tome, većinu jabuka sam iduće godine pronašla oglodanog korijenja. U neprestanom nadmudrivanju s voluharicama, pala mi je na pamet ideja kako bih mogla posaditi te voćke, a da ih pritom bolje zaštitim od voluharica. Pobrala sam doma sve stare kante (kasnije kupila i nove), izbušila na dnu i sastrane i ukopala ih u tlo– pa u njih posadila jabuke.
Osim sadnje u kante, možete napraviti i “gnijezda” od savitljive pletene mreže za ogradu, a na inozemnom tržištu se mogu nabaviti i posebne pletene vreće u koje se sade voćke za zaštitu od voluharica (kod nas to još nisam našla). Ali kante su mi nekako najdostupnije i najpraktičnije. Naime, ove voćke imaju prilično malo korijenje i kanta im je sasvim dovoljna za rast. S obzirom da su kante izbušene s svih strana, nema nakupljanja viška vode nakon kiša, a radi rupa je sve povezano s ostatkom biosustava u tlu.
Ovo je dakle moguće samo s voćkama koje imaju slabobujno korijenje, jer sve ostale vrste razvijaju jače korijenje i kante bi im bile prepreka u rastu i razvoju. Kod većih voćki možete isprobati zaštitu usitnjenim staklom, sadnjom u mreže napravljene od pletiva za ograde, a na tržištu se je nedavno pojavilo i organsko sredstvo za odvraćanje voluharica na bazi ricinusovog ulja, kojeg trenutno testiram na mom vrtu.
Prilikom sadnje kante sam ukopala u ravnini s tlom:
Prilikom sadnje sam ih pognojila granuliranim organskim gnojivom:
A dok želim presaditi jabuke – samo mogu izvaditi kante iz tla bez stresa od presađivanja za voćke. Tako sam ih i s prvotne pozicije bez problema izvadila skupa s kantama i presadila prošle jeseni u vinograd. Zato i ne brinem toliko što ove jabuke nisam posadila na svoje zemljište – jer ih u bilo koje doba godine mogu presaditi bez problema.
I provjereno – nijednu mi nakon toga nisu taknule voluharice.
