Mačja priča - Biovrt - u skladu s prirodom

Mačja priča

Odrasla sam u roditeljskoj kući koja je smještena na kraju sela – s jedne strane je šumarak, s druge strane polje. Vjerujem da je odrastanje na takvom mjestu uvelike utjecalo na ono što danas jesam, odnosno na moj stav prema prirodi. Ali osim toga, živjeti na kraju sela za mnoge znači još jedno – gledati mnogo odbačenih životinja, pasa i mačaka, kojih se njihovi neodgovorni vlasnici rješavaju. Tokom svog djetinjstva nagledala sam se svačeg…psa kojeg je netko ostavio zavezanog za drvo u šumi, čiji smo lavež i cvilež slušali jedno vrijeme, sve dok moj otac nije otišao s dugom sjekirom (jer izbezumljenom psu nije bilo moguće priči) i prerezao konopac za koji je bio zavezani, mnoštvo jadnih pasa lutalica koji su toliko ponizno molili za nešto hrane i dom – mi djeca smo bili ti koji smo ih potajice hranili, ali odrasli su nerijetko pozvali lovca koji je “riješio problem”……uglavnom nagledala sam se svačeg i praktički cijelog života sam se susretala s patnjama odbačenih životinja, te ih pokušavala udomiti, jer su često završile kod nas. Ono što mislim o ljudima koji to čine bolje da ništa ne pišem, jer ovo je pristojna stranica. Samo im želim da im se sve to isto u životu jednom vrati.

027p1073163.

Moja mačja priča započinje krajem ljeta 2005. godine. Jednog sam poslijepodneva iz svoje sobe začula mijaukanje malih mačića. Instinktivno, odmah sam znala o čemu se radi i pojurila van iz sobe za tragom mijaukanja. Kad netko tako baci male mačiće, životinje su uglavnom izbezumljene, preplašene na smrt i jako ih je teško uopće uhvatiti. Ali ovdje je bio potpuno drukčiji slučaj – kad sam izašla, prekoputa ceste sam spazila kutiju u kojoj je bila mama maca i 5 maleckih flafastih stvorenja – ovo su bili tako majušni mačići da nisu bili u stanju razbježati se. Kako je počela kiša, i kutija je bila tik uz cestu, mačka se je prestrašila i pobjegla…nije mi preostalo ništa drugo nego uzeti kutiju i unjeti ih unutra. Velim, vidjela sam svašta, ali da je netko toliko neodgovoran da baci tako male mačiće koji nemaju apsolutno nikakve šanse preživjeti (no dobro, kao da je odgovorno i bacanje većih mačića :( ). Mačići su bili prekrasni, poluperzijski, preslatki…ali bez majke, šanse za preživljavanje su im bile minimalne. Svi doma su mi rekli da je najbolje za njih da ih odvezem veterinaru na uspavljivanje. I tako, uzela sam kutiju i krenula prema autu…ali…srce je bilo jače od razuma. U trenucima dvojbe same za sobom, nekoliko sam puta krenula prema autu i okrenula se natrag…nakon svega što sam prošla s životinjama, jednostavno ih nisam mogla dati uspavati…odlučila sam pokušati ih othraniti.

Mačići su bili premali da bi samostalno jeli, stoga sam nabavila šprice kojima smo im sestra i ja davale mlijeko. Dogovorile smo se da svaka od nas dežura svaku drugu noć – jer tako mali mačići trebaju jesti svaka 2 sata. A svaki obrok je značio grijanje mlijeka, hranjenje jednog po jednog mačića, koji su bili vječno gladni, naravno, kad nije bilo tu majčinog mlijeka koje bi ih u potpunosti zasitilo. Nisu se svi niti najbolje snašli s špricom, jedino je Zvonko znao uloviti špricu i popiti mlijeko na vakum, s ostalima je to bio prilično zamoran i mokar posao…sve se je prolijevalo…mace su sve htjele jesti istodobno..pravi mali kaos nakon kojeg bi se obavezno trebale – preoblačiti :) )

100 0011100 0020.

Već drugi dan male flafaste loptice postali su prljavi i ljepljivi gremlinići. Nije bilo mame da ih poliže i počisti. Doduše, sestra i ja smo ih kupale svakih par dana, ali nije to bilo to…a i nakon svakog kupanja trebalo ih je osušiti (koliko se sjećam, sušile smo ih kraj peći, ali i sušilom za kosu – svakakve ideje padaju na pamet u slučaju nužde. I još je jedna jako bitna funkcija koju čini majka mačka – lizanjem potiče probavu mačića, a dok majke nema, ako želite da vam mačići ne uginu od začepljene probave, što se mnogima događa – morate ih masirati na području crijeva barem jednim dnevno – tako dugo dok ne obave nuždu. To je čak i najbitnija stvar koju morate znati kod othranjivanja malih mačića.

Kako su mačići bili majušni, nisu znali niti pošteno hodati, niti jesti – držale smo ih u kutiji, na staroj odjeći koju sam ručno prala za njima – kad je majka blizu, ona sve poliže i počisti kad su mace tako male – svaka čast mamama mačkama. Uglavnom, to razdoblje je bilo za mene prilično naporno, jer svake druge noći sam bila na dežurstvu s hranjenjem, a kad sam nekamo išla – u glavi sam uvijek čula mijaukanje maca. Kako su rasle, tako već nisu htjele biti stalno u kutiji, već su se polako naučile kako otvoriti kutiju i pobjeći van…ali sve što su još uvijek htjele bila je hrana…i nisu znale vršiti nuždu u pijesak, pa su van smjele samo pod kontrolom…uglavom, načistila sam se za njima. A najnemirniji je među njima bio Azrijel, koji je uvijek prvi pobjegao iz kutije…bio je moj miljenik i prvi kojeg sam odlučila zadržati. Na slici ispod su mačići kad su već malo porasli, a i kad su se već počeli malo i sami čistiti, pa više nisu izgledali strašno kao na početku.

Slika: 1. red Bela i Lana, u sredini Azrijel, iza Pero i Zvonko

100 0021

Iako su svi otpočetka tvrdili da je ovo uzaludna misija i da nema šanse da će preživjeti – svi su preživjeli. Najsretnija sam bila kad su počeli samostalno jesti, kad je bilo dovoljno staviti hranu u tanjurić i staviti na pod…koje olakšanje nakon svih onih muka s hranjenjem. Polako su se i sve više igrali i istraživali svijet oko sebe. Za ljepših dana čak smo ih nosile i van… a kako je Azrijel bio najznatiželjniji i najneustrašiviji, on je u jednom trenutku odjurio na cestu…i kao za peh, baš je jedan sumještanin prolazio s psom. Mogu samo zamisliti kako je taj prizor izgledao, jer sam samo pronašla mrtvog Azrijela kasnije – znatiželjni Azrijel se je priblišio psu, a on ga je primio i instinktivno protresao – i slomio mu vrat. Ne mogu opisati riječima osjećaje koji su me proželi, a nakon svega što sam prošla s njim, plakala sam kao kišna godina. I tako je uz Lanu, koja je bila isto prava istraživačica, naš postao i Zvonko, koji je ime dobio po crtiću o lutku Zvonku. Pero i Bela ostali su kod sestre, a ja sam se te jeseni odselila s mužem u našu kuću – Lana i Zvonko su išli s nama.

Iako su život započele kao mačke osuđene na sigurnu smrt, Lana i Zvonko su danas, kako to muž i ja znamo komentirati, jedne od najsretnijih maca, pažene i mažene.

Slika 1: Lana i Bela u pozadini – bijele mačke većinom imaju gen gluhoće – u ovom leglu, Bela je bila gluha, Lana normalno čuje

Slika2: odrasla Lana

100 00420406 24

Slike: Zvonko, vječito gladan i zaigrani mačor

100 0044p3180214 2.

A usput, taj mjesec kad smo se doselili, kod mojih su završila još 2 mačića koje je netko bacio, a jedna mi se ja na putu u azil zavukla pod kožu i vratila sam se s njom doma – Gea. I tako smo završili s 3 mačke u kući.

p2260108

Svo troje maca je sterilizirano, jer iskreno, da to nismo učinili stalno bi imali kuću punu malih mačića. I nije da to nije prekrasno, i nije da se tako krasni mačići ne bi mogli udomiti, ali to bi značilo i manje šanse za udomljavanje drugim napuštenim mačićima. Po meni, iako mi je jako žao što smo ih sterilizirali, bilo bi jako neodgovorno od nas da to nismo učinili.

Iako su odrasli bez majke koja bi ih učila kako loviti i donosila ima miševe, svejedno su dobri lovci , i često jure doma s mišom u ustima. To doduše jest pomalo i problem, jer žele miša pojesti unutra u hodniku, gdje uobičajeno dobivaju hranu, pa moramo obavezno paziti da ne završe s mišom unutra.

A ako netko veli da mačke i psi ne mogu postati prijatelji, vara se. Udomili smo i 2 psa lutalica, a privikavanje maca i pasa nije uopće bio veliki problem – iako nisu skupa odrasli. Mačke čak i mogu bez problema jesti s psima (naravno, samo moje, druge mace psi ipak ganjaju)

1007.

Nikad nisam mislila da ću živjeti s 3 mačke, i da ću ih imati u kući. Ali eto, jednostavno se desilo to da mi je nekoliko mjeseci prije preseljenja netko bacio mačiće kojih se kasnije nisam mogla odreći. Razlog što su još uvijek živi je isto taj – što žive s nama u kući. Jako mali broj mačaka poživi veći broj godina, zato jer mnoge stradaju ili na cesti, ili se otrovaju otrovom za štakore. Veterinarske/sanitarne službe uredno ljudima daju otrov za štakore, a ono što mnogi neznaju kod stavljanja tog otrova je da je za mačku dovoljno da samo prođe preko tog otrova i kasnije poliže šape – ako se na vrijeme odveze veterinaru, takva mačka ugiba od unutarnjeg krvarenja polaganom i bolnom smrću. Stoga, ako vam je mačka malaskala i gubi apetit – možda je otrovana – a ako na vrijeme reagirate – veterinar ju može spasiti. Isto tako, mnoge mačke izgube život pod naletom automobila. Lana je ovog ljeta nepromišljeno prolazila cestu i iskoristila 1 mačji život – skočila je u jureći auto, najvjerojatnije je pogodila gumu, te ju je odbacilo natrag – završila je samo s krvarnjem u nosu. Mnoge mačke nemaju ovakvu sreću.

A život s mačkama je prepun dlaka. Ali i prepun radosti. Pročitala sam jednom jako divnu misao: Dom bez cvijeća i dlaka – jednostavno nije dom:)

p5211662pb255911.

Neki će reći da je jednostavnije s psima nego s mačkama, te da su mace jako arogantne u usporedbi s psima…ja bi ipak rekla da je tajna u tome da se s mačkama ipak treba malo više potuditi da vas počnu smatrati nekim tko je više od njihovog okruženja, dok će se pas “prodati” odmah za malo hrane. Moje su mačke karakter svaka za sebe:

– Zvonko, vječito zaigrani i gladan mačak koji rado prilazi strancima, čak i skače na njih, zna kako otvoriti vrećicu s keksima, kako polizati s šapom unutrašnjost čašice od jogurta i kako kad se radi o žicanju hrane – jednostavno treba biti uporan

– Lana, koja se skriva od stranaca, čuvarica teritorija koja ne preza niti od napada na nepoznatog psa ako je upao u njen teritorij, a ako se želi maziti – neće odustati u tome što je naumila, te zna mijaukati toliko umiljato da joj je jednostavno nemoguće reči “ne”

– Gea, samozatajna i povučena mačka, ali na trenutke prilično hiperaktivna, mijauče samo kad i ostale mace glasno traže hranu, te ju neopisivo privlači kad netko – zviždi…zapravo, ta maca nas još uvijek prilično zbunjuje

Kad nešto žele, onda mora biti po njihovom…a naučile su da u krajnjoj liniji – mogu biti neodoljivo slatke i umiljate, pa im jednostavno popustimo. Polude kad čuju riječ “papati” jer to je riječ za hranu, ponekad mi namjerno grizu cvijeće jer znaju da ću tad skrenuti pažnju na njih, i jako se vole maziti….to su moje mace. Neobičnim spletom okolnosti postale su dio mog života, a sad niti više ne mogu zamisliti drukčiji život, život bez njih:) (ps: slika za šankom nije namještena:))

pc101492pc121504

 

O autorici