Kako sam spasila drvo hrasta – inspirativna priča iz Biovrta - Biovrt - u skladu s prirodom

Silvijin kutak Silvija Kolar-Fodor 19. prosinca 2025.

Kako sam spasila drvo hrasta – inspirativna priča iz Biovrta

Priču o mom hrastu čuli su mnogi koji su posjetili imanje Biovrt, a sada ću ju podijeliti i  s vama. Kad dolazite na moje imanje Biovrt, ovo je mjesto gdje se svi okupljamo, jer upravo ispod ovog hrasta nalaze se klupice i stolovi.

Hrast je posadio brat moje bake na među zemljišta i to početkom 1950-tih. Zemljište je pripadalo bakinim sestrama i ovdje je uvijek bilo močvarno područje, s obzirom da je uz među prolazio ručno napravljen kanal za odvođenje oborinskih voda.  Zato mu je tu tu bilo idealno za rast te je brzo narastao tako ogroman.

Ja sam se doselila na zemljište pored zemljišta bakinih sestara Ane i Jule, gdje sam pred 20 godina započela svoju vrtlarsku priču, a 2012. godine sam kupila i zemljište pored tog njihovog gdje raste hrast. I iako su bakine sestre već onda bile 80-godišnjakinje (a obje su doživjele preko 90 godina!), nisu mi  prvotno htjele prodati tu livadu gdje je rastao hrast. Starija je sestra Ana, koje je bila vlasnica tog zemljišta, uvijek govorila “Dok sam ja živa, nek to bude kako je, poslije moje smrti si vi to onda riješite“. Govorila sam joj da ja želim saditi čim prije jer voćkama trebaju godine da narastu – no nije se htjela predomisliti unatoč mom čestom nagovaranju.

I tako je 2012. godine tu prolazio čovjek koji se je bavio otkupom drvene građe i zapazio ovaj prekrasni hrast, pa je mojim tetama ponudio 2.000,00 kn za stablo. Dakle on bi srušio drvo, preprodao deblo, a ostatak stabla od prvih grana na dalje jednostavno bi ostavio na zemljištu. Za ovakvo veličanstveno drvo to je stvarno grozna sudbina.

Ana je pitala nas da li je to dobra cijena za taj hrast, a na to je moj muž predložio tetama nek ga onda radije prodaju nama – pa ćemo si mi kao nešto napraviti od tog hrasta. Ana je na to pristala, te se onda konačno predomislila i odlučila mi skupa s hrastom prodati i tu livadu na kojoj raste hrast. Jej!

I tako sam kupila i zemljište i hrast. Konačno sam posadila voćnjak na to zemljište, odnosno šumski vrt. A hrast? Naravno, nismo ga srušili, uklopila sam ga u dizajn šumskog vrta kao centralno stablo u njemu.

Znala nas je teta Ana ponekad pitati kad ćemo mi konačno srušiti taj hrast, znali smo se samo nasmijati i reći da bude i to došlo na red … naravno nikada

Evo mog prekrasnog ljepotana, centar mog šumskog vrta, prekrasno impresivno ogromno drvo bez kojeg ne mogu zamisliti svoje imanje. Dom je brojnim pticama, kukcima, a posjetiteljima pruža prekrasnu hladovinu. Pokraj je i jedan mlađi hrast, narastao iz sjemenja ovog prvog.

U današnje vrijeme kad se nemilice ruše šume i pustoše zemljišta diljem naše države i u drveću samo gleda zarada, više nego ikad potrebna nam je svijest koliko je drveće dragocjeno i bitno i koliko ono više vrijedi od neke ekonomske vrijednosti u novcu.
Meni je život ovog prekrasnog hrasta neprocjenjiv i iskreno se nadam da će me nadživjeti i ponosno tu stajati i nakon mene. Energija koju osjetite na mjestu koje ste stvarali i sve te biljke koje su tu upravo zahvaljujući vašoj pomoći zaista je jedinstvena i zaista kada vidite kako nešto tako divno napreduje i raste, kao meni šumski vrt, predivan je osjećaj tog postignuća u suradnji s prirodom.

„Drvo života“ možda nije samo priča iz mitova – možda je to upravo ono koje vi zasadite i odlučite sačuvati.

I ne samo to, u ovo mjesto i biljke utkala sam sebe, te će i moja posljednja želja biti da se nakon moje smrti (nadam se u dalekoj budućnosti, jer još puno toga imam u planu stvarati za života ) upravo ispod ovog hrasta pospe moj pepeo, pa da vječno počivam ispod ovog hrasta.

O autorici