0
Znate li kad je najbolje vrijeme za posaditi voćku? Šaljivi, ali gorko istiniti odgovor je: prije pet godina. Naime, toliko treba minimalno da bi neka posađena voćka počela značajnije roditi, pa čak i duže. Stoga, ako imate u praznu parcelu ili tek slobodno mjesto u dvorištu, svakako čim prije razmislite o nabavci i sadnji voćki. To ne mora biti ogromno drvo, to može biti i neki bobičasti grm za koji trebate puno manje prostora. Jer u današnje vrijeme, kada hrana postaje sve skuplja, tržište hrane sve nestabilnije, sadnja plodonosnog grmlja ili voćki postaje jako pametno ulaganje u budućnost. I ne samo radi financijskih razloga: kad uzgajate vlastito voće, točno znate što jedete, ne trujete se nepotrebno.
Naime, svako malo u medijima čujemo neku vijest kako je ovo ili ono voće prepuno pesticida. Sjetite se samo ukradenih, a tek pošpricanih nezrelih jabuka iz voćnjaka pred nekoliko mjeseci, koje su vjerojatno završile na nekom tržištu i netko ih je kupio tako svježe otrovane. Ovih dana medije puni vijest o tretiranju agruma Imazililom, vrlo toksičnim fungicidom – što uopće i nije nova vijest kako se to piše, već je to priča stara nekoliko godina koju uvijek postane aktualna u ovo doba godine. Čini se da kupovina voća postaje prava lutrija za zdravlje.
Početak studenog je idealno vrijeme za sadnju grmlja i voćaka, dakle sada je idealno vrijeme za to. Voćke se mogu saditi sve od studenog do ožujka, kada tlo nije zamrznuto. Po mom iskustvu, radi čestih ranih suša ne proljeće, svakako je bolje posaditi voćku na jesen, jer ima više šanse da se bolje primi.
Imati vlastiti, ma koliko mali voćnjak, i imati mogućnost jednostavno prošetati njime i ubrati si sam svoje plodove meni je nešto neprocjenjivo.
Ove godine su mi prvi put značajnije rodile kruška lipanjska ljepotica i jabuka mašanka, starinska mirisna jabuka. Ne mogu opisati ponos i radost koju sam osjećala berući, a naravno i jedući te plodove. Prvi put sam ove jeseni probala jabuku sorte florina, koja je isto tako rodila ove godine prvih pet plodova, koji su me oduševili okusom. I trešnje, koje stvarno već duže vrijeme čekam, prvi put sam brala, doduše skupa s pticama, ali eto, počelo je. Ove godina sam imala i prvu «ozbiljniju» berbu bobičastog voća – ribizli, ogrozdi, maline, josta… Prvi sam puta probala crnu malinu, naravno, iz vlastitog uzgoja.
A doista, trebalo je vremena sve to dočekati: prve sam voćke počela saditi pred 4 godine – na proljeće 2010. godine.
Nekad, mogu reći već i davno, moja je baka imala prekrasan starinski voćnjak, prepun velikih voćaka. Bile su to ogromne trešnje, mnogobrojne višnje, starinska marelica koja je imala prefine i plodove, ali i koštice koje su imale okus po lješnjacima, bezbroj jabuka…. Na livadi pored brali smo šumske jagode u tolikim količinama da smo napunili zdjele… Imali smo i ogromno stablo crnog duda ispod kojeg smo svako jutro u vrijeme zreljenja pobirali plodove. Tako je izgledala okućnica svake obiteljske kuće. Bilo je to obilje na svakom koraku, u svako doba godine.
Ne znam kako i zašto se je sve to u međuvremenu preokrenulo, ali ljudi se više ne bave u tolikoj mjeri voćkama, ne sade toliko voće, a takvi starinski voćnjaci većinom su srušeni. I ne sadi se više toliko raznoliko voće. Za neke vrste poput duda pravi je izazov uopće pronaći sadnice. Nažalost, ljudi sve više postaju ovisni o tržištu. A tako je malo potrebno… Doista, voćnjak niti ne treba biti veliki, danas postoje i puno manje vrste voćki za manje površine, poput stupastih vrsti voćaka. Puno toga se može posaditi i na malom prostoru uz pomno odabrane vrste, a čak znam ljude koji imaju nekoliko voćki na balkonu, kad drugi prostor nemaju. Bobičasto grmlje i jagode mogu se smjestiti gotovo svuda.
Jer doista, ima jako puno radosti, ali i ponosa u uzgoju vlastite hrane. Onaj dio s zdravom hranom meni je zapravo samo dodatni bonus u cijeloj toj priči. S time da ono što i nekoliko godina čekaš, pogotovo naučiš cijeniti.
