0
Kad će ljudi shvatiti da trava nije zelenija preko puta?
Prošli smo tjedan bili na ručku kod moje bake. Dogovorimo se tako nekoliko puta na tjedan da nam moja 87-godišnja baka pripremi nešto jednostavno međimursko za ručak, a tako i njoj damo svrhu, meni ostaje više vremena i dođemo do nje malo se podružiti s njom.
I tako prošli tjedan uz jedno jelo ponudi moja baka mom mužu rajčicu. Ja gledam baku, zdjelu salate iz vrta na stolu, i naravno pitam čemu pobogu kupuje te rajčice kad im ionako nije sezona i kad to jednostavno nije dobrog okusa. A povrh toga – vrt moje mame (žive u istom kućanstvu) prepun je salate i mladog kupusa, pa nema nikakve potrebe za kupovinom rajčica. (A zato je i moja baka ponudila rajčicu samo mom mužu, jer zna da ja to ne želim i da će dobiti “jezikovu juhu” radi toga od mene.)
I veli moj muž dobro (da ne uvrijedi bakicu), ali “moramo to jako posoliti da ima neki okus”. A meni odgovori baka na moje pitanje zašto je to kupila – da eto, htjela je, kad još rajčice nemaju doma.
I da se razumijemo, nije ovo mojoj baki takva jednokratna kupnja i nije to napravila radi nas. Znala je kupiti i zelenu salatu u sezoni rajčica, ili pak kupus u sezoni salate – jer eto, onda nije bilo toga na vrtu.
Vidite li apsurd u svemu ovome? Imaju doma vrt pun obilja, pun prekrasne sezonske, organske, lokalne hrane, za koju točno znaju otkud dolazi, prepunu vitamina i minerala, ali ne, moraju kupiti rajčicu, jer eto, još nije dozorila na njihovom vrtu. Onu praznu, bezukusnu rajčicu, s tko zna kakvim ostacima pesticida u sebi, bljutavu i bez mirisa što jasno ukazuje da nutritivno nema niti približno vitamina i minerala u sebi, pa ju treba zasoljavati samo da dobije neki okus.
I da, hrana na vlastitim vrtu je besplatna – a za ovu rajčicu trebalo je dati novac koji je prije toga trebalo negdje zaraditi. Da li zato toliko malo ljudi cijene ono što već imaju doma na vrtu – jer nisu dali novac za to?
I tako se vraćam na ono početno pitanje – kad će ljudi shvatiti da trava nije zelenija s druge strane? Kad će shvatiti da uzgoj hrane iz dućana nije niti približno sličan onome što imamo u vlastitim vrtu, i da svakom svojom kupovinom mi glasamo i itekako utječemo na to kakav će svijet biti? Kad će ljudi početi biti zahvaln(ij)i na tome što imaju i što mogu samo svojim rukama stvoriti?
Vjerujem da je ključ svega u znanju i osviještenosti s jedne strane, a s druge strane upravo u zahvalnosti za ono što imamo. Čini se da mnogi to još uvijek ne znaju cijeniti dovoljno, pa misle da je tamo nešto drugo bolje od njihovog. I zato ja i dalje tupim i tupim i mami i baki, i ne odustajem. Jednako kao i na mojoj stranici i društvenim mrežama. Valjda će jednog dana konačno shvatiti.
Na uvodnoj fotografiji je divno obilje koje sam pobrala u nedjelju i od čega sam pripremila ručak. Ne bih ovo moje obilje s vrta mijenjala za ništa iz dućana. Jer jednostavno znam da nema boljeg. Znam da je ovo vrhunski, sezonsko, lokalno, organsko, prepuno vitamina i minerala, prepuno mirisa i okusa, bez ambalaže, bez da je moralo biti ubrano tko zna kad i bez da je proputovalo kilometre da dođe do mene.
I tako tijekom sezone iz dana u dan, neizmjerno se veselim svemu što naraste u mom vrtu i neopisivo sam ZAHVALNA na svemu.
I samo treba dati mašti na volju – iz “običnih” namirnica, možete napraviti toliko zanimljivih i ukusnih jela. Zar to i nije smisao uzgoja vlastite hrane?
