0
Biovrtlarka sam postala više slučajno nego namjerno i da mi je pred 10 godina rekao da ću danas imati nekoliko vrtova, OPG i voditi edukacije o biovrtlarenju u udruzi, rekla bi mu da je lud… jer pred 10 godina je svaka biljka koju sam dobila u tegli postala uskoro pokojna…
Ali eto, život piše zanimljive priče i stvarno zna biti nepredvidljiv… dogodila mi se inspiracija koja mi je promijenila život, a inspiracija je bila povratak prirodi.
Dok sam se doselila u svoju novu kuću pred 8 godina, a iza nje smo u sklopu imanja imali i oranicu iza, prva pomisao za tu parcelu gdje je sad biovrt je bila neka moj djed tu nastavi saditi kukuruz. Mislila sam da mi ne trebaju povrtnjak i voćnjak, te sam smatrala da nema smisla gubiti vrijeme na to kad je povrće ionako i jeftino i pristupačno u svako doba godine u trgovinama. Ovako pretpostavljam razmišlja i većina ljudi, smatra se da se ne treba «mučiti» proizvoditi vlastitu hranu. Da, uglavnom se poljoprivreda, vrtlarenje i slično zapravo predstavlja kao neki teški rad, kao muku, a supermarketi nam „spašavaju živote”.
Pročitavši nekoliko knjiga i informirajući se o temi hrane koju jedemo, došla sam do spoznaje da stvari ipak nisu tako savršene i da hrana koju kupujemo u supermarketina nije niti toliko jeftina, a niti zdrava. Hrana se danas uzgaja masovno, a najžalosnija je činjenica što se i ona tretira kao proizvod masovne potrošnje, a pravila su tu jasna: profit je najbitniji. Treba dakle biti čim ekonomičnije, čim efikasnije, čim rentabilnije, čim brže… Zdravlje, okoliš, čovjek nisu u toj računici, jer to povisuje troškove i tako dakle smanjuje profit. Posljedice toga su nažalost zagađenje okoliša, ali i trovanje ljudi. Konvencionalna poljoprivreda jedan je od najvećih zagađivača današnjice, a koristi otrove od samog sjemenja, pa sve do finalnog proizvoda.
Možda se oni nazivaju pesticidi, herbicidi, fungicidi, možda se oni reklamiraju da djeluju ciljano na korove, određene nametnike, gljivice… ali istina je da oni u prirodi zagađuju apsolutno sve, uništavaju biosustave, ostaju u hrani i truju ljude. Postala sam svjesna da kupnjom takvih proizvoda zapravo podržavam te proizvođače, podržavam taj sustav i to mi je postalo neprihvatljivo. Na stranu sva ljekovita svojstva jabuka ako je ona prskana najmanje 10 puta godišnje – to više nije zdravo voće, to je otrovno voće.
Ako je takva hrana danas jeftina, koliki će sutra biti troškovi liječenja radi bolesti uzrokovanima tom hranom? Cijenu takve hrane plaćaju i priroda i ljudi. Na kraju krajeva, takva hrana ne samo da nije zdrava, jednostavno nije niti ukusna. Rajčice koje se nude zimi u dućanima prije mi imaju okus po kartonu nego po pravoj domaćoj rajčici, kupusnjače i mrkva iz konvencionalnog uzgoja mi smrde dok se kuhaju, lisnato povrće nakuplja nitrite pa nije sigurno za osobe s problemima s bubrezima…
Imala sam tu sreću da sam odrasla na domaćoj hrani i domaćem povrću iz vrta moje bake i majke i to je ono što želim jesti, to je ono što je i fino i ukusno i zdravo.
Nema ljepšeg osjećaja nego prošetati do vlastitog vrta i ubrati svježe, mirisno voće i povrće.
Povratkom prirodi i uzgajanjem vlastite hrane dobila sam mnogo, puno više nego sam si ikada zamišljala. Kao prvo, imati vlastiti vrt ne znači teški i naporni posao, nego užitak boravljenja u prirodi. Nije poanta da se u životu odmaramo na način da ležimo pred televizorom – ja se odmaram radeći u vrtu. I da, ako se i malo pomučim u nekom trenutku, to mi nije uopće bitno, jer sam nagrađena rezultatima mog rada. A i na kraju krajeva, ljudsko je tijelo stvoreno da se kreće, ljudi su tu da stvaraju. Stoga rad u vrtu ne nazivam radom, nego stvaranjem.
Boravak u vrtu mi je nepresušan izvor radosti i inspiracije.
Postoji posebna veza između čovjeka i prirode, posebna veza između čovjeka i biljaka koje on uzgaja. Od samog planiranja, sjetve, prvih niknulih biljčica, cvjetova, plodova…sve to donosi radost i inspiraciju. Rad u vrtu čini vas zdravijima, sretnijima, oslobađa vas stresa. Jer, u tom trenutku dok radite nešto na vrtu, nema ostalih briga, problema i nedoumica, koncentrirani ste na trenutak u kojemu jeste. I ukoliko počnete budno pratiti i osluškivati sve što se događa oko vas, postanete i pravi istraživač/ica. Jer doista, toliko toga zanimljivog na vrtu ima za otkriti, ako počnete gledati na okolinu na taj način. Tokom godina rada u vrtu, promatrajući i isprobavajući svakakve ideje koje su mi pale na pamet, razvila sam i neke vlastite metode u svom vrtu. Bilo je tu i pokušaja i pogrešaka, ali i dobrih rezultata koje dalje dijelim i s drugima.
Danas je toliko ljudi uvjereno da im bez „zaštitnih sredstava” ništa neće uspjeti u vrtu, jer strah koji su posijale kemijske kompanije je najbolja reklamna kampanja za povećanje prodaje. Ali meni je neprihvatljivo da si sama trujem hranu koju jedem. Moj biovrt je dokaz da se može drukčije, da se može bez otrova, bez kemije, dokaz da to nije niti teško, niti nemoguće ako se želi.
Stoga tu radost i inspiraciju rada u vrtu rado dijelim i s drugima, jer najsretnija sam dok uspijem inspirirati ljude na povratak prirodi, dok ih inspiriram da sami uzgajaju vlastitu hranu i uživaju u svojim vrtovima i plodovima svog rada.
