0
Kao što i sam naslov govori, i mjesec rujan je bio u stilu cijele ove godine – prehladan i prekišan. Bilo je toliko hladno (ok, ja sam prilično zimogrozna) da smo grijanje palili u večernjim satima već krajem kolovoza.
Previše kiše nanijelo je dosta štete na vrtu – rajčice su bile dotučene, čak i one sitnije sorte, a dosta glavica kelja je prepuno puževa, zemlje i glista.
Mnogo sjemenja nisam pobrala jer jednostavno nikako da se dozori i posuši, a i mnogo je cvijeća bilo prilično ofureno radi kiše. Najviše mi je žao ljetnih zvjezdana, jer su cvali tek nekoliko dana kad im je previše kiše uništilo prekrasne jarke cvjetove. I ne samo da je ofurila cvjetove, opet je strašno mnogo toga ostalo polegnuto radi kiše.
Radovi u rujnu su mi se radi navedenih vremenskih prilika uglavnom odnosili na berbu graha, ako bi se posrećila par suhih sunčanih dana da se je osušio na vrtu. Kako je većina graha bila pobrana i očišćena, suhi sam grah smrznula na par dana na – 18 u ledenici, jer ta temperatura ubija ličinke grahovog žiška, te dobro posušila i spremila u staklenke. Uglavnom, grahov je žižak česti nametnik graha, često je njime zaraženo i do 50% zrna graha, a zamrzavanje je najlakši način da vas ne zaboli glava kad nakon par mjeseci uzmete posudu sa suhim grahom i u njoj pronađete mnoštvo crnih kukaca i izbušena zrna graha. Ako je suhi grah na toplom, to se događa jako brzo, već za par mjeseci. A postoje 2 glavna načina suzbijanja – zamrzavanje ili tretiranje kemikalijama. A ako kupujete suhi grah u dućanima, i ako mislite da se bar kod graha ne treba brinuti radi previše tretiranja kemikalijama, u krivu ste. Skladišta graha, odnosno podovi i zidovi tretiraju s insekticidima.
Osim graha, i visoke mahune su bile jako rodne ove godine, ali ih je nažalost radi previše kiše potkraj mjeseca prilično napao graškov savijač, što se događa stvarno jako rijetko, ali eto, ovo je takva godine. A uskoro će biti za berbu i niske mahune koje sam sijala sredinom ljeta, za jesensku berbu.
Kiša i vjetar polegli su i većinu suncokreta. Ja suncokret grickam cijele sezone suncokreta, najbolji mi je svježi, a ostatke koje ne stignem pojesti sušim i spremam za ptičice zimi. Kako je sve bilo polegnuto, počela sam i s berbom suncokreta. Trgam ocvale cvjetne glavice koje su se već polako počele sušiti, razdvajam zrnje i sušim na tavanu. Zrna je nužno izdvajati iz glavica jer postoji velika vjerojatnost da će sve istruliti ako ne izdvojite zrna. Naime, cvjetna glavica suncokreta je spužvaste strukture i teško ju j potpuno posušiti, osim ako nisu u pitanju stvarno velike vrućine i ako to stalno okrećete. Godinama sam pokušavala posušiti suncokret u glavici, kad sam konačno shvatila da je najučinkovitije razdvojiti zrno i tako ga posušiti, spremiti u kantu ili kutiju i bez brige ste s tako spremljenim zrnjem. Na 2. slici ispod možete primijetiti početak pljesni na glavicama suncokreta, a nažalost tako propadaju i zrna suncokreta skupa s glavicom.
I s vrta je bilo potrebno maknuti suncokrete, odnosno preostale stabljike suncokreta. Oni nemaju niti dubok niti jako razgranat korijen (u usporedbi s veličinom njihove stabljike), pa je to jedan od razloga zašto se nakon jačih kiša i vjetrova većina poliježe – to su vrste koje u glavnini narastu preko 3 metra u visinu i imaju ogromne cvjetne glavice. Prvih sam godina čupala sve suncokrete i to je bio prilično naporan posao. Naime, iako nemaju predubok niti preširok korijen, on je zapravo jako razgranat i “uhvati” u sebe mnogo zemlje, pa kad se čupa, zapravo se s korijenom vadi veliki grumen zemlje. Dakle ostaju rupe u tlu, čupa se i sve ostalo što raste pokraj, treba jako tresti taj grumen da se oslobodi zemlja, što je gotovo nemoguće, a time se uzurpira i jako mnogo glista koje se vole tu zavlačiti. Prve sam godine taj grumen čistila – sjekirom – sjekla sam sitnije dijelove sa zemljom da popunim rupe koje sam napravila čupanjem. Zaključila sam da je to stvarno uzaludan posao, a i da jako uzurpiram životne zajednice ispod tla, pa sam iduće godine odlučila ne čupati nego rušiti. Ako ide ručno ga odlomiti iznad tla, ako ne onda – sjekirom. Kako mi suncokret većinom raste na gredici s jagodama, ne smeta mi što ostaje korijenje u tlu, a s druge strane to je odlično za gliste i ostale kukce ispod zemlje. A i ono što ostaje na ostatku vrta, ako mi zasmeta vadim na proljeće. Stabljike suncokreta stavljam na hrpu za lomaču gdje ih palim – pepeo suncokreta bogat je kalijem, te tim pepelom gnojim zemlju na vrtu. Dakle, sve sa svrhom i razlogom. A najveselije će biti ptičice zimi dok zapadne snijeg i sve smrzne:)
Slike: polegnuti suncokreti nakon kiše i vjetra i korijen suncokreta
Jedino mi se čini da kod previše kiše uživaju tikvice – jako malo obolijevaju, ogromne su izrasle i stalno rode cijele godine. Isto tako, kad je vlažnije i hladnije – idealno j za uzgoj rotkvice.
I kraj rujna je na mom vrtu vrijeme kad počinju dominirati kupusnjače (jer ih u globalu prekasno sijem i presađujem, pa onda glavnom većina rodi na jesen). Za sad ima kupusa, kelja, brokule i karfiola, a kelj pupčar će roditi kasnije. I kao što sam već spomenula, dosta glavica kelja je prepuno puževa, zemlje i glista radi previše kiše.
,
A ostalo j i nešto malo ukrasnog kupusa još od prošle godine i nisam sve počupala – on je opet narastao i opet krasi gredice.
Tijekom rujna još smo uvijek uživali u plodovima jabuke, one jedne jedine o kojoj sam već dosta pisala, stvarno je bila i ove godine jako rodna. Peruanske jagode su jako narasle, ali nažalost tijekom rujna još nije bilo zrelih plodova, još su bile naveliko u cvatnji.
I za kraj malo o cvjetnjaku. U mjesecu rujnu cvatu žute lužarke, koje zapravo izgledaju kao šafrani, samo cvatu na jesen. A dalije su na nekim gredicama još uvijek ostale prekrasne.
Procvala je i physostegia virginiana “Vivid”, i pennisetum
.
Na vrtu su opet procvali lupinusi, a uspravni amaranthus poprimio je svoju jarko-crvenu boju
.
Postoji uzrečica, kada procvatu zvjezdani (lat. aster), oni najavljuju kraj vrtlarske godine. Zvjezdani (trajnice) počeli su cvasti krajem rujna. Oni cvatu u raznim bojama, a jako privlače pčele. Ispred kuće imam uz ogradu posađene visoke zvjezdane, narasli su preko 1,5 metara, a kako se cvjetići otvaraju, tako sve zuji oko njih.
.
Ispred vrta sam jedan dio posadila “ogradicu” od niskih zvjezdana, tako da je i vrt poprimilo veselo jesensko šarenilo. A uz zvjezdane, procvali su i visoki suncokreti trajnice, koji su isto karakteristični za rujan.
Što reći za kraj? Mnogo toga nisam učinila jer jednostavno radi vremena nije bilo moguće. A s druge strane, zapravo u rujnu i nema baš previše posla na vrtu, tako da i nije strašno. Sad samo strepim da ne bude mrazeva još barem do kraja listopada, da uspijem još skupiti neko sjeme i završiti neke berbe, te da čim duže potraje ovo velo jesensko šarenilo.
