0
Ovo proljeće sam konačno napravila veće rekonstrukcije u vrtu, nešto što sam predugo odgađala. Već godinama planiram na parcelu iza vrta zasaditi voćnjak. Kako za moje pojmove to baš i nije veliki prostor (nekih 600 kvadrata) i izbor mi je prilično ograničen – ne mogu posaditi puno voćaka, a i to što mislim saditi ne želim da bude pregusto, već želim starinski voćnjak u kojem sve voćke narastu koliko mogu:). Nekako sam svake godine to stavljala na stranu, “dok jednom konačno ne odlučim i isplaniram što zasaditi” . Ovog sam proljeća shvatila da se to jednostavno neće dogoditi, pa sam odlučila prisiliti samu sebe – jednostavno sam otišla u nabavku voćaka, kupila 2 marelice, 2 nektarine, 2 šljive i jednu krušku (bilo bi više krušaka ali sam zakasnila rane sorte). Osim toga sam dobila jedan drijen i jednu višnju, a od prije sam nabavila 3 duda i jednu trešnju. I to je to, nažalost, prostora više nema.
Ovo je peta godina kako obrađujem svoj biovrt, a tijekom prijašnjih godina ponekad sam nabavljala neke biljke, a da nisam još bila sigurna kamo ih točno smjestiti, tako da sam ih “privremeno” posadila u neke kutke vrta, dok jednog dana ne odlučim kako ih smjestiti. Ove sam godine odlučila konačno staviti većinu na svoje mjesto, zapravo primorana sam jer sljedeće godine više određene biljke ne bi mogla ni iskopati kako su narasle. To prvenstveno mislim na dvije mlade sadnice duda, oko čijeg sam se presađivanja pošteno namučila. Nakon tog zahvata, kopanje rupa za voćke i sadnja kupljenih voćaka činile su mi se toliko laganim da mi je bilo smiješno.
Dud ili po domaćem malina je voće mog djetinjstva, a danas gotovo nestao iz naših krajeva. Nekad davno imali su moji roditelji ogromno drvo crvenog duda na vrtu. Kad je bila sezona, svako sam jutro jurila sa sestrom pobrati plodove koji su pali s drveća, a za one koji ne znaju, plodovi crvenog (crnog) duda su tako intenzivne boje da nakon njega sve ostaje crveno, i ruke i odjeća. Godimana sam tražila sadnice duda, da bi konačno pred dvije godina nabasala na sadnice u jednom trgovačkom centru. A kako sam ga tako silno željela, ono što mi se dogodilo još me je više iznenadilo – prošle sam godine zapazila da mi je na gredici s paprikom na vrtu – niknuo dud – vjerojatno je plod ispao ptičici u letu. Uglavnom, meni po vrtu niče svašta, puno zanimljivog cvijeća mi je samo dolutalo u vrt ili na gredice oko kuće…gospina trava, vrbnica (Lythrum salicaria), plavi poljski zvončić, lanilist…eto, stoga ne treba čupati sve što vam nije poznato, upravo suprotno, čupajte samo ono što ste apsolutno sigurni da je korov, a ovo ostalo vas možda uvelike iznenadi:)
Slika: poljski zvončić
Kad sam već spominjala voćnjak, prije vrta imam jedan mali starinski voćnjak. Jedan do voćnjaka smo nažalost morali porušiti radi gradnje kuće, a sve što nije smetalo – nisam nipošto dala rušiti. Jako sam ponosna što imam jednu ogromnu staru krušku, a imala sam i ogromnu višnju koju je nažalost prošle godine udario grom …ali nešto grana je ostalo i ne predaje se ona tek tako.
Slika: voćnjak u cvatu (lijevo ogromna kruška, višnja, desno višnja koju je prošle godine udario grom, u pozadini jabuke)
Od dviju jabuka koje imam, imala sam prilično težak posao s njima jer nisu bile dobro obrezivane. Zapravo, povodim se za idejama Masanobu Fukuoke po kojem obrezivanje nije uopće potrebno. S tim ciljem, obrezivala sam svoju jabuku na način da napravim čim manje štete i da ona može povratiti svoj prirodan rast…mislim da sam uspjela – ove godine skoro da nema vodopija na njoj. Evo kako je izgledala pred mjesec dana:
Osnove obrezivanja su zapravo da se grane ne ukrštavaju i da svaka grana ima dovoljno svjetlosti, te da se miču vodopije (grane koje rastu okomito iz ostalih grana, a naziv su vjerojatno dobile po funkciji koju imaju na voćkama – oduzimaju im hranjivo (“piju vodu” i nikakve koristi ne nose).
Ova moja jabuka imala je prvih godina dosta vodopija i dosta sam posla s obrezivanjem imala, ali nisam radila nikakve radikalne zahvate na njoj – kod obrezivanja kružila sam i desetak puta oko nje i postupno rezala ono što sam mislila da smeta ili da bi moglo priječi u divlji rast…više sam se povodila nekim instinktom, i zadovoljna sam rezultatom – formirana je krošnja, jabuka je jako rodna svake godine i to bez ikakve kemije, a ove godine niti nema potrebe za obrezivanje jer ona više ne divlja u rastu.
Najveći problem kojeg viđam posvud u malim voćnjacima u dvorištima je zapravo nepravilno obrezivanje – ako bih to mogla tako nazvati. Ono što želim reći ću zapravo pokazati – uglavnom na proljeće viđam ovakve voćke, prepune vodopija:
Naravno, rezidbom se to riješi na proljeće, no do jeseni će ova voćka opet tako izgledati. Razlog tome je što je voćki sputan njen prirodni rast, ona uopće nema priliku oformiti krošnju kad su joj glavne grane podrezane, te svake godine “divljački” to pokušava napraviti, a svako proljeće ponavljaju istu grešku na njoj – sve joj prikrate…i tako u krug. Naravno, ona sve manje rodi…a vlasnice ove voćke su zapravo ljute na voćku jer slabo rodi….ha, ha, kao da je greška u voćki.
Zapravo, naravno da postoje tehnike obrezivanja prema kojima to rade u intenzivnim voćnjacima i po kojima voćke obilno rode, ali taj voćnjak ne traje dugo, a moj je cilj imati prekrasno dugovječno drvo u mom vrtu…i takve voćke mogu jako obilno roditi. Ma sjetite se samo djetinjstva, nadam se da ste imali prilike kao što sam ja kao dijete pentrati se po voćkama u bakinim voćnjacima (zapravo, to još uvijek radim:)) Ako jeste, onda vam je jasno o čemu pričam – kako je divno uspentrati se na drvo i ubrati si plod, ti plodovi su najslađi…:)
I trenutno radim još jedan veći zahvat na vrtu, a to je odbravljivanje gredice sa šumskim jagodama. Eto, dogodilo se je to da su jagode posađene sasvim lijevo, uz među sa susjedima. Kako je ova parcela prije bila obrađivana, one s u posađene na mjesto gdje je bila granica a susjednom parcelom, drugim riječima gdje je najviše rasla trava, i to uglavnom pirika. Pokraj je susjedova livada i neminovno je bilo da mi je trava “bježala” k meni u jagode, i korijenjem i sjemenom. Prošle smo godine konačno postavili parapet da imamo točnu među, tako sam zaustavila širenje trave korijenom, ali nažalost ne i sjemenom, a nešto se provuče i preko ograde, neki gadni puzavi korov. I još jedna okolnost što su tako jako zarasle u korov – ovo što sad radim ne mogu raditi u ljeti, samo na proljeće, prije nego jagode procvatu i dok nije ni premokro ni presuho tlo, jer je neminovno da se nešto zabunom počupa pa treba opet saditi.
Do ove godine je nastalo takvo stanje da moram skidati sve s gredice, ispod iskopati rizome pirike ako ih ima i opet saditi jagode – prijašnjih sam godina samo čistila te gredice površinski, nažalost to nije spriječilo širenje trave, pogotovo ne pirike. A još k tome, mogu to samo raditi poslijepodne, jer je zadnjih dana dosta sunčano, da se presađene jagode čim bolje prime, a obilno ih zalijevam da lakše podnesu taj šok. Uglavnom, ovo je posao u kojem se jako sporo napreduje, potrebno je dosta strpljena, pritom i pazim na poljski zvončić s gornje slike, jer je dolutao upravo na tu gredicu i tu raste među jagodama, da ga zabunom ne počupam. U međuvremenu su mi i jagode počele cvasti…iskreno se nadam da ću ipak uspjeti ti dovršiti ove godine. A kako šumske jagode više vole polusjenu, po tim gredicama sam nasadila ribizle i josti, sa strane ću uz ogradu posijati grašak i tikve da se pentraju po ogradi i tako im rade hlad, nadam se da će funkcionirati ovakva kombinacija biljaka. I naravno, ne smijem opet pretjerati s cvijećem i previše gaziti po gredicama:)
Evo kako izgleda pirika. Površinski izgleda kao obična trava, ali čupanjem joj nećete uopće naškoditi. Razlog tomu je što se ona širi podzemnim rizomima, i to jako uspješno i jako naširoko. Jedini način je uzeti malu motičicu u ruke i pažljivo iskopati cijeli korijen. Prekopavanjem nećete ništa riješiti, jer ćete samo usitniti rizome, a oni će opet narasti. Napomena: na slici su rozomi koji tek počinju pupati, oni mogu biti dužine i do par metara, a uglavnom su na dubini 5-10 cm.
Pirika je jako invazivan korov, u srednjem vijeku je postojao zakon po kojem su seljaci morali vaditi korijenje i paliti ga. Razlog paljenju je što je ona nevjerojatno “žilava” – ako ju ostavite da se posuši negdje, a čak i nakon tjedan dana ako dobije malo vlage ili padne kiša – ona će oživiti i nastaviti s invazijom. Osim ružnih riječi o njoj, evo i nešto pozitivno – pirika je ljekovita biljka, možete rizome koristiti za ljekoviti čaj.
Evo i stanje mog vrta danas:
Da, još je džungla:) Nažalost, nedostatak vremena i prioritet jagode utječu na ostatak vrta. Ali zapravo, još mi se ne žuri. Posadila sam luk, posijala mrkvu, salatu, rotkvice, kupušnjače i špinat, rajčice su u teglama na prozorskim daskama, imam luk i salatu za berbu koji su na vrtu od jeseni, a u međuvremenu čekam da se zasiju opet mišjakinja i crvena nežareća kopriva koji su u većini na gredicama:
Ove biljke izvrsno štite tlo, zemlja je ispod rahla i ne divljaju neki neželjeni korovi. Primijetila sam da je zatravilo samo tamo gdje sam najesen prekopavala – dakle, moram se suzdržati većih zahvata najesen. Ovi gore “korovi” su sad na vrhuncu vegetacije i polako će početi osjemenjivati se i odumirati, baš kad će biti vrijeme za sjetvu, a ponovo će porasti na jesen – idealno za vrt. Sad samo skidam busene trave i jednog korova koji izgleda kao visoke tratinčice, a ostalo ostavljam pod “korovom” do početka radova, koji će većinom biti početkom 5. mjeseca jer tada idem na godišnji za sređivanje vrta. Naravno, između sveg toga niknulo je sve i svašta…biti će zanimljivo sređivati vrt i nailaziti na razne biljčice posvud na vrtu:)
Slika: salata posađena najesen
Slika: bob i šumske jagode
Slika: rasađene šumske jagode mjesečarke i češnjak kao međukultura koji ih štiti od sive plijesni
Slika: Gavez – ljekovita biljka i biljka koja je idealna za malčiranje i biljna gnojiva. Moj je nažalost još mali, tako da ću morati pričekati još par godina za primjenu na vrtu.
