0
Dok Zakon o sjemenu čeka prvo čitanje u Saboru, potporu inicijativi Sjeme je naše ljudsko pravo dalo je 77 udruga s više od 25. 000 članova i više od 13.700 potpisnika peticije – građana, udruga i predstavnika stručne javnosti, koji su prepoznali važnost ove teme za prehrambenu suverenost Republike Hrvatske. Unatoč brojnim nastojanjima Inicijative, dijaloga između Ministarstva poljoprivrede i udruga i dalje nema.
Od samih početaka poljoprivrede na poljoprivrednim se gospodarstvima odabire najbolji dio požetih usjeva za sjetvu iduće sezone, čuva se sjeme prilagođeno lokalnim uvjetima, kao i tradicijska znanja. Sjeme i znanje slobodno se razmjenjuju među proizvođačima. Tako je nastala ukupna genetska raznolikost usjeva kakvu danas poznajemo, a koja je, kao i ukupna agrobioraznolikost danas, ugrožena i treba zaštitu je jer ju potiskuju metode industrijske poljoprivrede.
Upravo radi toga su navedene tradicijske prakse i očuvanje lokalnog sjemena prepoznate kao ljudsko pravo Deklaracijom Ujedinjenih naroda o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima, kao i drugim međunarodnim dokumentima koje je Hrvatska dužna poštovati. Ovo pravo je u svim ostalim zemljama Europske unije prepoznato, a pred nekoliko dana potvrdila ga je i reforma zakona o sjemenu u Italiji.
Prijedlog novog hrvatskog Zakona o sjemenu to pravo krši s obrazloženjem da lokalno sjeme daje manji prinos i širi bolesti, te ga naziva pogrdnim imenom “tavanuša” i zabranjuje. Uz to, u prekjučerašnjoj izjavi za Dnevnik Nove TV (20.01.2021.) ministrica poljoprivrede Marija Vučković izjavljuje: “Mali su proizvođači izuzeti od certificiranja i od dorade. Ekološka poljoprivreda je isto tako izuzeta, informacije koje se nekad prenose u javnosti nisu točne“. Manipuliranje stručnim terminima “certificirano sjeme” i “certifikacija proizvodnje” i ostale izjave dovode u zabludu i stvaraju privid lažne uzbune, ali tome ni približno nije tako!
Prijedlog zakona predviđa da je sjeme s poljoprivrednog gospodarstva zabranjeno stavljati na tržište pa, kako kaže ministrica, ne treba proći sustav certifikacije proizvodnje. Proizvođačima to niti nije sporno. Ono što ih muči jest stavka da sjeme koje proizvode za vlastite potrebe mora biti uzgojeno od kupljenog sjemena kojem je u postupku proizvodnje za tržište potvrđena kategorija (čl 16.1.). Od toga nisu izuzeti ni mali proizvođači, iako oni neće trebati nositi sjeme na doradu.
Poljoprivrednici jasno kažu da ne žele kupovati certificirano sjeme jer imaju svoje, a dobivaju odgovor da ne trebaju certificirati proizvodnju.
Certificirano sjeme i certifikacija proizvodnje su dva različita pojma.
Ekološka proizvodnja sjemena izuzeta je od svih ovih odredbi jer ju štiti europska uredba 2018/848 koja pravno ima veću težinu od nacionalnog zakona.
Sjeme koje su naslijedili od svojih djedova i baka i čuvali tradicijskim metodama, poljoprivrednici više neće moći koristiti, osim ako je registrirano na nekoj od sortnih lista. Na sortnoj listi je trenutno svega 27 takvih sorata, i to isključivo povrća. Za njihovu registraciju potrebno je proći složenu proceduru uz stručnu pomoć. Dodatne sortne liste i novi kriteriji upisivanja koje Ministarstvo planira nisu ni blizu donošenja i naknadno će se rješavati pravilnicima… Već je sada jasno da ovako postavljeni sustav neće moći zaštititi tradicijske sorte, pa je genetska raznolikost ugroženija nego ikad.
Hrvatska poljoprivreda, usprkos rastu domaće proizvodnje sjemena i dalje je ovisna o uvozu. Stvaranje ovisnosti poljoprivrednika o industriji i oduzimanje prava da sami uzgajaju sjeme tradicijskim metodama od lokalnog materijala smanjuje otpornost prehrambenog sustava u uvjetima krize. U trenutnoj svjetskoj i domaćoj situaciji to je vrlo opasno, i Hrvatska si kao zemlja malih obiteljskih gospodarstava to ne bi smjela dozvoliti!
Stoga s razlogom i dalje pozivamo sve da podrže inicijativu „Sjeme je naše ljudsko pravo“ potpisivanjem peticije, a nadležne na odgodu Zakona o sjemenu sve dok se isto pitanje ne uredi na europskoj razini.
Pozivamo ministricu da javnosti da jasno objašnjenje ograničenja koja se navode u članku 16.1. i zašto smatra opravdanim da Hrvatska ovakvim ograničenjima može kršiti međunarodne zakone (UNDROP i ITPGRFA) i da jedina u cijeloj Europi ima unutar Zakona o sjemenu takvo ograničenje upotrebe sjemena s poljoprivrednog gospodarstva.
Tekst dopisa koji smo poslali medijima 22.01.2021. možete preuzeti i koristiti ovdje: Dopis inicijative 21012021
Sunčana Pešak, tajnica Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača
Silvija Kolar Fodor, predsjednica udruge Biovrt – u skladu s prirodom
Robert Hadžić, član izvršnog odbora i stručnog vijeća Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske “Život”, član HPK Odbora za zakonodavstvo i Odbora za voćarstvo
*** Ako podržavate naše zahtjeve, bilo kao udruga, poljoprivredni proizvođač, predstavnik znanstvene zajednice, zabrinuti građanin ili nešto drugo, možete podržati ovu inicijativu svojim potpisom OVDJE.
Potpise podrške prikupljamo do 31.01.2021.
Ako želite, ovdje možete uz to iskazati i svoj interes za volonterski angažman na kampanji ***
Video u kojem Silvija Kolar-Fodor objašnjava ovu problematiku oko stručnih pojmova i što je zapravo stvarno sporno u prijedlogu Zakona o sjemenju pogledajte ovdje:
ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE:
Tekst prijedloga Zakona o sjemenju preuzmite ovdje i istražite i sami: Prijedlog Zakona o sjemenju 23122020
RAZLIKA IZMEĐU CERTIFIKACIJE I CERTIFICIRANOG SJEMENJA:
1. Certifikacija znači nadzor proizvodnje sjemena namijenjenog stavljanju na tržište.
U uvodu zakona, kod ocjene stanja je navedeno:
Certifikacija poljoprivrednog reprodukcijskog materijala jedan je oblik sustava kvalitete kojim se poljoprivredni reprodukcijski materijal namijenjen stavljanju na tržište kontrolira i nadzire kako bi se krajnjem potrošaču osiguralo da odgovara svim podatcima koji su navedeni na pakiranju, odnosno na certifikatima.
Iz pojmovnika novog Zakona – Čl 3 st 28:
“certifikacija je postupak potvrđivanja poljoprivrednoga reprodukcijskog materijala kroz provođenje službenog nadzora i izdavanje certifikata o sjemenu, odnosno certifikata o sadnom materijalu”
Dakle, ovo je nešto što uređuje stavljanje sjemenja na tržište i nema veze s pojmom sjeme s poljoprivrednog gospodarstva i ograničenja vezano za njega.
Podsjetimo se, sporni pojam koji tražimo da se makne iz zakona je: sjeme s poljoprivrednog gospodarstva je sjeme sorata poljoprivrednog bilja proizvedeno i namijenjeno za sjetvu isključivo na vlastitom poljoprivrednom gospodarstvu koje je zabranjeno stavljati na tržište
2. Čl 16 i dalje drastično ograničava upotrebu vlastitog sjemenja i krši međunarodne zakone
Čl 16 st 1 glasi:
(1) Poljoprivredni proizvođači upisani u Upisnik poljoprivrednika mogu osim kategorija navedenih u članku 13. ovoga Zakona proizvoditi za svoje potrebe na vlastitom gospodarstvu sjeme s poljoprivrednog gospodarstva isključivo od certificiranog sjemena sorte upisane na Zajednički katalog sorata Europske unije.
(Čl 13.1. Sjeme koje se proizvodi i stavlja na tržište može biti sljedećih kategorija: oplemenjivačevo sjeme, predosnovno sjeme, osnovno sjeme, certificirano sjeme, certificirano sjeme prve i druge generacije, standardno sjeme i komercijalno sjeme.)
Da bi sjeme bilo certificirano – znači da je prethodno upisano na jednu od sortnih lista i prošlo je proces certifikacije. Sortne liste su sredstvo za kontrolu tržišta – jer ne smijete stavljati na tržište nešto što niste prethodno upisali na sortnu listu, a da bi to upisali na listu, morate proći prethodna propisana testiranja. I to je u redu za tržište sjemenja – jer na tržištu treba biti reda i kupac mora biti siguran u to što je kupio na tržištu.
Sa Čl 16.1. se ne dira u tržište – nego u vlastito sjeme za vlastite potrebe koje se ionako ne stavlja na tržište. Tu se svim proizvođačima koji nisu ekološki nameće obaveza korištenje registriranih sorti, i kako smo već upozorili u prijašnjem dopisu saboru, domaće će sjeme starih sorti moći koristiti samo ekološki proizvođači, a svi ostali samo ako ga upišu na neku od lista. U konačnici, takav će sustav biti direktni udar na financijsku održivost malih OPG-ova i uništiti preostalu bioraznolikost starinskih sorti povrća u RH te nije u skladu s međunarodnim zakonima koje je RH dužna poštivati.
Udruge od samog početka, još od javnih savjetovanja, s razlogom upozoravaju na nelogičnosti i ograničenja u prijedlogu Zakona ne zato jer “udruge vole stvarati buku bez veze”, nego zato jer nam interesu da poljoprivrednici mogu dostojno raditi svoj posao i da zakoni po kojima rade budu pravedni i u skladu s međunarodnim zakonima. Od samog početka pozivamo Ministarstvo poljoprivrede na dijalog i zajednički pronalazak rješenja, ali argumentiranu raspravu usmjerenu na zajednički pronalazak rješenja s ciljem donošenja dobrog zakona nažalost nismo postigli.
Napominjem da nisu sve odredbe zakona loše, štoviše ima i pozitivnih pomaka u ovom zakonu. Da se je uspio uspostaviti argumentirani dijalog na vrijeme, vjerujem da bismo imali sasvim solidan prijedlog Zakona o sjemenju na glasanju kojeg bi zasigurno podržale i sve udruge. Međutim stalnim ignoriranjem upozorenja udruga i naših poziva na argumentirani dijalog, te nastavak pogrešnog informiranja javnosti od strane Ministarstva poljoprivrede s fokusom na stavke poput certifikacije koje nikad nisu bile upitne, ovakav proces samo može nanijeti veliku štetu malim poljoprivrednicima u RH.
