0
Oplemenjivanje voćaka vrši se spajanjem dviju različitih biljaka. Ovaj postupak primjenjivali su još stari Kinezi, Egipčani, Feničani, te Rimljani, koji su o tome i pisali. Do danas je opisano oko 137 različitih načina oplemenjivanja, a najviše se primjenjuje tek desetak načina. Najčešće se vrši cijepljenje na klin, u krunu, na trokut, zakrpom, u prsten, sedlasto cijepljenje, okuliranje…
U današnje vrijeme sve je manje sorti jabuka i općenito svih vrsti koje se uzgajaju. Procjenjuje se da se je od početka 1900-tih do kraja 20-tog stoljeća broj vrsti voća i povrća koje su se uzgajale u poljodjelstvu smanjio za 97%. U SAD se je u 19. stoljeću uzgajalo preko 7000 sorta jabuka, a danas recimo ako idete kupiti u dućan sadnicu jabuke, na raspolaganju vam je tek 10-tak vrsti. Međutim, još se uvijek mogu pronaći divne starinske jabuke u seoskim vrtovima koje vrijedi očuvati. Tako sam imala prilike upoznati nekoliko ljudi koji skupljaju i dalje razmnožavaju te divne starinske vrste u novim voćnjacima koje sade. Isto sam i ja odlučila napraviti: zasaditi voćnjak starinskih vrsti te sačuvati starinske vrste voćki od izumiranja.
Postoje inicijative za očuvanje starinskih vrsti diljem Hrvatske, pa tako i npr. udruga Sačuvajmo starinske sorte jabuka čiji rad možete pratiti na facebooku, u kojoj članovi skupljaju i sade starinske vrste jabuka i krušaka i tako ih štite od izumiranja.
Prednost starinskih vrsti pred današnjim vrstama koje možete kupiti u dućanima je ta što starinske vrste uopće ne treba tretirati nikakvom kemijom da biste imali dobar urod, što s novim vrstama često nije slučaj. Razlike u izgledu, mirisu i okusu starinskih vrsti također je nešto što doista vrijedi očuvati. Tako i ja u svom vrtu imam jednu staru jabuku koja svake godine rodi obilno, cijelo ljeto jedemo plodove samo s te jedne jabuke, a samu jabuku nije potrebno baš ničim tretirati. Kod mojih susjeda također postoji nekoliko takvih vrsti koje danas više nećete moći naći u trgovinama. Posebno me oduševljava jedna malo sitnija crvena ljetna jabuka koja je izuzetno mirisna i aromatična, a dok ju prerežete i iznutra je malo crvenkasta.
U starinskim voćnjacima sve su voćke nekad bile ogromne i to je ponekad znalo otežati berbu, zato je zadnjih desetljeća postao trend izvaditi te stare vrste i posaditi nove voćke koje su manje pa ih je lakše brati. Nažalost, time se nepovratno gube i neke starinske sorte koje nitko dalje više ne održava. Naime, te su voćke narasle ogromne jer su bile uzgojene iz koštice, i to struka naziva “divljakom”. Uzgojiti voćku iz same koštice je lutrija jer nikad ne znate kakvi će plodovi biti, a radi oprašivanja i križanja s drugim vrstama. I danas postoje takve vrste jabuka, krušaka, marelica u starinskim voćnjacima koje nisu kalemljene, nego uzgojene iz koštica. U starinskom voćnjaku moje bake postojala je divna vrsta marelice koja je imala ukusne koštice okusom nalik na lješnjak, nimalo slične gorkim plodovima današnjih marelica. Naravno, da biste znali kakva će vam voćka iz koštice biti ploda trebalo je čekati godinama, a tako uzgojena voćka ne ispadne uvijek niti velikih niti ukusnih plodova.
Glavni argument za oplemenjivanje voćaka je da biljka uzgojena iz sjemena nikad ne daje iste osobine kao matična biljka radi činjenice da najbolja nasljedna svojstva teže povlačenju, barem tako tvrde u nekim literaturama. Radi želje da se osiguraju iste osobine, ljudi prakticiraju oplemenjivanje – cijepljenje, kalemljenje voćaka. Kod samog postupka dakle imate dvije različite biljke: podlogu i plemku. Podloga kako i sam naziv govori je najjednostavnije rečeno korijenje i dio panja, dok plemka daje krošnju – plemka je dio koji uzimamo s druge biljke čija svojstva želimo zadržati – dakle plodovi. Sve podloge su prije bile upravo vrste uzgojene iz koštice – “divljaci”. To je rezultiralo ogromnim rastom voćki, ali i njihovom otpornošću i dugovječnosti. Danas je struka razvila podloge koje su manje, pa je sama berba i održavanje jabuka puno jednostavnije. Određene su podloge razvijene za bolje prilagođavanje nekim uvjetima – suši, tlu, neke su otporne na određene bolesti i sl. U pravilu su one sve ili slabo bujne ili srednje bujne. Slabo bujne podloge se koriste za plantažni nasad – one su visoko rodne uz pravilnu njegu i obrezivanje, ali imaju i slabije korijenje i obavezno trebaju potpornje za rast. One su više zanimljive za gospodarski uzgoj, mada su i praktične za neke jako male vrtove u kojima ipak želite imati nekoliko voćki, ali imate premalo prostora za veće drveće. Srednje bujne podloge su idealne za obiteljske voćnjake jer mogu samostalno rasti, a ne narastu prevelike pa ih možete održavati i brati bez problema. Također, ne zauzimaju toliko prostora kao “divljaci” koje mogu narasti i preko 5 metara u visinu. Većina vrsti za hobiste u dućanima uglavnom su kalemljene na srednje bujne podloge, ali i to uvijek možete provjeriti s prodavačima.
Sve ove vrste na uzgojenim podlogama u pravilu ne postižu takvu dugovječnost kao starinski “divljaci”, ali opet, “divljaci” zauzimaju jako puno prostora, pa treba odvagnuti koje osobine vam bolje odgovaraju za vaš vrt. Kod mene ima mjesta i za jedne i za druge. Jabuke (starinske) sam posijala pred 2 godine i imam sadnice visoke preko 1 metar, te ću idućih godina na njih na granu po granu kalemiti druge starinske vrste voćki, ali i zadržati neke grane da provjerim kako će izgledati «original» plodovi. Dakle na jednoj voćki vi možete kalemiti i na svaku granu odvojeno više vrsti, a to je onda recimo prednost velikog stabla – na takvom stablu možete sačuvati puno vrsti, a sve na samo jednoj biljci. Mirko Veić, poznati hrvatski sakupljač starinskih sorti jabuka, na jednoj je jabuci cijepio čak 40 raznih vrsti (više)
Postoje prednosti kalemljenja, ali i nedostaci ovog postupka, kao što su činjenica da smo ipak združili dvije različite biljke i kako tvrdi Masanobu Fukuoka, upravo je ovo razlog što kalemljene voćke imaju tendenciju same sebe zarasti i moramo ih obrezivati, dok se to s prirodno izraslim voćkama ne događa, one formiraju normalnu prirodnu krošnju. Osobno, silno me intrigiraju i drukčije mogućnosti razmnožavanja voćaka od kalemljenja. Moja majka npr. razmnožava agrume iz reznica. Mene zanima i kako bi ipak izgledala jabuka uzgojena iz sjemena i to je nešto što ću pokušati otkriti/naučiti idućih godina. Imam i jednu divnu starinsku vrstu višnje koja se sama razmnožava – rizomatskim korijenjem. Dakle oko matične biljke, a iz njenog korijenja uokolo niču mlade višnje s istim osobinama kao i matično stablo. A to je najfinija vrsta višnje koju sam probala – ogromnih tamnih slatkastih plodova. Dakle, kalemljenje nije jedini način na koji možemo razmnožiti voćke, ali svakako jeste najčešći i danas za struku najpouzdaniji i najlakši. Međutim, ne trebamo sve gledati kako današnja struka i kapitalistički svijet gleda – s strane zarade i učinka, da se s minimalno uloženim imputima dobije maksimalni učinak. Sama priroda i bioraznolikost zaslužuju da sve ovo sagledamo i iz drukčijeg kuta i pokušamo sačuvati starinske vrste koje i nisu toliko rodne i nisu tržišno zanimljive, ali su zato zanimljive radi drugih osobina, kao otpornost ili okus, kao i probati razviti neke drukčije metode uzgoja.
Osobno jedem samo svoje jabuke, eventualno ponekad nabavim nešto iz domaćeg organskog uzgoja, a one iz dućana niti ne gledam. Iako jabuka slovi kao jedno od najzdravijih voća, ona iz konvencionalnog uzgoja je toliko puno prskana da često jabuku proglašavaju i jednim od voća s najviše pesticida (Više). A ako imate i mali komadić zemlje, s tek par stabala jabuka možete imati jabuke cijele godine, samo morate posaditi ranu, ljetnu, jesensku i zimsku vrstu jabuke – dakle dosta vam je 3-4 vrste.
Siječanj je idealno vrijeme za pripremu kalema, odnosno plemki za kalemljenje (cijepljenje) voćaka. više o tome pročitajte OVDJE.
Prema fenološkom kalendaru, najbolje vrijeme za kalemljenje voćki s pripremljenim plemkama je trenutak dok forzicija procvate – to je većinom u ožujku. Sam dan dok kalemite ne smije puhati vjetar i ne smije biti prehladno. Ako i malo zakasnite i kalemite poslije cvata forzicije, ima šanse da se primi – meni je uspjelo kalemljenje i u travnju.
Za kalemljenje vam treba oštar voćarski nožić, gumice za kalemljenje i voćarski vosak. Većinom se kaleme jabuke, kruška, šljive, trešnje, breskve, marelice…
Osobno sam nekad mislila da je kalemljenje nešto jako komplicirano i da to nije samo tako naučiti. Međutim, imala sam prilike da mi je nekoliko ljudi pokazalo kako to oni rade i uvidjela sam da to baš i nije komplicirano i da to može svatko napraviti. Ne uspije uvijek, ali vrijedi probati. Postoje brojne literature s uputama kako možete kalemiti, a i sama ću uskoro prikazati 2 načina kako ja cijepim voćke na proljeće.
