Zašto se poljoprivrednike i hrana koju uzgajaju ne cijeni? - Biovrt - u skladu s prirodom

Zašto se poljoprivrednike i hrana koju uzgajaju ne cijeni?

Nedavno sam ostala bez riječi na raspravu na FB u jednom lokalnom oglasniku. Stavili su ljudi da prodaju trešnje, pola kile za 3 eur – a ispod sve redom bezobrazni komentari kako je to skupo, nek si sami jedu za tu cijenu, što si oni misle s tom cijenom kad im je to eto sam tak izraslo na drvetu i sad bi to skupo naplatili….
A cijena je inače sasvim korektna, tržišna – naime istovremeno u katalogu u Kauflandu bila je trešnja po 2,80 za tu istu količinu – no to tko zna iz kog dijela svijeta.
Isto tako još jedan oglas, s krumpirom i domaćim jajima, gdje je cijena isto tako bila jednaka kao i na sajmu (čak i manja) – a komentari su bili toliko odvratni da su neki u oglasu pisali i psovke.

Osim onog standardnog pitanja – što je nekim ljudima da si dozvoljavaju biti toliko odvratni i vrijeđati druge na društvenim mrežama? – pitam se zašto se uvijek hrana smatra preskupom i zašto se vrijeđa i omalovažava ljude koji ju proizvode? Zašto danas imamo situaciju da cijene i dalje divljaju i da nam se i dalje dižu – negdje čak i preko 30%, dakle ljudi dižu cijene svojih usluga i cijene svoj rad – ali zašto istovremeno očekuju da poljoprivrednici svoje cijene spuštaju i da im hrana bude badava?

Kakvo smo to društvo postali gdje ljudi visoko cijene svoj rad, žele čim veću plaću, koji dobro naplate svoje usluge – a i dalje ne cijene one koji su temelj i koji uzgajaju hranu? Pa se gleda kako čim više uštediti na hrani, dok se istovremeno ne štedi na nekim drugim uslugama, na odjeći, mobitelima i sl – i to sve što je puno veća stavka od cijene hrane?

Da bi došlo do nekog ploda, potrebna su velika ulaganja na početku, i potrebno je puno rada. Da bi nabrali trešnje – prvo treba kupiti zemlji, pripremiti ju za sadnju, kupiti sadni materijal, posaditi, štititi od divljači, voluharica i miševa, imati svake godine na početku gubitke od toga, zatim čekati i raditi bez prihoda nekoliko godina – kositi (za što isto trebate kupiti opremu), održavati voćke i raditi u voćnjaku nekoliko godina prije nego počne nekakav urod koji možete konačno oprihodovati – naravno, ako imate sreće da vas ne pogodi mraz, tuča, oluja, nametnici koji uništavaju cijele nasade (marmorirana stjenica i sl) – i onda vas na kraju ucjenjuju, vrijeđaju i omalovažavaju kad želite prodati taj proizvod. I uvijek radite za puno manju satnicu od onih u državnim službama i na dobrim plaćama koji vas omalovažavaju pokušavajući vam spustiti cijenu proizvoda. I još vas k tome smatraju “seljakom”.

Kad gledam iz ove perspektive – sasvim razumijem sve ljude koji su prodali svoju zemlju i otišli raditi na bilo kakve poslove u inozemstvo, samo da se maknu od ovakvog ponižavanja – gdje istovremeno nemate stalni priljev prihoda i itekako se morate pomučiti nešto proizvesti i prodati.

S druge strane, volim zemlju i volim rad na njoj – pa nisam jedna od tih da bih sve ostavila i otišla – no činjenica ostaje da je zaista izazovno živjeti od uzgoja i prodaje voća i povrća – i ne znam da li bih se mogla samo time baviti – odnosno da li bih mogla od toga preživjeti.
Što želim reći? Da svi trebamo osvijestiti da plodovi ne padaju s neba i da poljoprivrednici itekako moraju uložiti i trud i novac da bi nešto proizveli. Tu ne govorim o velikim industrijaliziranim konvencionalnim poljoprivrednim sustavima – nego o našim malim, lokalnim poljoprivrednicima. Umjesto da ih se vrijeđa i ponižava, zaslužuju da se ljudi upoznaju s njihovim radom i da pošteno plate ono što proizvode.

Hranu moramo jesti svaki dan i to je zaista jedina stvar bez koje nitko ne može – stoga birajmo onda lokalno, sezonsko i organsko – osvijestimo otkud hrana dolazi i koliko je potrebno da bi se ona uzgojila, nađite poljoprivrednike koji to rade na dobar način i podržite ih kupovinom i plaćanjem fer cijene od njih. Jer alternativa je da prije ili kasnije zaista svi ti mali poljoprivrednici napuste selo i sve preuzmu industrijalizirani sustavi.

Svaki dan glasamo svojim novcem i kupovinom hrane kreiramo svijet u kojem živimo – jer onaj kome svoj novac dajemo – njegov rad podržavamo. Pa počnimo cijeniti tu hranu koja nam je osnova za preživljavanje.

A ako mislite da je uzgojiti hranu samo tako i da je to za one koji nisu imali druge opcije u životu nego biti poljoprivrednik – prvo probajte, pa ćete onda vidjeti što znači uzgajati hranu i kakvi su to izazovi. Čini se da većinom samo oni koji uzgajaju hranu znaju istu i cijeniti.

O autorici