0
Biovrtlarstvo je vrtlarenje u skladu s prirodom. Postoje mnoge različite tehnike biovrtlarstva, ali sve polaze od iste pretpostavke – vrtlarenje u skladu s prirodom, bez upotrebe pesticida, herbicida, mineralnih gnojiva, te uz poštovanje svog života u biosustavu.
Biovrtlarstvo ne znači povratak na davne tehnike vrtlarenja koje su se primjenjivale prije “konvencionalne” poljoprivrede, nego pronalazak novih načina kako uspostaviti ravnotežu u vrtu.
Sav život na zemlji, od najsitnijih bakterija do najvećih svjetskih sisavaca je povezan i ovisi jedan o drugome. Prema teoriji kaosa (Butterfly efect) – zamah krila leptira na jednoj strani svijeta može izazvati masovna uništenja na drugoj strani svijeta. Isto je tako i s životom na zemlji – ugroženost jedne “nebitne” vrste može izazvati masovni pomor druge vrste, a za koju ni neznamo u kakvoj je vezi s onom prvom vrstom.
Stoga je osim uzgajanja vlastite hrane, biovrtlarstvo i ponovno otkrivanje prirode. Jer konvencionalna nas poljoprivreda uči da postoje nametnici koji uništavaju naše bilje i da postoje korovi koji ometaju rast našoj hrani i kradu joj prostor, hranjiva i vodu. Konvencionalna nas poljoprivreda uči da je tlo samo materija koju moramo preorati, u nju dodati hranjiva i posijati naše bilje. Uči nas da moramo voditi pravi rat protiv svega što želi rasti na tom području osim onoga što mi želimo: da moramo ubiti sve što želi pojesti ono što smo si mi zasadili. U prirodi nema podjele na korisne i nekorisne kukce, nema apsolutnog vlasništva nad određenim prostorima u kojem će rasti samo jedna jedina vrsta. U vrtu u kojem je ravnoteža, tj. nema primjene kemije, postoji: 33% štetnih kukaca, 33% korisnih kukaca i 33% neutralnih. Divljaju samo površine gdje su posijane monokulture i koje se tretiraju kemijskim sredstvima . Biovrtlarstvo pokušava pronaći nova rješenja i načine kako vrtlariti u skladu s prirodnim zakonima i procesima, a ne boriti se protiv prirode. Masanobu Fukuoka, jedan od začetnika ovakvog načina poljoprivrede nazivao je to “nedjelatnom” metodom – metodom u kojoj većinu posla za vas odradi sama priroda.
U biovrtu nema monokultura. Štoviše, nema niti samo “korisnih” biljaka. Nema samo povrća. Nema borbe protiv “nametnika”, jer u prirodi postoji ravnoteža te se ona pokušava napraviti i u biovrtu. Nema borbe protiv “korova”, svaka biljka je korisna. Evo kako to izgleda u praksi:
I u ovakvom vrtu možete bez problema uzgojiti vlastito voće i povrće, ali i još više: uspostaviti prirodnu ravnotežu u kojoj nećete imati problema s najezdom “štetnika”, u kojoj neće biti velikih problema s bolestima biljaka. I na kraju krajeva: ovo je sredina u kojoj možete istinski uživati.
U biovrtu svaka biljka ima svoju funkciju i svaka je biljka bitna, a na biovrtlaru je da otkrije koje je najbolje mjesto i susjedstvo za svaku biljku. Jer iako postoje pisana pravila u mnogim literaturama, iz vlastitog iskustva mogu reći da zapravo Priroda ne funkcionira u strogim pravilima i uvijek se događaju nepredvidive stvari. Stoga je sve ovo i pomalo prava avantura za onog tko kreira i sadi svoj vlastiti vrt i uzgaja si hranu
Za početak,vrijeme je da počnemo drukčije gledati zemlju, jer ono nije nipošto samo mrtva smeđa materija u koju ćemo posijati sjeme i tako joj udahnuti život. Znate li da se je u davnoj prošlosti smatralo da trudna žena baš previše nema veze s djetetom koje nosi u sebi, smatralo se da je žena “osigurava” prostor u koju staviš sjeme i dijete nastane samo iz sjemena? Danas je tako konvencionalno shvaćanje tla da je tlo beživotna materija koja sadrži neke minerale u sebi, ako oni fale mi ih umjetno nadomjestimo, i u to tlo sadimo žive biljke i one crpe te minerale, pa uz dodatak vode one rastu. Ali znate što – to nije istina.
Tlo je živo.
Na koji god da se način pogleda, tlo je živi organizam. Tlo se pomiče, preslaguje, mijenja strukturu. Osim što je stanište biljkama, stanište je miljardama bakterija, gljivica, životinja. U jednoj žličici zemlje ima više živih organizama negoli ima ljudi na planeti. Ispod tla postoji splet mreža koju grade životinje, korijenje i gljive, i ta mreža pohranjuje vodu i hranjiva. Mreža gljiva toliko je učinkovita da može izvršiti izmjenu tvari između drveća udaljenog i do 100 metara. U glavnini, tlo je puno uzbudljivije, ali i bitnije nego mu se poklanja pažnja. U tlu ima puno više života nego što si zamišljamo. Ali ako ga izoremo i preokrenemo, puno toga uništimo. A za svakog vrtlara najbitniji je gornji sloj tla od 10-30 cm – humus. To je sloj koji je prepun života, sloj u kojem se stalno nešto razgrađuje i nešto nastaje nešto novo. S kemijskog i fizikalnog stajališta humus je jednostavno tvar, međutim humus je toliko kompleksna tvorevina organskih spojeva i ovisi i o prirodi ostataka koje ga tvore i o uvjetima pod kojima dolazi do razgradnje, tako da humus nije posvuda identična tvar. U svom prirodnom stanju humus je dinamičan, vrvi živim bićima, konstantno se mijenja. A humus rade i grade životinje koje žive u tlu: one se hrane ostacima u tlu, a njihov je izmet hranjivo koje tvori humus. Pa tako su vam kišne gliste jedne od najboljih radnika u vrtu: one stvaraju humus i prozračuju tlo.
Slike: kišna glista i lišće koje gliste uvlače pod zemlju gdje od njega “proizvode” humus
Najbolju “tvornicu” humusa možete naći u listopadnim i mještovitim šumama, gdje priroda iz ostataka lišća, niskog raslinja, uvelih biljaka i suhih grana proizvodi najbolji humus. Šume se niti ne gnoje, niti ne oru, a u njima je tlo najplodnije. Stoga se u biovrtlarstvu zagovara ne-oranje tla.
Evo nekoliko razloga za to:
Prije je navedeno da je sloj humusa debeo 10-30 cm, a oranjem se preokreće zemlja na dubini od 30-50 cm. Osim što oranje razorno djeluje na sloj humusa, zapravo u cijelom tlu izaziva pravu kataklizmu:
– ruši se dom milijunima živih bića koji žive i grade humus, oni moraju početi tražiti i stvarati idealno stanište ispočetka – tim gore ako se radi o jesenskom preoravanju.
– u gornjem sloju tla prebivaju aerobne (zračne) bakterije, u donjem sloju anearobne – dok se tlo prevrne, to poremeti biokemijski sastav tla – aerobne bakterije zaore u zemlju, a aneaorobne završe gore, pa treba zemlji vremena da opet dođe u ravnotežu.
– ogoljeno tlo je izloženo eroziji – pogledajte kako izgledaju preorane parcele na jesen – ogromni komadi zemlje, sve golo i beživotno. Golu zemlju ljeti isušuje sunce i gornji sloj odnosi vjetar, a kiše ju nabivaju i ispiru. Najgore od svega je činjenica da vjetar zapravo odnosi gornji sloj zemlje – najdragocijeniji humus. Prema studiji iz 1995. godine, svijet gubi u prosjeku 1% plodnog zemljišta godišnje radi intenzivne obrade tla (izvor) Za to vrijeme u biovrtu na pomalčiranim gredicama sve vrvi životom.
– prekida se prije spomenuta mreža gljiva i korijenja u tlu i samim time umanjuje se sposobnost tla da akumulira vodu, gubi se sposobnost razmjene tvari i hranjiva.
Zagovornici oranja kao argument iznose da se zemlja mora ostaviti zimi u velikim komadima da dobro promrzne i bude ne proljeće dobre mrvičaste strukture. Ta teorija “drži vodu” do prve poštene kiše koja opet (čak još više) nabije nezaštićenu zemlju, dok je u biovrtu zemlja zaštićena od erozije i od nabijanja od kiše. A milijunima godina prije nego je izumljen plug – gliste su kao i danas uspješno preoravale i prozračivale zemlju…
Iz vlastitog iskustva mogu reći da je doista nije potrebno oranje i da je zemlja na pomalčiranim gredicama daleko više rahla nego na preoranim gredicama, a sve zahvaljujući glistama i ostalim kukcima koji ruju površinski sloj zemlje i proizvode humus u mom biovrtu. I to je jedan od primjera vrtlarenja u skladu s prirodom, gdje zapravo veliki dio posla koji inače rade ljudi s puno napora i strojeva – Priroda može odraditi sama za vas.
Izvori:
Knjiga:”Bio-vrt” Marie-Luise Kreuter
Knjiga “Tajni život tla”,Peter Tompkins, Christopher Bird
