0
Srpanj je započeo aktivnim radovima u vrtu, jer je radi kiše koja je pala krajem lipnja zemlja omekšala i bilo je moguće čupati korov koji je ubrzano rastao. Također, nastavila sam s berbama graška, mladog krumpira, ali i sjemenja: sikavice (jao bodlje), makova, lupinusa, pakujaca, a sjeme limnanthesa douglasii mi je nažalost «pobjeglo», baš moram budno pratiti sve vrtove da mi nešto ne pobjegne dok dozori ili ode u sjeme.
Sve je bilo lijepo, zeleno, bujno i dobro je napredovalo. Na njivama su kukuruz, tikve i grah lijepo napredovali:
I na vrtu je sve izgledalo sasvim solidno. Početkom srpnja je palo još malo kiše, ali nikako neka poštena kiša da bih se ozbiljnije mogla uhvatiti sjetve i rasađivanja kupusnjača. Dobro da je bilo vruće ali ne jako vruće, ali zemlja je bila već tako suha da iako je i kiša padala cijelu noć, jedva da se je primijetilo da je bilo kiše dan poslije.
Lovila sam i španjolske puževe, ima ih u biovrtu ove godine, na mjestima gdje je bolje zarašteno pa se tamo skrivaju, rezuckala sam ih vrtnim škarama dok sam raskrčivala i skupljala sjeme lupinusa. Znam, ovo baš ne zvuči lijepo, ali s njima nema šale, ako se ih pusti da se razmnože, u stanju su sve uništiti. Tako su mi se namnožili iza kuće i na međi sa susjedom gdje imam cvjetnjak, tu sad imam gusto raslinje i zadržava se tu vlaga – idealno za puževe. Iako sam prijašnjih godina tu sadila dalije, ove je godine to postalo – nemoguće – kako su nicale, tako su puževi pobrstili sve mlade izdanke. Kod jednog grma su se uvukli i ispod zemlje i tamo tamanili gomolje. Stoga sam morala presaditi te gomolje na vrt, pa makar i uz potencijalnu opasnost od voluharica. Dobro da je tu bilo ukupno 5 gomolja, a ostatak je dolje u šumskom vrtu, i već su počele divno cvasti.
Borba s korovom se naravno nastavlja, s time da ove godine imam puno više toga za obrađivati nego prošlih godina, i doista nema šanse da se sve stigne…i to mi je lekcija za ubuduće – ovo je doista previše, pa iduće godine ipak to neće više tako izgledati. Ipak sam relativno zadovoljna učinkom… polako sam napredovala sa svim radovima…
A biovrt su okupirale rudbeckije i gaillardije…pustila sam ih, ima dosta mjesta na vrtu br. 2 za ostalo povrće, iako sam i dio povrća sijala i sadila na biovrtu, ali manje nego prijašnjih godina…vidi se zašto:
Ječam je zarastao u korov i tako nismo želi ove godine, pobrali smo si ručno 2 vreće za sjeme i ostatak pomalčirali. Zapravo, svima su žitarice bile prepune korova ove godine, i onima koji su prskali, ali kako je naš ječam bio malo prerijetko posijani i još je onaj susjed par puta prošao traktorom gore dolje po njemu (pisala sam o tome), sve je to bilo prejadno za žetvu… bude bolje drugi put, opet smo nešto novo naučili.
Do polovice srpnja konačno sam posijala sve što se sije u srpnju: radiči, endivije, daikon, repa, kinesko lisnato povrće, crna rotkva, mrkva… na mjestu gdje smo izvadili prvi češnjak. Još uvijek sam pokušavala rasađivati kupusnjače, a kiša nikako da padne, nažalost:( I sve ono što sam posijala morala sam jako zalijati, inače ništa nebu od toga… i nažalost do kraja srpnja sve je jako slabo niklo, unatoč zalijevanju – bilo je prevruće za nicanje, tek su malo kupusnjače nikle – repe i daikon.
Sredinom srpnja muž je pokosio voćnjak, onaj posađeni na kamenitom tlu, sve sam odmah išla grabljati k voćkama, da malč oko voćki pomogne preživjeti sušu i vrućine. Nije bilo toliko vlage što bi moglo zadržati, ali tako debeli sloj malča oko voćki i pomaže kod zaštite od pretjeranog zagrijavanja tla, što uvelike pomaže voćkama kod preživljavanja vrućina.
A konačno smo (muž i ja) nakolčili i rajčice, falilo nam je na kraju samo 70-tak stupova. Izgleda da sam malo pretjerala s količinom posađenih rajčica (kao i svime ostalim, ha, ha). Naravno, nisam ih uopće stigla optrgati (zaperke), a super su izgledale i kao grmići, nije mi prvi put 🙂
Pokušala sam još nakolčiti jednu gredicu visokog graha – nema teoretske šanse – tlo je bilo toliko tvrdo da nisam mogla ništa nakolčiti bez nabijanja batom, a duge bambusove štapove nije tako moguće – previsoki su. A kiše niti dugoročno u najavama 🙁
Također, počeli smo vaditi i drugi češnjak van. Čekala sam preko tjedan dana kišu da malo omekša tlo, ali nažalost ništa od toga, pa je trebalo krenuti da ne bude prekasno za češnjak, ne smije predugo ostati u tlu. Prvi smo dan svi tukli po toj tvrdoj zemlji, izgledali smo kao što izgledaju zatvorenici na filmovima koji tuku krampovima kraj željezničkih pruga. Tako izgleda godišnji odmor u biovrtu, ha, ha. Ali doskočili smo tvrdoj zemlji – drugi sam dan sve dobro zalijala večer prije da je zemlja malo omekšala, tako da je vađenje išlo lakše. Naime, to je ona ilovača koju često opisujem – dok se previše isuši, kao da je kamen. A bile su već i velike vrućine, tako da su radovi mogli biti u vrtu samo par sati ujutro, i par sati navečer – posije 10 sati ujutro bježi s vrta, bilo je neizdrživo.
I tako je potrajalo sve do kraja srpnja . Vrućina, strašna, od najavljivane kišice kod nas ništa. Baš sam bila tužna 🙁 Zato sam počela zalijevati krajem srpnja – papriku, rajčice, neke vrste graha – ne bih htjela da se dogodi da propadnu radi vrućine i da ne uspijem skupiti sjeme, kao neke vrste prošle godine.
A radi vrućina i nisam bila baš nešto aktivna u vrtu. Dok su počele vrućine ostavila sam korov na miru – tada je dobro da je dio vrta u korovu, bar je zeleno i ne gori pod suncem. A zalijevanjem sam neke vrste doslovno počela održavati na životu. Temperature su se penjale do 40, zatim pale na 30, pa opet rasle. Još je u jednom navratu se i digao jaki vjetar i dodatno izmučio jadne biljčice, a od kiše kod nas niti kap. I tako je i završio srpanj, u berbama i zalijevanju. I sklanjanju od sunca i vrućina.
Unatoč svemu, i vrućini i suši, ipak je bilo pravo obilje u vrtu, i plodova, i cvijeća. Nektarina je bila strašno rodna ove godine, morali smo ju podupirati, a prvi put su rodile i šljiva čačanska, kruška lipanjska ljepotica te 2 vrste breskve. Divota je dok dočekaš te prve plodove voćki koje si sam sadio pred nekoliko godina – tek onda doista uistinu cijeniš tu voćku i istinski joj se veseliš 🙂
