0
Sremza je listopadni grm/drvo koje naraste u visinu do 16 metara. Spada u obitelj Rosaceae, rod Prunus – rod kojem pripadaju i trešnje – još ju nazivaju i ptičja trešnja/višnja. Porijeklom je iz sjeverne Europe i sjeverne Azije.
Postoji jako mnogo narodnih naziva za nju, u mom kraju ju zovu črenza, a još se zove i svibovina, sremža, trpika….
Najviše je poznata po prekrasnim bijelim grozdolikim opojno mirisnim cvjetovima i obilnoj cvatnji koja je rana, u travnju i svibnju.
Osim po cvjetovima, i prije same cvatnje jako ju je lako prepoznati u šumi – to je drvo/grm koji među prvima prolista u godini – tek dok se na drugom drveću tek naziru mali pupovi, sremza već ima razvijene mlade listove – u to doba pupa još recimo samo bazga s prvim listićima (ožujak). A listovi su jako slični trešnjinim listovima.
Pupoljci se pojavljuju već u travnju, ako je topliji mjesec već početkom mjeseca, ako je hladnije proljeće sredinom travnja.
Ubrzo se otvaraju svi cvijetovi, a mirišu jako opojno – ja bi njihov miris opisala kao medeno opojan, jako ugodan, i baš karakterističan – dok ga upamtite, uvijek znate da je to miris sremze.
.
Nakon cvatnje formiraju se plodovi – crne koštičave trešnjice, koje jako vole ptice. Također, tako ju i posvud ptice rasprostranjuju – u mom kraju (Međimurje) je ima jako puno – šumarci su prepuni mladih biljčica, isto kao i većih grmova i stabala sremze. Najviše sam ju zamijetila u šumarcima/šumama uz rijeku Dravu – u doba cvatnje, sve se bijeli od cvjetova sremze.
A nakon cvatnje, mlade grančice koje počinju rasti – crvenkaste su boje. Stablo je tamnosmeđe do crne boje, pomalo točkasto.
.
Sremza se može uzgajati i kao stablo i kao grm, ima gustu krošnju te je stoga pogodna i za živicu, živu ogradu, zaštitu od vjetra.
Više o ljekovitosti sremze možete pročitati ovdje
Iskreno, uvijek sam se divila sremzi radi njenih cvjetova, zato sam ju i pred par godina donjela iz šume kao mladu sadnicu, jer je to bilo prvo drvo na popisu koje moram imati u svom vrtu. Da ima i plodove – to nisam do sada znala, sve do ove godine.
Nakon cvatnje, u svibnju se na mjestu gdje su bili cvjetovi počinju formirati zeleni plodovi jako slični plodovima trešnje, samo sitniji. Kad dozrijevaju, isprva su svjetlo crveni.
.
Kako plodovi zore, postaju sve tamniji, a kad su potpuno zreli su gotovo crni.
.
Plodovi su jestivi, ali sitni. Okus im je po nekima gorak i neprivlačan, ali meni osobno nisu tako loše. Isprva prevladava aromatičan okus, a na kraju prilično trpko – to je vjerojatno ono što odbija većinu. U svakom slučaju, nisu baš nešto primamljive , ali jestive jesu. I meso plodova je prilično tanko, većina ploda je – koštica.
U svakom slučaju, ptice ju vole, zato je zasijavaju posvud po šumama kod mene. A i nije loše znati što se u našoj divljini smije pojesti, a što ne. Ako u lipnju/srpnju naletite na drvo sremze, slobodno navalite:)
