0
Sikavica je biljka iz obitelji glavočika, Asteraceae. Porijeklom je iz područja južne Europe do Azije, ali je danas raširena po cijelom svijetu. Narodni naziv za sikavicu je osljebad.
Ova se biljka u prirodi može naći na pašnjacima i livadama, a nekad se je i puno više uzgajala u vrtovima i kao povrće i u ljekovite svrhe. Kao povrće uzgajala se je radi jestivog korijena, mladih listova, stabljike i cvjetnih pupoljaka. Kako je cijela biljka prepuna oštrih bodlji, prije konzumacije ih je potrebno sve ukloniti, a može se konzumirati i sirova i kuhana, a kuhani pupoljci koristili su se kao zamjena za artičoku. Kao i svako povrće koje uzgajamo za lišće, stoji upozorenje da se ne preporuča primjena mineralnih gnojiva radi nakupljanja štetnih nitrita u lišću.
Danas se više uzgaja u ukrasne svrhe radi lijepih cvjetova i neobičnih listova.
Najpoznatija je kao biljka koja se koristi kao lijek za jetru, a u tu svrhu se koriste njene sjemenke. Osim kao lijek za jetru, sikavica se je koristila kao lijek protiv depresije. Sjemenke sikavice sadrže silimarin, mješavinu više kemijskih spojeva koji su poznati po tome što štite jetra, najviše od posljedica alkohola i svih oblika trovanja. Istraživanja su pokazala da radi toga ima antioksidativna svojstva, što pomaže u zaštiti jetara i drugih organa od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Stoga se sikavica preporučuje kao pomoćno sredstvo u liječenju kroničnog hepatitisa i ciroze jetara, a i kod trovanja gljivama – jer potiče regeneraciju jetre.
Sikavica olakšava protjecanje žuči pa se rabi za sprečavanje i liječenje žučnoga kamenca.
Tradicionalni pripravak od sjemenki sikavice je tinktura.
UZGOJ:
U krajevima u kojima su toplije zime raste kao dvogodišnja biljka, dok u krajevima s hladnijim zimama ne može prezimjeti, pa se tamo uzgaja kao jednogodišnja biljka. Ne podnosi mraz, ali može prezimiti zime čak i do -18 stupnjeva (prema mom iskustvu čak i više) – ali uz uvjet da su u trenucima velikih hladnoća biljke prekrivene slojem snijega koji djeluje kao izolator. Ako nisu preko zime na taj način zaštićene od smrzavanja nego su direktno izložene vanjskim utjecajima, sve biljke propadaju od hladnoća.
Ako sikavicu uzgajate kao jednogodišnju biljku, možete ju sijati u posudice tijekom ožujka i travnja te nakon opasnosti od mrazeva presaditi na otvoreno. Možete ju sijati i direktno na otvoreno tokom travnja i svibnja.
Tako uzgojena biljke cvasti će tokom ljeta, i sjeme možete skupljati krajem ljeta/početkom jeseni. Vrlo se uspješno i sama zasijava, a mlade biljke niču već na jesen. Ukoliko imaju dobre uvjete i uspiju prezimiti, sikavica počinje cvasti već krajem proljeća, s sjeme već dozrijeva krajem lipnja i tokom srpnja, nakon čega cijele biljke odumiru.
Osobno sam imala puno bolje rezultate kad mi se je biljka sama zasijala i niknula na jesen, jer sijana na proljeće ponekad nije stigla procvasti do jeseni.
Sikavica za rast voli sunčanu gredicu, a jako dobro podnosi i sušu. Dobro raste i u lošim tlima, ne može rasti u sjeni. Naraste i do 1,5 metara u visinu, grmolikog je rasta.
Sikavicu ćete najbolje prepoznati po bijelim šarama po lišću, koje se karakteristične za biljku u svim fazama rasta. Bijele šare vidljive su već i na tek niknulim biljkama.
Ima velike ljubičaste cvjetove koji jako privlače pčele, a nakon što ocvatu, tu se razvijaju dosta velike sjemenke koje raznosi vjetar.
Sikavica može biti i potencijalno opasna – računajte na doista jako i oštro trnje – gotovo je nemoguće ne ubosti se ukoliko samo posegnete do grma sikavice, a skupljanje sjemenja preporučam samo u debelim zidarskim rukavicama, ali i preko njih ćete se vjerojatno izbosti. Stoga ju nemojte saditi na mjestima gdje često prolazite, nego u nekom kutku gdje ne vršite puno radova.
Sikavicu mnogi ljudi mogu pobrkati s raznim drugim sličnim biljkama, evo nekih koje imaju slične cvjetove (ali ipak postoji razlika u samoj biljci i rastu):
Karda,Cynara cardunculus
Artičoka (Cynara scolymus)
Čakalj (Cnicus benedictus L.)
Kopljasti osjak – Cirsium lanceolatum
Osjak, Cirsium eriophorum
Vunenasti osjak, Cirsium eriophorum
Pamuk čičak, magareći čkalj – Onopordum acanthium
itd
Pa dobro pazite prilikom identifikacije da li ste našli onu pravu sikavicu. Bijele šare na lišću su najpouzdaniji znak prepoznavanja.
