0
Početak godine počeo je pod snijegom i niskim temperaturama, što je i primjereno za taj dio godine. Ali, sve smo češće svjedoci da niti klima nije što je nekad bila, te je već 10 dana kasnije došlo do priličnog zatopljenja. Snijeg je nestao u nekoliko dana, a počelo je pravo malo proljeće.
A sredinom siječnja nisam više mogla izdržati i krenula sam u izvidnicu vrta, unatoč priličnom blatu. I dočekalo me je divno iznenađenje – posvud nešto zeleno, nešto u rastu… Već pri prvim malo višim temperaturama i zrakama sunca – počinju cvasti tratinčice i čestoslavica.
I proljetne lukovice se u takvim uvjetima počinju provirivati iz zemlje – narcise su se pojavile već prošle godine, a starinska vrsta zumbula već pokazuje i spremne pupoljke.
Kukurijek je među prvim vjesnicima proljeća, za vrijeme toplijeg vremena je pokazao prve pupoljke, ali kako je opet zahladilo, ostao je tako i čeka ponovno zatopljenje. A jaglaci ponegdje već i cvatu – kod mene još ne, ali čim će opet malo zatopliti, i oni će procvasti.
Ove godine se silno trudim održati Osteospermume koje sam posadila najesen u tegle. Proteklih godina ili bi se previše izdužili i propali radi premalo svjetla u “mačjoj sobu”, ili bi se smrzli na tavanu/potkrovlju. Stoga sam ove sezone odlučila probati s kombiniranom metodom – kad je toplije, selim ih tegle gore gdje je puno više svjetla, kad najave temperature niže od -5, selim sve tegle dolje da mi ne smrznu. Zasad funkcionira odlično i biljke se odlično drže, cvatu duže od mjesec dana, i tek su se malo izdužile na vrhovima. Ako ću ih uspjeti održati do proljeća, tada ću ih razmnožiti i reznicama, jer ih je tako prilično lako razmnožiti.
Na vrtu je velike površine prekrila mišjakinja, ali ima i jako puno busena trave – i sve si mislim da trebam nešto promijeniti, ili drukčije raditi, da to sve iskoristim sebi u korist, a ne da gubim jako puno vremena suzbijajući travu. Jasno, da spriječim zatravljivanje, trebala bi sve prekriti malčem – ali onda bi zapravo sve zaustavila, a jako volim dok mi na vrtu nikne nešto neočekivano. Isto tako, trava je dobra kao hrana za gliste. Također, razmišljam da uopće više ne čupam mišjakinju, nego da sadim između nje – ali to će biti malo problem ako mislim sijati. Baš sam se dobro nasmijala na rečenicu Ruth Stout u knjizi “Vrt bez motike” – Kad pomisliš kako si našao rješenje nekog problema, ma koliko siguran bio u to – najvjerojatnije si u krivu – e da, baš upravo to:)) Ili mi se dogodi da dođem do nekog fenomenalnog “otkrića” i oduševljena sam time, i onda shvatim da sam do tog otkrića došla već pred nekoliko godina..samo sam to zaboravila. Ili mi se čini da točno znam razlog nečemu i kako uspostaviti mehanizme da bi to klapalo na vrtu…a za nekoliko godina shvatim da sam donijela potpuno “krive” zaključke, jer za tih nekoliko godina mislim upravo suprotno. E da, to je ona prava ljepota u biovrtlarstvu – krhko je znanje)
Gredica s vrtnim jagodama, za razliku od većine ostataka vrta, nije prepuna drugih biljaka osim jagoda – jagode su zakrile svu zemlju svojim lišćem i tako onemogućuju drugim biljkama rast, a i same se gnoje razgradnjom svog lišća – ja ove jagode niti ne presađujem, niti ne bacam nakon par godina stare sadnice i sadim mlađe – one se same obnavljaju, gnoje, a i zemlja je tu ispod njih – iznenađujuće rahla. Jedino što ja radim s tim jagodama je na slobodan prostor između njih, ako ga ima, posijem malo niskog graha, i ljeti čupam poneke korove koji uspiju narasti između njih. Takve biljke koje same odrađuju dio posla na vrtu obožavam:)
Slika 1: mišjakinja i trava, slika 2: vrtne jagode
Ovaj sam mjesec uspjela potvrditi jednu “teoriju” koju sam donijela pred nekoliko godina, a to je da se neke trajnice razmnožavaju osim vegetativno u bazi biljke i stvaranjem zadebljanja na nadzemnim dijelovima. Ovo je nešto što nisam nikad do sada pročitala u nijednoj literaturi, što naravno ne znači da nigdje ne piše, ali zasad je to za mene moje malo-veliko otkriće. Pred nekoliko sam godina zapazila ta zadebljanja na jesen na stabljikama lupinusa i rudbekija ako se ne potrgaju stapke ocvalih cvjetova, pa sam te jeseni po bockala te grančice u zemlju – iz zadebljanja je biljka potjerala korijenje i cvjetala već iduće proljeće. Ali nisam znala da takvi dijelovi biljke mogu preživjeti velike minuse, čekajući svoju priliku da se domognu zemlje i zakorijene. To sam saznala dana 15.01.2011, kad sam na vrtu naišla na polegnute (radi snijega) prošlogodišnje stapke lupinusa – bile su potpuno suhe od baze biljke, ali vrhovi sa zadebljanjima nisu – biljka je spremila pričuvnu energiju u ta zadebljanja da biljka čim duže preživi do potencijalnog pogodnog trenutka za zakorjenjivanje. A snijeg je imao važnu ulogu u tome – on je svojom težinom pritisnuo sve k tlu tj. ka zemlji – i uz malo sreće, biljka bi se tako mogla zakorijeniti. Međutim, taj dan sam ja potrgala sve te vrhove i za bockala ih u okolnu zemlju. Na isti način se može zakorijeniti uz lupinus i rudbekije, visoki Coreopsis grandiflora, a ove godine pokušavam to isto s Hesperis matronalis. Eto, činjenica da nemam preuredan vrt i da ne podrezujem sve ocvalo cvijeće rezultirala je zanimljivim otkrićem .
Slika: Hesperis matronalis – mladi izdanci s “grana” koje sam “po bockala” oko matične biljke
Kupusnjače su neočekivano dobro podnijele velike minuse – zaštitio ih je debeli pokrivač snijega. Čim se je snijeg povukao i malo zatoplilo, pokazalo se da su sve manje kupusnjače uz minimalne gubitke preživjele – mogla sam jesti svježe povrće svog vrta – svježu salatu od kelja:) Najizdržljivije su dakle manje tj mlađe biljke – uvijek mi se dogodi da neke kupusnjače ne stignu formirati glavice do jeseni, pa te ostavljam na vrtu – većina preživi do proljeća, pa tada jedan dio cvate, a drugi dio formira glavice na proljeće.Kasniji hladni vjetrovi više su naštetili kupusnjačama, ali se nadam da će nešto ipak preživjeti do proljeća, pa ću tako imati kupusnjače za konzumaciju i u rano proljeće.
Nakon toplijeg razdoblja opet je zahladilo uz prilično hladan sjeverac, pa je takvo vrijeme opet zaustavilo bujanje života na vrtu. A kako su se temperature spustile ispod ništice i sve je bilo zamrznuto, svaki sam dan hranila sjenice – ostavljam im sjemenke suncokreta na balkonu. Pticama je u takvo hladno vrijeme otežano loviti kukce i pronalaziti ostalu hranu, pa im je svaka pomoć oko hrane dobrodošla i uvelike im pomaže pri preživljavanju. “Moje” sjenice stalno “patroliraju” oko moje kuće i par minuta kako stavim suncokret na balkon, već su tu. Svaka si uzima jedno po jedno zrno i s njime odlijeće u krošnje smreka tu u blizini, jedna se vidi na fotki. Baš mi je smiješno dok prolazim pločnikom, a ispod svake od 3 smreke – sve puno ljuski od suncokretovih sjemenki kako ih pobacaju sjenice.
I tako je kraj siječnja bio prilično hladan, kako i priliči tom dobu godine, a tlo se je opet zamrznulo. A baš sam tada primijetila nešto jako zanimljivo u okolišu. Pogledajte sljedeću sliku, lijevo je moj vrt i voćnjak, desno oranica mojih susjeda, vidite li nešto neobično?
Ako niste skužili, obratite pažnju kako je oranica još prekrivena snijegom, dok se je na travnatom dijelu i mom vrtu uglavnom otopio – tu je toplije i ima puno više aktivnosti pod zemljom nego na mjestima gdje se ore. Eto još jedne potvrde kako ne-oranje pogoduje životu u vrtu, dok je oranica tijekom zime uglavnom – beživotna.
A iza vrta, nakon nekolicine bagrema koji su međa parcela, možete vidjeti 2 nove parcele koje smo nedavno kupili, lijevo i desno od velikog hrasta, sve ukupno nekih 3000 m2, na kojima ću ove godine početi novu avanturu – kreiranje i sadnja šumskog vrta.
