0
Uvijek me iznova iznenadi koliko malo znamo o prirodi koja nas okružuje iako smo dio nje. Svaka nova generacija je sve otuđenija od prirode i tako često čujemo priče kako djeca misle da je krava ljubičasta, a krumpir raste na drveću…
Izuzetno malo znamo o životinjskom svijetu oko nas. Čim se nešto kreće ili zuji oko nas, većina ljudi to odmah tresne ili zgazi. Neki roditelji uopće ne dozvoljavaju djeci da rukama diraju zemlju, a kamoli da dodirnu gliste i slično – kao da će im se dogoditi tko zna što. Jedno iskustvo s glistama potaknulo me na razmišljanje kako kao civilizacija gubimo ona osnovna znanja o svijetu … i kako ga se nepotrebno bojimo.
Naime, kako svake sezone znam imati viškove sjemenja i biljaka u mom biovrtu, dio toga svake godine izvadim pa razmijenim ili prodam. Naime, nema mi goreg od prakse moje mame koja je uvijek viškove ili ono što joj se nije dopalo jednostavno bacila. Mene doslovno boli srce dok nešto moram maknuti s vrta, a ono što je meni višak, možda netko baš priželjkuje imati i razmnožiti u svom vrtu. Tako je jedna gospođa pred nekoliko godina naručila dvije tegle ljubičica. Nakon nekih tjedan dana javila mi je kako je primila pošiljku, te zabrinuto dodala kako su joj iz teglica izašle gliste i kako je onda sve „morala“ baciti u smeće.
Eto, koliko meni to bilo nepojmljivo, jer su gliste izuzetno korisne životinje koje prorahljuju zemlju i iz organskog otpada rade humus, ima ljudi koji radi neznanja i neopravdanog straha čak i biljke skupa s njima bacaju u smeće. Baš mi je bilo izuzetno žao, i zbog glista i zbog ljubičica, koje su završile u smeću. Kada je drugi put ta ista gospođa naručila sadnice od mene, objasnila sam joj da se glistama vrtlari jako vesele jer su to jedini od najboljih radnika u vrtu i k tome su besplatne. Svejedno sam dobro pregledala tegle i zadržala gliste sebi.
Nažalost, svi mi na većinu onog što ne poznajemo od životinjskog svijeta prvotno reagiramo panikom. Skloni smo prvo uništiti i onda se naknadno pitati što je to bilo. Tako nas uče od malena i to je nešto što se baš moramo potruditi prevladati kad jednom to osvijestimo. Znanje je pravi i jedini lijek za to. Čim više učimo, čim više promatramo, a ne uništavamo, to bolje možemo shvatiti i vratiti se prirodi kojoj pripadamo. A tada, dok jednom stanemo i pokušamo shvatiti, vidimo da u prirodi sve tako savršeno funkcionira i da svako biće ima svoju svrhu.
Ako vrtlarimo i uzgajamo vlastitu hranu, neophodno nam je znanje koji su kukci korisni, koji su štetnici, a koji su neutralni. Jer ako imamo to znanje, ono nam daje mogućnost da kreiramo biovrt u kojem će nastati prirodna ravnoteža i gdje će se priroda pobrinuti sama za sebe, pa tako i mi više nećemo imati velike štete od potencijalnih štetnika. Možemo se poslužiti i vrtlarskim trikovima, pa upravo sadnjom određenog bilja i izradom praktičnih skloništa možemo u svoj vrt privući mnoštvo korisnih kukaca, ali i ptica koje su nam izuzetno korisni pomagači koji vrt štite od nametnika, ali jednako tako nam poboljšavaju vrtno tlo.
