0
Prošli sam tjedan objavila tekst kojim sam pokušala potaknuti javnu raspravu i sagledavanje ove situacije s malo više strana, kritički i ne toliko crno-bijelo kako danas mnogi vole gledati stvari. Tekst možete pročitati OVDJE.
Drago mi je da je moj tekst potaknuo raspravu, a došao je i do Nizozemske i javila mi se je gospođa Ljiljana Rodić-Wiersma koja ima definitivno više uvida u postojeću situaciju kad živi tamo i radi na ovom području. Svojim tekstom dala je odgovor na moja brojna pitanja i razmišljanja koja sam postavila u prvom tekstu, pa svatko tko želi više razumjeti situaciju u Nizozemskoj i razloge zašto su poljoprivrednici izašli na ulice – pročitajte u tekstu koji slijedi.
Nadam se da će ovaj tekst doprinijeti daljnjim raspravama, ali i osvijestiti mnoge da shvate da smo svi dio ovog složenog problema koji je prisutan u cijelom svijetu – a to je neodrživost prehrambenog sustava kakav danas imamo, te da nije problem samo u vladama tj političarima, globalnim agendama i interesima korporacija – iako oni jesu veliki dio problema kao što ćete vidjeti u ovom tekstu, nego i u svima nama pojedinačno – potrošačima.
Trebamo ponovo naučiti kritički razmišljati i jako bitno – vidjeti kako i mi svojim djelovanjem možemo pridonijeti rješavanju brojnih problema koji postoje danas u društvu. Jer ako nismo dio rješenja – dio smo problema.
I ne, problemi se ne rješavaju klikanjem po internetu, nego stvarnim djelima i promjenom u vlastitom životu.
A na kraju prenosim i nekoliko zanimljivih komentara iz rasprave na društvenim mrežama.
PISMO IZ NIZOZEMSKE
Poštovana Silvija Kolar-Fodor,
Od prijatelja sam dobila Vaš članak i veoma mi se svidio.
Kako već dugo živim u Nizozemskoj (uskoro će biti 35 godina), željela bih dodati nekoliko činjenica, kako biste bili bolje obaviješteni i time obogatili Vašu analizu i kritiku.
Prije svega, komentar Vašeg prijatelja da je u Nizozemskoj sav prostor uređen treba staviti u kontekst: na površini od oko pola Hrvatske (60% da budemo precizni, uzimajući u obzir samo kopno u obje zemlje) živi preko 17 milijuna stanovnika. U tako gusto naseljenoj zemlji ima mnogo zainteresiranih za svaki kvadratni metar – od stambenog prostora, do poljoprivrede, zaštite prirode, industrije, puteva, turizma, … Dakle, prostor se mora urediti, da bi sve stalo na tako malu površinu sa toliko puno ljudi.
Ovu ograničavajuću okolnost treba ozbiljno imati u vidu i pri analizi prosvjeda poljoprivrednika.
PROBLEM
Sadašnji prosvjedi poljoprivrednika u Nizozemskoj tiču se vrlo specifičnog aspekta jedne grane poljoprivrede – stočarstva; radi se naime o problemu đubreta.
Gdje je mnogo životinja, tu je i mnogo đubreta (urina i fecesa). Kao što svaki vrtlar zna, đubre je izvanredan izvor hranljivih materija za biljke. Tu je upravo i srž problema – kad se đubre prostre po zemlji u velikim količinama, veliki dio završi u rijekama i kanalima, što ima pogubne posljedice za ekosustave. (Da, oni ipak postoje u Nizozemskoj.) Stoga je zakon o zaštiti okoliša postavio ograničenja poljoprivrednicima koliko đubreta smiju prostrijeti po svojoj zemlji. No, uslijed raznoraznih političkih odluka, postojale su olakšice. Sad je došlo vrijeme da se sve mora brzo riješiti. Donesena je politička odluka da je rješenje u zatvaranju polovice od ukupnog broja intenzivnih farmi, uz financijsku naknadu. Pri tome, ako poljoprivrednici neće dobrovoljno, onda će biti prisilno. Što je nečuveno kao način ophođenja s ljudima u jednoj demokratskoj državi. Bahatost takve političke odluke je zaprepašćujuća. I, kao što priliči demokratskom procesu, ljudi su se digli u protest. (Da li je konvoj traktora po cesti najbolji način izražavanja mišljenja, tema je koju u ovom pisanju ostavljam po strani. U svakom slučaju, način je uobičajen za poljoprivrednike, na primjer u Francuskoj.)
POLITIKA
Kao i širom Evrope u poletu izgradnje poslije Drugog svjetskog rata, u Nizozemskoj je donesena politička odluka da se uspostavi industrijska poljoprivreda, da se proizvede što više hrane što jeftinije, da nitko više ne bude gladan i da se zemlja razvije poslije rata. Veliki novčani fondovi su stavljeni na raspolaganje, da se podrže oni koji hoće da povećaju svoje farme.
Neki poljoprivrednici su to prihvatili i krenuli u rast, što je dovelo do sadašnje industrijske poljoprivrede. (Mala imanja nisu više mogla konkurirati na tržištu, pa su se neki silom prilika prestali baviti poljoprivredom a neki emigrirali trbuhom za kruhom, u zemlje gdje će moći živjeti od svog rada u poljoprivredi.)
Vrlo rano, još krajem 1960-ih, početkom 1970-ih, počeli su se pojavljivati kritički izvještaji sa upozorenjem da će ovakva politika dovesti do problema sa ogromnim količinama đubreta. (To je bilo značajno povijesno razdoblje, kad je u svijetu porasla svijest o posljedicama neograničenog industrijskog pristupa i kad su se počeli pojavljivati prvi zakoni o zaštiti okoliša, u Švedskoj i drugim zemljama.)
Da se vratim Nizozemskoj. U ranim 1980-im doneseni su prvi zakoni o ograničavanju prostiranja đubreta po tlu, koji su i tada doveli do prosvjeda poljoprivrednika.
U ranim 1990-im Evropska Unija je donijela Direktivu o nitratima. Nešto kasnije, sa par drugih zemalja članica, Nizozemska je dobila status izuzetka po ovom pitanju. Sad je gotovo s tim statusom i nešto se mora pod hitno rješavati.
Osim toga, mnogi drugi problemi sa intenzivnom poljoprivredom sve više se objelodanjuju, kao što pišete. Političari su smislili da je zatvaranje farmi najbolje rješenje, milom ili silom.
MOJ DOPRINOS VAŠEM KRITIČKOM OSVRTU
Sadašnji politički napori u Evropi da se poljoprivreda transformira sa intenzivnog modela na ‘zeleni’ bazirani su na gorkim lekcijama koje su naučene u proteklim desetljećima (jedna od kojih je i slučaj Nizozemske). Političari su odlučivali a poljoprivrednici slijedili. Prvo se tražilo i stimuliralo da se povećaju farme, da se poveća broj grla stoke po jedinici raspoloživog prostora. Sad se traži – zahtijeva – zatvaranje farmi, i to veoma brzo. Pri tome se ne kaže otvoreno i pošteno da se radi o ispravljanju političkih (i znanstvenih!) grešaka iz prošlosti, da smo svi skupa kao društvo u međuvremenu naučili o neodrživosti starog modela. I ne ide se na traženje rješenja sa svima koje se ovo tiče, nego je ovakvo rješenje nametnuto – poljoprivrednicima. A poljoprivrednici su samo jedna karika u lancu intenzivne industrijske proizvodnje hrane.
Da se poljoprivrednici bune nije samo stvar linije manjeg otpora ili inercije protiv promjene. Radi se o velikim financijskim ulaganjima, pozajmicama od banke koje treba vratiti. I u mnogim slučajevima radi se o obiteljskoj tradiciji koja se prenosila s koljena na koljeno. Kad gledate ljudski, a ne samo iz ovog ili onog kampa, vidjet ćete poljoprivrednika u suzama kad se na nekom protestnom skupu obraća političaru, koji je tu došao da se pojavi i održi standardni isprazni govor.
Dio narativa o zaštiti Natura 2000 područja u Nizozemskoj veoma je kontroverzan, jer nema znanstvenog osnova da će zatvaranje farmi doprinijeti poboljšanju. Sjetite se podatka o gustoj naseljenosti Nizozemske: ovdje nema prostranstava kao u Hrvatskoj, sve je nakrcano jedno pored drugog. (Da ilustriram anegdotalno: u Nizozemskoj se zapravo ne može zalutati u prirodi – sve je tako maleno i iscjepkano da vrlo brzo ugledate selo ili grad.) Nema pravog dijaloga i diskusije. Vlada iz nekih svojih razloga nije spremna da sluša argumente i neće da traži cjelovito rješenje. Zar ne bi bilo bolje nagraditi poljoprivrednike koji bi prešli na organski način proizvodnje, uz očuvanje lokalnog biodiverziteta? Već samim tim bi se smanjio broj grla te količina đubreta. Ali političari su usredotočili na zatvaranje farmi, umjesto na njihovo smanjivanje. Ironija situacije jeste da postoje fondovi za poljoprivrednike koji žele da pređu na organski način proizvodnje, i za one koji su spremni da dio svog posjeda posvete prirodi. I umjesto da se to kombinira da rješenjima gore spomenutog problema sa đubretom, da se iskoristi prilika da se cijeli sektor transformira i promijeni iz temelja, političari inzistiraju na zatvaranju. Što je velika šteta i propuštena prilika za cijelo društvo da napreduje ka održivim oblicima proizvodnje hrane, uz punu suradnju i aktivno učešće onih koji to najbolje znaju – poljoprivrednici. Znanstvenici i mnogi drugi odavno upozoravaju da se problem u Nizozemskoj (i drugdje, isto tako) treba rješavati skupa, zajedničkim snagama, gdje će i poljoprivrednici naći svoju računicu, jer od tog žive (kao i svi mi, od naših zanimanja) ali i gdje će okoliš biti sačuvan za opstanak narednih generacija i za zdravlje planete koja to omogućuje.
Takve zajedničke diskusije svakako bi morale obuhvatiti i cijene hrane za konzumente. Nikada do sada u povijesti hrana nije bila tako obilata i jeftina za potrošača. To je velikim dijelom zasluga (ili krivica, ovisno s koje strane gledate) intenzivne poljoprivrede, velikih farmi koje su omogućile economies of scale. (Da ne spominjem da se, prema procjenama UN FAO, 30-35% hrane baca.) Vrijeme je došlo da shvatimo da je to bio kratak period, koji se ne može nastaviti unedogled. Ali cijene su vrlo nepopularna tema za političare; ni u jednoj zemlji nitko nije pobijedio na izborima najavljujući poskupljenja.
Da ne govorim o nužnoj potrebi da se preispitaju cijele generacije potrošača da jabuke zapravo nisu sve iste veličine, da krastavci mogu biti zakrivljeni, da crvi – kao i mi – vole zdravo voće i povrće.
Uza sve to, živimo u dobu kad je iz nekog razloga – nerazumne zaljubljenosti u tehnologiju? – poljoprivrednik vrlo nepopularno zanimanje. Ako radite s kompjuterima, onda ste neko. Ako radite sa zemljom od koje svi, u krajnjem, potičemo, ako stvarate hranu kao jednu od osnovnih potreba za opstanak, onda niste zanimljivi. Meni je to neshvatljivo. Umjesto da svi skupa imamo ogromno poštovanje za znanje i ustrajnost koji su potrebni da se od zemlje, zraka, svjetla i sjemena, uz mnogo truda, uzgoje biljke (a onda životinje) koje nas drže u životu.
Eto to sam željela podijeliti s Vama.
Možda je potrebno da na kraju napomenem da nemam nikakav osobni interes da branim stočare. Moje zanimanje je (bilo) univerzitetski docent iz oblasti održivog razvoja i zaštite okoliša.
Najsrdačnije i uz najbolje želje,
Dr. Ljiljana Rodić-Wiersma, MSc, Dipl. Ing.
Samostalni savjetnik za održivi razvoj i kružnu ekonomiju
P.S. Potrudila sam se da pišem na mom najboljem hrvatskom. Moj materinji jezik je srpsko-hrvatski, a i već sam dugo u inozemstvu, pa ne vladam više dobro jezikom. Molim da mi ne zamjerite na mogućim greškama.
Dodatna pitanja:
PITANJE:
Jedan od komentara na FB je bio da: vlada već godinama pokušava ‘stimulirati’ poljoprivrednike da pređu na bio-proizvodnju, da vrate zemlju prirodi, posade na njoj šume i napuste vodu kako bi se povećao biodiverzitet. Čak za to daju dobre poticaje, no nakon puno strpljenja, sad kad su najavljene stože mjere, ljudi su traktorima blokirali na više navrata javni život. A u Nizozemskoj ima puno primjera uspješne bio-proizvodnje, istraživanja i obrazovanje na poznatom poljoprivrednom fakultetu je opširno, ljudi se organiziraju i u tome. Ali takvi ne idu militantno traktorima u akciju.
Što velite na to?
ODGOVOR:
Osvrt koji ste dobili je, ako gledate doslovno, točan. Jeste, postoji politika i fondovi kojima se potiču poljoprivrednici da pređu na bio-proizvodnju, da vrate zemlju prirodi, posade na njoj šume i napuste vodu kako bi se povećao biodiverzitet.
Ali! I to je samo doneseno kao odluka; vrlo malo napora je uloženo da se poljoprivrednici konsultiraju i stvarno stimuliraju.
Prvo, kad desetljećima gradite određeni mentalitet, kad ljudi shvate i prihvate sta politika od njih traži (sto je desetljećima bila intenzivna poljoprivreda), ne možete očekivati da će se ljudi okrenuti 180 stupnjeva i prigrliti suprotno. To ne ide tako s ljudima ni u jednoj oblasti života. Za takvo nešto treba uložiti puno vise truda nego samo donijeti zakon i zakonske mjere (koje uključuju novčane fondove).
Drugo, prije svega treba sjesti za stol i napraviti računicu. Treba vidjeti koliko će sve to koštati potrošača. Tko će platiti razliku u odnosu na sadašnje stanje? Hoće li onda potrošači kupovati tu organsku hranu, koja je skuplja? I koje nema svuda da se kupi. Ovo posljednje je veoma važno – u žurbi svakodnevice nema se uvijek vremena niti živaca ići na drugi kraj grada po organsku hranu. Ovo bi se moralo bolje organizirati
Treće, veliki lanci samoposluga su navikli potrošače da voće i povrće izgleda savršeno, sve jabuke iste veličine, svi krastavci pravi (bez zakrivljenja), nigdje živog stvora na njima (jer su potrovani) … Radi se o preispitavanju generacije potrošača. O ovome se vlada nije pobrinula niti za milimetar.
Ovdje sam navela samo tri aspekta. Dublja analiza bi dala još puno vise toga.
Dakle, očekivati da će poljoprivrednici spremno “uskočiti u vlak” u suprotnom smjeru od onoga kako su radili, vrlo je naivno i ne uzima stvarnost tržišta i socijalne psihologije u obzir. Ne radi se tu o “strpljenju” vlade i neposlušnosti (?) poljoprivrednika.
(Ja sam radila kao docent upravo na tom prestižnom poljoprivrednom univerzitetu (Wageningen) i tu sam svojevremeno sa grupom studenta organizirala ručak za preko 500 ljudi od tog takozvanog “ružnog” povrća. To smo lako skupili od poljoprivrednika iz direktne okolice univerziteta. Da ste to samo vidjeli sve to svježe povrće koje su nam poljoprivrednici dali jer nije primljeno u samoposluge – ljepota.)
Možemo diskutirati da li je konvoj traktora po cesti najbolji način izražavanja mišljenja, ali to je posebna diskusija, u kojoj isto ima mnogo elemenata.
PITANJE
imam još jedno pitanje. Naš političar je napravio intervju s jednim nizozemskim zastupnikom, i on tvrdi da se to radi jer se želi oduzeti ta zemlje poljoprivrednicima da bi se napravili stanovi za migrante, te tvrde da slijedi otimanje zemlje poljoprivrednicima i preinaka u građevinske parcele. Sad se naravno svi love za to i banaliziraju cijeli problem koji je puno složeniji.
Što mislite o tome?
ODGOVOR:
Ovo sto ovaj političar priča, da je sve smisljeno da se dobije prostor za kuće za useljenike, samo je jeftin način da se zarade politički bodovi. Ovaj političar je iz jedne političke stranke koja je jako protiv useljenika.
Kao sto sam Vam pisala, Nizozemska je veoma gusto naseljena, tako da će garantirano biti apsolutna borba za novonastali prostor, sa svih mogućih strana. Da će pri tome neki mali dio dospjeti i za ovu svrhu – stambeni prostor za useljenike – realno je očekivati.
U Nizozemskoj trenutno imamo povijesno ozbiljnu krizu stambenog prostora, pa je tema useljenika vrlo “zahvalna” tema za ovakve političke izjave. Ali davanje ovakve izjave u kontekstu prosvjedi poljoprivrednika – i to još inozemnom novinaru – zloupotreba je situacije.
DONOSIM I NEKE OD KOMENTARA S RASPRAVE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA
https://www.facebook.com/groups/330625128170/posts/10159412052153171/
Bojana Resch Frank
Jako lijepi tekst Silvija Kolar-Fodor. Postoji veliki problem trenutno vezan sam uz održivi razvoj. Nažalost sve više pod utjecajem propagandnih mašinerija koji imaju svoju računicu ljudi padaju pod utjecaj click bait naslova. Trenutno se nalazimo na prekretnici općenito, moramo težiti održivom razvoju, pronaći nove obnovljive izvore energije i iskreno smanjiti vlastiti komoditet zbog budućnosti naše djece. Postoji cijeli problem negacije od znanstvenih, klimatskih i ekoloških problema koje donose sve veće socijalne probleme. Zanemarivanjem i jednostavno guranjem glave u pijesak, jer sama industrijska poljoprivreda donosi profit, došli smo u onaj trenutak u povijesti kada ćemo morati napraviti radikalni rez. Jednostavno shvatiti da nije dobro da krave žive u nehumanim uvjetima i da bi mi mogli jesti jeftino meso, da ne možemo jesti avocado iz Latinske Amerike i pričati o zdravom životu, jer se zbog toga avocada preusmjeravaju riječni tokovi, carteli uništavaju i porobljavaju čitava sela, naša najdraža Nutela je uzrok smrti tisuće i tisuće biljnih i životinjskih vrsta, i stavljanje Orangutana na rub izumiranja. I tu je naš komoditet, jer ugodno je nahajcati klimu, ugodno je pojesti tikvicu u 12 mjesecu.
Cjelokupni problem je taj što se zapravo treba promijeniti kompletna tehnologija i način našeg razmišljanja. A to košta. Košta proizvođača jer iskreno onako je jeftinije i ima donekle osiguranu zaradu. Da ne govorim o potplaćenim radnicima koji rade na tim farmama iz zemalja trećeg svijeta. Košta kupca koji mora platiti veću cijenu.
Najveći problem po meni je trenutno podizanje temperatura i sve brži i recimo nestabilniji ciklus vode. Što se vidi sve učestalijim vremenskim nepogodama koje nas pogađaju. I tu poljoprivrednici opet moraju ulagati, od plastenika, do mreža za sjenjenje… mislim da je najveći problem možda čak i to, pogotovo kod starije generacije nerazumijevanje jedne neosporive činjenice. Nema vraćanja na staro. Imamo podignute temperature, ekstremne klimatske uvjete, imamo osiromašenu zemlju od prevelikog korištenja kemije u industrijskog poljoprivredi. I razumljivo je da se ljudi opiru jer postoji strah, strah od budućnosti, strah od promjena i tu dolazi do iracionalnosti.
Što mi kao pojedinac možemo učiniti? Zapravo puno. Uvijek treba sagledati problem sa obje strane, i odlučiti kamo ćemo staviti svoj novac. Ja ne podupirem neke kompanije i neke agende s kojima se ne slažem. Ne pratim, ne lajkam ne kupujem. Da li mojih 15 kvadrata vrta može napraviti promjenu na nekoj globalnoj razini? Može i ne može. Prije 7 godina sam bila ekscentrična ludača, danas me traže savjet. na mojoj terasi ima preko 100 vrsta insekata, korisnih i nekorisnih, više recikliram. Susjedi mi donose kompostabilni materijal. male promjene u ponašanju kod velikog broja ljudi zapravo mijenjaju stvari. 80 smo imali velikih problema sa ozonom, pošto su kupci bojkotirali proizvode koji su koristili freon danas nemamo taj problem. Isto tako kupci mogu ovdje utjecati na cjelokupnu proizvodnju. Osnovni zakon trgovine, ponuda i potražnja. Naravno da razumijem i one koje zbog ekonomske krize trče u jeftinije, i kvalitetom loše proizvode, jer si ove skuplje ne mogu priuštiti. Mislim da ćemo se možda, na početku morati naći na nekoj sredini. I da imala sam raspravu neki dan sa jednom koja tvrdi da nas taj green new deal zapravo želi porobiti. Ja sam joj samo rekla da sam ja neka moćna kompanija koja živi od prodaje kemije za industrijsku proizvodnju, ja bi prvo što bi ljude navukla sa click baitom, alternativnim činjenicama da se stvari ne promjene. Ne mogu više tvrditi da je ovo super što radimo, ali mogu reći da je ovo novo nešto strašno, i da će biti samo još gore. Ali to sam samo ja, a ne neka zla kompanija. Jako dobra tema Silvija, šteta da nije pridonijela nekoj argumentiranoj raspravi.
Maja Žulj Mihaljević
Možda ljudi ne znaju, ali veliki dio Green deala u EU su zapravo potaknuli sami građani. Bayer ili Syngenta sigurno ne lobiraju za smanjenje pesticida…al zato će lobirati za GMO drugu generaciju. U konačnici, nažalost, za prave promjena treba nam kulturna i duhovna transformacija. A ova atmosfera straha i nepovjerenja ne vodi u konstruktivnu stranu. Ali, bit će kako bude… Znamo što se događa s organizmima koji se ne prilagođavaju okolišu…neslavno završe…
Alemka Dauskardt
Pod hitno trebamo sustavne promjene u proizvodnji hrane i to na nivou legislative, propisa i zakon a koji određuju kako se tlo mora tretirati i kakvu praksu uzgoja moramo imati da bi cijela priča bila održiva i da bi i sljedeće generacije imale i zdravu hranu i zdravo tlo. #savesoil
Zlata Kanuric
Promjena počinje od nas samih.
Prvo je potrebno prostor ispuniti sa puno više pozitivnih primjera zdravog života. Pokazati da svatko može dati doprinos čuvanju okoliša, kupovinom zdrave hrane, odjeće, poticati one koji su već na tom putu.
Ne okrećite glavu.
Budite aktivni u svojoj sredini u svim segmentima života. Mjenjajte stvari u svom domu, ulici (selu), školi, firmi…Od pustih prepričavanja lošeg bez potrebne trošimo vrijeme i energiju.
Prestanite hraniti neman i ona će uginuti. Ima nas sve više.
Mladi su osviješteni, informirani i spremniji za promjene.
