0
Pakujac (Aquilegia) je otporna trajnica iz porodice Ranunculaceae (žabnjaka). Samoniklo raste na cijeloj sjevernoj hemisferi na višim nadzemnim visinama, a najčešće na livadama i u šumama. Postoji oko 70 vrsta pakujaca, a najčešća vrsta koja se uzgaja u našim vrtovima je Aguilegia vulgaris – europski pakujac. Iako uspijeva i na sunčanim gredicama, pakujac najviše voli polusjenovite gredice, vlažne i bogate humusom.
Postoje brojni kultivari pakujca i cvate u različitim kombinacijama boja i oblika cvjetova. Razlikuju se i po visini, pa se tako mogu naći vrste od tek 20 cm pa sve do vrsti koje narastu do 90 cm visine.
Pakujac je najbolje uzgojiti sjetvom u rano proljeće u posudice (3-4 mjesec) i kasnije rasaditi na otvoreno. Ako je tako rano posijani i ako mu odgovaraju uvjeti za razvoj, može procvasti čak i iste godine, mada češće prvi put procvate druge godine nakon sijanja. Može se zapravo i sijati i kasnije, tijekom ljeta, ali radije u posudice nego na otvoreno – iz vlastitog iskustva znam da je postotak klijanja jako mali ako se sije na otvoreno radi vanjskih faktora – nedostatak vlage, kukci koji odnose sjeme, dok je u teglama pod “nadzorom” i puno ga je lakše uzgojiti na taj način.
Pakujac je zeljasta biljka i grmolikog je oblika, počinje s rastom jako rano na proljeće i cvate cijelo proljeće, pa do početka ljeta. Ponekad još cvate i nešto kasnije, ali ne tako obilno kao na proljeće.
Nakon cvatnje na mjestu cvjetova ostaju zelene čahure u kojima zori sjeme. Kad je sjeme zrelo mahune se suše i otvaraju na vrhovima, te se rasipa mnoštvo malih crnih sjemenki. Ako mu uvjeti odgovaraju zasijava se i sam, a ako imate više vrsta oni se počinju i križati, tako da samozasijani pakujci mogu imati i nešto drukčije nijanse od svojih predaka.
Tijekom zime nadzemni dio biljke odumire, te počinje ponovo s rastom na proljeće.
Od bolesti ponekad ga napada pepelnica, ali nikad nisam primijetila ozbiljniju štetu na njima od te bolesti, samo sam maknula zaražene listove. Od nametnika navodno ih voli neka vrsta moljaca, a na proljeće pravi problem može predstavljati Pakujčeva osa – Pristiphora aquilegiae.
Korijenje im često znaju pojesti voluharice.
Pakujac je vrlo otrovna biljka. Američki Indijanci su ju konzumirali u malim količinama i tvrdi se da u malim količinama nije opasna, te se koristila kao lijek protiv čireva – ali bez adekvatnog znanja o tome – nemojte pokušavati.
Pakujac je biljka na kojoj se može vidjeti tijek evolucije – određene vrste pakujaca su oblikom svojih cvjetova dostupne samo “specijaliziranim” oprašivačima, i drugi ih insekti ne mogu oprašiti. Na taj način su određene vrste pakujaca osigurale same sebi reproduktivnu izolaciju i nemogućnost križanja s drugim vrstama.
