0
Početak ožujka je bio prilično hladan, i zemlja je još bila zamrznuta. U takvim uvjetima, nisam mogla raditi ni u vrtu niti u cvijetnjacima. Kako su u dućanima dobili sadnice voćaka, odlučila sam nakupovati voćke i posaditi ih na novu parcelu – šumski vrt, onu desnu, koja nije bila pod vodom. Kupila sam 2 trešnje (1 ranu i stella), 1 ranu jabuku i 4 kruške (2 lipanjske ljepotice, 1 viljamovku i jednu koje dozrijeva u kolovozu), 2 marelice, 1 nektarinu, 1 dunju i 1 šljivu. Sve sam kupila i posadila u 2 dana, i mislim da je to, to što se tiče nabave voćki u rasadnicima. Ostalo sam odlučila nabavljati samo stare sorte voćaka, što od drugih proizvođača, što sama uzgojiti cijepljenjem s reznicama koje skupljam unaokolo, sa starih sorti voćaka. Naknadno sam još dobila sadnice bijele trešnje i šljiva, te sam rasadila mladice višnje – sve “original” voćke, bez cijepljenja – to su sorte koje i bez cijepljenja daju velik i lijepi plod, a same se održavaju sjemenom. U ožujku sam si pripremila reznice jabuke, kruške i trešnje, ali kako za cijepljenje trebam bar par lijepih dana zaredom, bez vjetra i sl, u ožujku baš i nije bilo prilike za to, pa su reznice ostale čekati u frižideru, u vlažnoj najlonskoj vrećici.
Tek nakon 10.03. je konačno malo popustila hladnoća i konačno sam uspjela posijati bob koji se inače sije u veljači, ali nije baš prije bilo prilike za to. Bob sam smjestila na gredicu gdje već raste salata od jeseni, a koja će biti jedno od prvog povrća za branje na vrtu.
Osim boba, na povrtnjaku sam još samo posijala špinat, rotkvice i grašak, i to u drugoj polovici ožujka – nekako imam to iskustvo s graškom da ako ga sijem dok je jako mokro i hladno neko vrijeme – ne uspijeva baš nešto, stoga i za sjetvu graška radije ipak pričekam da malo zatopli. A unutra sam posijala rajčice u teglice i smjestila ih na prozorske daske.
Većinu ožujka sam se uglavnom posvetila cvijetnjacima. Već najesen sam započela “projekt asteri”. Tijekom nekoliko godina su mi se asteri jako razmnožili, i odlučila sam višak podijeliti, a ono preostalo malo obuzdati u širenju rizomima – ukapanjem crjepova u zemlju oko astera, u obliku kvadrata. To će ih nadam se malo obuzdati u idućih nekoliko godina, a da pokraj njih bez straha mogu saditi i drugo cvijeće. Ispred kuće uz ogradu sam tako posadila kombinaciju astera, ruža i ljiljana.
Nakon toga sam započela rekonstrukciju cvjetnjaka koji je uzdužno uz među sa susjedima. Naravno da se nisam mogla obuzdati u rasadnicima i vrtnim centrima i da sam nakupovala mnoštvo ukrasnog grmlja za koje mi je poslije bila glavobolja kamo to sve posaditi – iako imam mnogo prostora na novim parcelama, voljela bih ukrasno grmlje ipak imati bliže kući. Tako sam na tu gredicu dosta toga novog natrpala, i pritom sam rasadila -razmjestila i većinu toga što je već na tim gredicama raslo, tako da je i to bio priličan zahvat. A radi šljunka kojeg tu ima dosta – tu ću uskoro posaditi i dalije – radi voluharica, koje ne vole baš kopati gdje ima puno kamenja.
U ožujku sam naučila 2 nove stvari o voluharicama:
1. spremaju si hranu za slučaj nužde – ukopavajući crjepove za astere sam pronašla tunel i “smočnicu” voluharica – unutra su si natrpale lukovice cvijeća (koje su ukrale meni ) i rizome suncokreta trajnice, sve naslagano na hrpi – tako se ponaša i neki afrički glodavac, a kako ponekad i zaboravi na skrivene zalihe, tako i rasađuje lukovice. Uglavnom, ja sam svoje lukovice uzela natrag i posadila ih, a tunel prekopala.
2. ako im je nešto jaaako fino, niti mreže ih neće zaustaviti – već drugu godinu pokušavam spasiti jedan suncokret trajnicu (drukčiji od onog iz točke 1.) – prošle su mi ga godinu skoro cijelog pojele, ostatke sam posadila u “korito” od mreže – našla sam kako su voluharice došle gore, točno iznad – i tu počele kopati tunele unutar mreže – i tako mi opet skoro sve pojele. Ostatke sam opet posadila u teglu, pa se nadam da će ipak nešto ostati. Isto tako, više od polovice tulipana što sam nakupovala i posadila najesen je nestalo. Točnije nahranile su se voluharice.
I ne samo to, našla sam da su pojele korijenje aronije, marelice, jedne vrste astera i počele su jesti eranthise (ozimice) koje sam teškom mukom našla i čijim sam se cvjetovima jako veselila – zadnja 3 sam iskopala i presadila u mrežu.
Općenito, radi dugo zamrznutog tla i hladnog vjetra, proljetno cvijeće dugo nije procvalo. Ali kad je konačno počelo, u samo dan-dva nastala je prava “cvjetna eksplozija” – sve je već dugo bilo na “niskom startu” i jedva čekalo povoljan trenutak da procvjeta.
a nakon proljetne kiše, izgledalo je jednostavno neodoljivo:
U drugoj polovici ožujka je konačno prestao puhati vjetar…i konačno prvi pravi prekrasan proljetni dan. Počela sam prekopavati jednu gredicu na kraju vrta, s vrtnim jagodama i ogrozdima, tamo mi je prilično zarasla jedna trava koja se kao pirika širi rizomima, pa mi je bila prilika sve pošteno prekopati (naravno, oprezno s malom motičicom ) i povaditi sve rizome. Ostala sam na vrtu sve do mraka, baš kako se je počeo spuštati mrak, nedaleko u šumarku je počeo pjevati slavuj…toplo proljetno predvečerje…ja na koljenima i u hrpi zemlje….joj kako je to bio divan osjećaj, čekala sam to cijelu zimu!!!! Obožavam proljeće ))
A gredice jagoda što sam ih prošle godine odtravljivala, opet su prepune busena trave. Ali, za razliku o prošle godine kad sam to kopala na dubini od 10-20 cm, sad je sve površinski i bez problema se miče. Svejedno, ipak nešto moram promijeniti, jer nema smisla trošiti toliku energiju svako proljeće. I zato sam na tim gredicama posadila breskve i bobičasto voće (aroniju, josti i ribizle), radi lišća koje će dok otpadne poslužiti kao malč – blago kiseli, baš kako jagode vole.. A na ovaj način mi je i maksimalno iskorišten prostor.
Krajem ožujka sam počela iznositi i tegle s cvijećem van – bilo je jako toplo, a kako sam u potkrovlju skupljala i jako puno biljaka koje treba posaditi van, sve sam iznijela i počela saditi. A u šumski vrt sam počela saditi divlje cvijeće; ljubičice, jaglace, šumarice…jednog dana će to biti prekrasni proljetni tepih, dok se sve to razraste – baš kao u šumarku nedaleko od mjesta gdje živim, i gdje mi je divan osjećaj prošetati njime na proljeće, dok je sve u cvatu, sve miriši, ptice cvrkuću….jednostavno neopisivo:))
U šumski vrt sam još tijekom ožujka posadila nešto lješnjaka, te sam presadila žalosnu vrbu koja je bila 2 godine na “privremenom boravku” na jednoj gredici blizu kuće – toliko da me je iz majušne grančice prerasla veličinom – a kako je na lijevoj parceli iza dosta vlažno, i radi one vode koja se tamo skuplja razmišljam da bi bilo puno jeftinije iskopati jezerce da se tamo skuplja voda nego sve to navažati, idealno će tamo izgledati ta žalosna vrba.
U šumski vrt sam još posadila i nešto sremza, njih ju najlakše prepoznati u ovo doba godine, jer uz bazgu prve prolistaju, a miris njihovih cvjetova obožavam:))
I još sam dosta toga presađivala, rasađivala, premještala…. ožujak je baš najbolje vrijeme za takve veće zahvate, i voćke i grmlje i trajnice posađeno u to vrijeme najlakše se primi. A prvo proljetno cvijeće i prvo lišće najavljuje da ono najbolje – tek dolazi.
