0
Biovrtlarstvo je vrtlarenje u skladu s prirodom. Postoje mnoge različite tehnike biovrtlarstva, ali sve polaze od iste pretpostavke – vrtlarenje u skladu s prirodom, bez upotrebe pesticida, herbicida, mineralnih gnojiva, te uz poštovanje svog života u biosustavu. Biovrtlarstvo ne znači povratak na davne tehnike vrtlarenja koje su se primjenjivale prije konvencionalne poljoprivrede, nego pronalazak novih načina kako uspostaviti ravnotežu u vrtu. Za shvaćanje ovog što ćete u daljnjem tekstu pročitati, morate zaboraviti sve što dosad mislite da znate o vrtlarenju. Zašto? Shvatite riječi “korovi” i “nametnici” pod navodnicima. To je upravo zato jer oni to nisu, barem ne pod tim nazivima i karakteristikama kako se danas u klasičnom vrtlarenju shvaćaju. Da bi imali vrt u ravnoteži, trebate i njih.
Sav život na zemlji, od najsitnijih bakterija do najvećih svjetskih sisavaca je povezan i ovisi jedan o drugome. Prema teoriji kaosa (Butterfly efect) – zamah krila leptira na jednoj strani svijeta može izazvati masovna uništenja na drugoj strani svijeta. Isto je tako i s životom na zemlji – ugroženost jedne “nebitne” vrste može izazvati masovni pomor druge vrste, a za koju ni ne znamo u kakvoj je vezi s onom prvom vrstom.
No ajmo korak po korak, prvo malo o opće prihvaćenim dogmama o tlu. Znate li da se je u davnoj prošlosti smatralo da trudna žena baš previše nema s djetetom koje nosi u sebi, smatralo se da je žena “osigurava” prostor u koju staviš sjeme i dijete nastane samo iz sjemena. Danas je klasično shvaćanje tla da je tlo beživotna materija koja sadrži neke minerale u sebi, tlo u koje sadimo žive biljke i one crpe te minerale, pa uz dodatak vode one rastu. Ups, baš i nije tako.
TLO JE ŽIVO
Na koji god da se način pogleda, tlo je živi organizam. Tlo se pomiče, preslaguje, mijenja strukturu. Osim što je stanište biljkama, stanište je miljardama bakterija, gljivica, životinja. U jednoj šaki zemlje ima više živih organizama negoli ima ljudi na planeti.
Svakom biovrtlaru najzanimljiviji je najgornji dio tla, gornjih 10-30 cm – humus. To je sloj koji je prepun života, sloj u kojem se stalno nešto razgrađuje i nešto nastaje nešto novo. Humus također morate shvatiti kao živi organizam. S kemijskog i fizikalnog stajališta humus je jednostavno tvar, međutim humus je toliko kompleksna tvorevina organskih spojeva i ovisi i o prirodi ostataka koje ga tvore, i o uvjetima pod kojima dolazi do razgradnje, tako da humus nije posvuda identična tvar. U svom prirodnom stanju humus je dinamičan, vrvi živim bićima, konstantno se mijenja.
Najbolju “tvornicu” humusa možete naći u listopadnim i mještovitim šumama, gdje priroda iz ostataka lišća, niskog raslinja, uvelih biljaka i suhih grana proizvodi najbolji humus. Ako pogledate prirodu u svom “orginalnom” obliku, primjetiti ćete da zemlja nije nigdje gola, osim u pustinjama. Ako navedeno usporedimo s klasičnom poljoprivredom, zamijetiti ćete velike razlike, skretanje s prirodnog puta. Evo nekoliko za usporedbu:
ORANJE
Prije je navedeno da je sloj humusa debeo 10-30 cm, a oranjem se preokreće zemlja na dubini od 30-50 cm. Osim što oranje razorno djeluje na sloj humusa, zapravo u cijelom tlu izaziva pravu kataklizmu:
– ruši se dom miljunima živih bića koji žive i grade humus, oni moraju početi tražiti i stvarati idealno stanište ispočetka – tim gore ako se radi o jesenskom preoravanju.
– u gornjem sloju tla prebivaju aerobne (zračne) bakterije, u donjem sloju anearobne – ok, to je jasno i logično, ali dok se sve prevrne, to poremeti biokemijski sastav tla – aerobne bakterije zaore u zemlju, a aneaorobne završe gore, pa treba zemlji vremena da opet dođe u ravnotežu.
– ogoljeno tlo je izloženo eroziji – pogledajte kako izgledaju preorane parcele na jesen – ogromni komadi zemlje, sve golo i beživotno. Golu zemlju ljeti isušuje sunce i gornji sloj odnosi vjetar, a kiše ju nabivaju i ispiru. Za to vrijeme u biovrtu na prekrivenim gredicama sve vrvi životom.
Zagovornici oranja kao argument iznose da se zemlja mora ostaviti zimi u velikim komadima da dobro promrzne i bude ne proljeće dobre mrvičaste strukture. Ta teorija “drži vodu” do prve poštene kiše koja opet (čak još više) nabije nezaštićenu zemlju, dok je u biovrtu zemlja zaštićena od erozije i od nabijanja od kiše. A miljunima godina prije nego je izumljen plug – gliste su kao i danas uspješno preoravale i prozračivale zemlju.
Slika: kišne gliste
MINERALNA (UMJETNA) GNOJIVA
Još ću u tu definiciju dodati da su proizvod petrokemijske industrije i nemaju nikakvu vezu s biološkim. Naziv govori sve, pogotovo onaj dio “umjetna”. Umjetnim se gnojivima umjetno povećava plodnost tla. Najčešća su NPK, KAN, UREA. Radi se o umjetnim hranjivima topivim u vodi kojima se daje “doping” biljkama i tako pospješuje rast. Posljedica je zagađenje podzemnih voda nitritima, manje količine hranjivih elemenata u biljkama i nakupljanje štetnih nitrita u biljkama. Gdje se zemlja sustavno gnoji tim gnojivima povlače se kišne gliste, odumire život u tlu i mijenja se struktura tla – nestaje humus. Dugoročno, osiromašenje tla samo vodi za sobom još veću potrebu za dodavanjem umjetnih gnojiva i većim zagađenjem. Biljke izrasle u takvim uvjetima su manje hranjive i jako slabe arome.
Biološkim metodama kao što su malčiranje povećava se količina humusa u tlu i samim time i hranjivih elemenata u tlu. Gnojidba životinjskim gnojivima nije toliko bitna koliko je bitna organska gnojidba kompostom.
O pogubnom utjecaju korištenja mineralnih gnojiva pogledajte u ovom odličnom videu Geoffa Lawtona:
“NAMETNICI”
Određene vrste životinja prozvane su nametnicima jer za preživljavanje koriste iste biljke koje kultiviraju i uzgajaju ljudi. Ljudi se malo previše zanose idejom o vlasništvu, pa tako većina dok nešto uzgaja za sebe, smatra da ima eksluzivno pravo vlasništva na to i nezamislivo im je da im tamo neki nametnici pojedu plodove njihovog rada. Znate li da oni kao i sva ostala živa bića na svijetu imaju glavni motiv preživjeti, ne napadaju “naše” povrće iz čiste obijesti (obijest je ponašanje poznato samo čovjeku i još nekim vrstama primata). Za biovrtlara nametnici nisu neprijatelji koje treba pod svaku cijenu potamaniti. Zapravo, to nije u ni u kom slučaju poželjno. Razlog tome je upravo gore spomenuta veza između svih živih bića na zemlji – da, postoje “nametnici”, ali postoje i “saveznici”, prirodni neprijatelju nametnika. “Saveznici” se hrane nametnicima i tako drže njihovu populaciju u ravnoteži. Ali, ako potpuno uništimo nametnike, tada saveznici više ne bi imali što jesti, drugim riječima, potpuno uništavanje nametnika izazvalo bi i pomor saveznika.
Pa zašto onda sve ne pobijemo i mirni smo, rekli bi jedni. A tko će onda oprašivati biljke? Bez kukaca koji oprašuju biljke nikad nećete imati plodove i sjeme. Priroda je to prekrasno izdizajnirala – biljke nude nektar kao slatku nagradu kukcima “oprašivačima” koji skupljajući hranu za svoje preživljavanje zapravo pomažu biljci da stvori plod i sjeme kako bi se ona mogla razmnožiti, dakle preživjeti kao vrsta. Ustvari, postoji toliko međudjelovanja između biljaka i životinja koja još nisu otkrivena, a sve to skupa tvori jedinstvenu bioraznolikost na Zemlji. Da li je sad jasnija ona priča o međusobnoj povezanosti svega živog? Stoga je uloga biovrtlara/ice stvoriti biosustav u kojem će biti ravnoteža između živih bića u njegovom vrtu. Kako? Pametnom kombinacijom biljaka. Na prostorima gdje se nije umiješao čovjek postoji 33% štetnih, 33% korisnih i 33% neutralnih kukaca. To znači da je uspostavljena prirodna ravnoteža u kojem ne prosperira nitko. A treba i poznavati životinjski svijet u vrtu – mnogi iz čistog neznanja napadaju i svoje “saveznike”.
Slika: zlatookoa – jedna od glavnih neprijatelja lisnih uši, jako uspješno suzbija najezde lisnih ušiju u vrtu
Klasična se poljoprivreda bazira na monokulturama uzgajanim na velikim površinama – na taj se način dobivaju veliki prinosi uz minimalnan utrošak rada – olakšani je uzgoj i berba velikim strojevima. Čovjek se je uzgojem na ovakav način potpuno odmaknuo od prirode i povezanosti s zemljom i biljkama koje uzgaja – a velikim se strojevima još dodatno onečišćuje tlo (nafta tj dizel kao pogonsko gorivo) Ali, čim je zasađena monokultura, ona je poželjno stanište samo vrsti koja prati tu kulturu – to je uglavnom njen nametnik, koji ima nepregledne površine za hranjenje i razmnožavanje. Prirodni neprijatelji u takvim pustim monokulturama uglavnom ili nemaju osnove za život, ili ih se ubija s zaprašivanjem nametnika. I tu počinje zatvoreni krug uništenja – prskanje nametnika otrovima, najjači nametnici preživljavaju, pa čovjek razvija jače otrove….ali “nametnike” nikad neće istrijebiti jer će se uvijek jedan dio njih prilagoditi i preživjeti, a za to vrijeme sve intenzivnije se truje hrana koju jedemo. Pronašla sam negdje podatak da se je plodnost muškaraca od 1960-tih do danas upola smanjila (broj spermija), a radi pesticida i herbicida u hrani.
Slika: Bubamara u lovu na crne lisne uši
“KOROVI”
Korovi su sinonimi za nepoželjne biljke u vrtu, na biljke koje kradu prostor i hranjiva kultiviranim biljkama. Čovjek će mnoge biljke iz neznanja prozvati korovima samo zato jer mu nisu “korisne”, a opet, nisu mu “korisne” radi njegovog neznanja. Opet se vraćam na suživot i ravnotežu – i biljke su aktivni pomagači u vrtu. Bitan je utjecaj jedne biljke na drugu. Fitoncidi (Phytoncide) su različite biološke aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i malih organizama poticajno ili sprečavajući. Oni mogu usmrtiti bakterije i gljivice, otrovati kukce i gliste, ali i potaknuti susjedne biljke na bujan rast ili totalno blokirati rast susjedne biljke. Da, biljke su puno kompliciranje nego što si mislimo. Fitnocidi su tek jedan malecki dio složenog sustava.
Neki su “korovi” neizostavan pratioc kultivirane biljke i određenog tipa tla. Da, ali to je prirodno. Obje biljke imaju obostranu korist i lakše preživljavaju u takvim zajednicama, potiču jednu drugu na rast i štite se od “nametnika”. Suvremeni poljoprivrednici nažalost biljke od kojih nemaju koristi samo vide “smetnju” koja krade hranjivo i vodu, te su stoga krenuli u nemilosrdno uništenje kemijom – herbicidima. Do potpunog uništenja nažalost ipak neće doći, nastaju samo nove vrste super-korova, otpornih na herbicide, i opet se uvlačimo u onaj začarani krug trovanja hrane koju jedemo.
“Korovi” divljaju samo na površinama koje je uzurpirao čovjek. Biovrtlar/ica u “korovima” vidi “zeleni kažiprst” – korovi mu govore gdje je pogriješio, koju vrstu tla ima. Osim toga, “korovi” služe i kao idealno gnojivo, malč, štite tlo od direktne sunčeve svjetlosti i isušivanja tla, određeni “korovi” sadrže tvari koje zapravo služe kao sredstva za poboljšanje rasta, obranu od nametnika… U biovrtu se uči od biljaka, prati se koje biljke jedne drugoj pospješuju rast, koje djeluju na nametnike i sadi se vrt na temelju spoznaja o “dobrim i lošim” susjedima, a jedina “sredstva” koja se koriste u vrtu nisu kemijska, već iz korisnih “korova” i biljaka. Veliki broj “korova” su zapravo jestive biljke, samo valjda nisu “komercijalno” zanimljive, pa neznamo puno o tome. Dakle, sve su biljke na svoj način “korisne”, prepreka u shvaćanju toga nam je naše neznanje.
Slika: mišjakinja (u većini, bijeli cvjetići)- “korov” koja je zapravo bila cijenjeno povrće u rimskom carstvu, okusa nalik mladom kukuruzu, indikator humusnog tla i idealna ako svojim rastom pokriva gredice zimi – štiti zemlju i zemlja je ispod savršeno rahla
Ako još uvijek imate sumnje u vezi svega navedenog, zapitajte se još samo jedno: zar si stvarno sami želite stavljati otrov u hranu koju jedete? Jer konvencionalna poljoprivreda upravo to radi.
I prije nego se bjesomučno zaletite u tamanjenje kukaca koje ste zamijetili na nekoj biljci i čupanja korova da bi sve bilo “lijepo i uredno”, zapitajte se – možda baš tim postupkom činite veliku štetu na vrtu.
Slika: vatrena stijenica, potpuno bezopasan kukac. Često se pojavljuje u velikom broju na svim vrstama slijezova – lavatera, malva, alcea…ali ne predstavlja apsolutno nikakvu opasnost za biljke na vrtu
Izvori:
Knjiga “Bio-vrt”, Marie Luise Kreuter
Knjiga “Tajni život tla”, Peter Tompkins, Christopher Bird
