0
Lipanj je najkišovitiji mjesec u godini, što je zapravo i vrlo nužno za rast i razvoj svih biljaka koje smo sijali u travnju i svibnju. Kako je ova godina jako ćudljiva po vremenskim prilikama, niti lipanj kod mene nije bio izuzetak. Doduše, sreća je da u mom kraju nije bilo opasnosti od poplava, ali druge su stvari bile pretjerane. U glavnini – to je bio vjetar. Koliko se sjećam vremenskih prilika kod mene, vjetar je nešto normalno početkom travnja, to je razdoblje kad kod mene divljački pušu vjetrovi, ali nakon toga se vrijeme stabilizira. Nažalost, ova godine je izuzetak od pravila. Vjetar se je nastavio kroz svibanj i jako mi je naštetio i usporio rast biljkama u teglama na terasi i mladim presadnicama, a nastavio se je i kroz lipanj. Kiše je palo dosta, ali nažalost nakon kišnog razdoblja uslijedilo je vjetrovito razdoblje i jaki sjeverni vjetar je polegao većinu toga na vrtu. Isto tako, svi nemalčirani dijelovi jako su se brzo osušili, vlagu je tlo zadržalo samo tamo gdje je bilo dovoljno prekriveno malčom.
Početkom lipnja još sam bila dijelom u sjetvi, nisam stigla prije posijati svo cvijeće, tako da sam nadoknađivala zaostatke. Malo me je čudilo što je zapravo tada malo toga niklo od biljaka koje se same zasijavaju uredno svake godine, recimo celosia (pijetlova krijesta), tako da sam i nju sijala, kad je zapravo naknadno ipak niknula posvud po vrtu – radi već spomenutih vjetrova, sve je kasnilo ove godine, jer jednostavno uvjeti nisu bili prije dobri za klijanje. A naravno, kad zatopli tlo dovoljno, tad počinju naveliko nicati i korovi koji također čekaju toplije vrijeme za nicanje. To su uglavnom slak, razni “čički”, amaranthus retroflexus, divlji sirak (Sorghum halepense), echinochloa-crus-galli (koštan), loboda, ambrozija, oxalis, setaria spp, Digitaria sanguinalis (svračica), … Kad se dogodi kombinacija konačno toplog vremena i dovoljno kiše, sve raste kao ludo, i posijano i korovi.
Slika: cleome i celosia argentea u društvu korova – oxalis, maslačak i echinochloa-crus-galli
Razdoblje odmah nakon kiše najbolje je vrijeme za čupanje korova, kad je još zemlja mokra. Jedino u jako mokrom tlu ćete uspjeti iščupati maslačak s korijenom, u suhom tlu se otkine pri korijenu. Također slak, koji ima korijenje dugo i po nekoliko metara, također lakše ide van iz mokrog tla, a i onaj najčešći korov kod mene – koštan (echinochloa-crus-galli – iskreno se nadam da sam ga po slikama s interneta dobro identificirala).
Slak mi je “pravo iznenađenje” ove godine, razrastao se je posvud po vrtu, očigledno radi moje nepažnje što je ponegdje prošle godine otišao u sjeme. A sad će biti jako teško riješiti ga se, jer ga je gotovo nemoguće iščupati, a guši mi biljke posvud. POANTA: najbolja prevencija protiv širenja korova je ne dopustiti mu da ode u sjeme, pogotovo invazivnom vrstama. Mnogi često rade jednu veliku grešku, a to je da najesen dok oberu vrt, ostavljaju da ga zaraste korov. Time zapravo nevjerojatno uspješno šire korov. A sjemenke mogu čekati u tlu i preko 100 godina da dobiju priliku za klijanje, te se svakim preoravanjem zapravo sjeme dobro zasijava. U vrtu bez prekopavanja kao što je moj dugoročno se vrlo uspješno mogu suzbiti određene vrste korova čupanjem prije nego korov ode u sjeme (to sam uspjela s amaranthusom retroflexusom), a prednost ne-preoravanja je što ne izvlačim sjemenke korova iz dubine i ne zasijavam ih opet.
Koštan mi ja jako zanimljiv korov (slični su mu i sirak i svračica) – niče tek krajem svibnja, dok je zemlja jako topla, a već mala biljčica ima jako dugo korijenje. Ako ga prstima prilikom čupanja dobro ne primite – a to znači malo ispod baze biljke, tj u zemlju – on će se otrgnuti kod korijena. Kod tog je korova gadno što jako brzo razvija ogromno korijenje i jako brzo raste, te brzo zasjenjuje ostale biljke, a čim ga se većeg čupa – to je veća vjerojatnost da ćete usput iščupati i neko biljku pokraj u čije se je korijenje zapetljao svojim korijenjem. Stoga, ja koristim svo vrijeme koje imam poslije kiša na proljeće da raščistim gredice gdje je posijano svašta pomalo, jer ako ne djelujem odmah, ubrzo nadjača sve korov. Ako nemate sreće i tlo je suho, uvijek možete prije polijati gredicu kantom vode i malo pričekati – definitivno puno bolje nego čupati iz suhog tla – većina će se otrgnuti kod korijena i biti duplo veće dok opet naraste lisnati dio.
Naravno, dok počupate korov ne morate ga nositi s vrta, možete ga kompostirati na licu mjesta – poslagati debelo po stazama po kojima hodate. Ja sve što mi je viška na vrtu iskoristim tako i uopće nemam neku kompostnu hrpu osim malog kompostera za otpatke iz kuhinje, sve kompostiram na licu mjesta. Ako se i slučajno primi natrag, malo to prevrnem ili pokrijem nečim, a kako se gazi po tome se zapravo i malo toga natrag primi, a jako se brzo razgradi.
Slike: slika 1 dio korijena slaka i slika 2 koštan – već malecki korov ima duboko korijenje
Također, uspjela sam početkom lipnja jedan veliki dio kamilice pobrati i posušiti, a najveće iznenađenje na kamilici mi je ove godine bilo kako su u jednom trenu skoro sve uši – nestale. Pisala sam u prijašnjem tekstu kako ove godine ima jako puno uši, a najviše ih je bilo na kamilici i na bobu. Nisam naravno praktički ništa dirala, malo sam ih ručno zgnječila na bobu, kamilicu uopće nisam dirala. I eto, sredile su se stvari same po sebi – došli su prirodni neprijatelji i nahranili se ušima. Bubamara ove godine nisam baš jako puno vidjela na vrtu, ali sam zapazila puno štriga i osolikih muha, koje se također hrane ušima. Mislim da je i dobra stvar što je i puno maka na vrtu – osim što ga ipak znaju napasti crne uši, u puno većoj mjeri oni privlače osolike muhe u vrt.
Slika: osolika muha
Da, makovi:)) Skoro da bi propustila jedan od najljepših trenutaka u vrtu, a to je dok su makovi na vrhuncu cvatnje. Ali, to se događa samo ujutro – kad bi se vratila doma s posla, preostao bi tek poneki cvijetak. A ujutro je sve bilo neopisivo šareno i bučno od zujanja…stvarno je pravi doživljaj stajati u vrtu prepunom makova , pčelica, bumbara….
Na svakom cvijetu maka bila je barem 1 pčela ili neki drugi kukac, i stvarno je bilo bučno u vrtu:))
Koliko su god makovi prekrasni, oni zauzimaju jako puno mjesta u vrtu, a često se i poliježu, tako da sam jedan dio nažalost morala počupati (doduše pred kraj cvatnje, ali bilo je još pupoljaka) kako bi druge biljke mogle rasti.
U isto vrijeme, početkom lipnja na cvjetnoj gredici dominirali su delphiniumi, koji su me neki čak i prerasli po visini. Zanimljivo je to kako zapravo svaka biljka ima u određeno doba godine svoj vrhunac cvatnje, i stvarno je pogled na gredicu na kojoj je ta biljka posađena u skupini jednostavno prekrasan. Prvi put imam tako puno delphiniuma (na slici je tek malecki dio), a većinu sam uzgojila sama iz sjemenki prošle godine.
Zapravo, voljela bih da mogu opisati spomenuti biljku u ovim tekstovima koje pišem po mjesecima, ali nažalost to bi bili predugi tekstovi, stoga navodim biljke koje su me taj mjesec uspjele impresionirati:)) U svibnju su zapravo još cvale naveliko tritome, zijevalice, narančaste graničice, mnoštvo ljiljana (stvarno ih imam jako puno), različki, polemonium, cosmosi, oenothera, počele su cvjetati dalije… Kao što sam već spomenula u prijašnjim tekstovima, ljubav prema cvijeću je nešto što se je dogodilo poslije početka bavljenja vrtlarenjem, ali jednom dok se počne, teško je stati:)
Lipanj je većinom i mjesec za rasađivanje jednogodišnjeg cvijeća, jer mi se uglavnom dogodi da nezgodno previše posijem u skupini ili samo nikne na “krivom” mjestu, pa onda treba to rasaditi po vrtu. Za rasađivanje također iskoristim kišno razdoblje – prije, za vrijeme (ako previše ne pada) ili odmah poslije kiše – takvo je vrijeme garancija da će se presađene biljke uspjeti primiti bez problema, a i zalijati biljke treba samo odmah po sadnji, više uopće ne ako kiša sve dobro natopi.
I na kraju mjeseca nakon vjetra koji je polegnuo većinu visokog cvijeća kao što su makovi, carske oči i rudbekije, nastupilo je vruće razdoblje i suša. Puno toga sam morala privezati, nije mi baš drago radi toga jer mi je cvijeće puno draže u slobodnom rastu, ali nažalost jedan veliki dio je bio u vodoravnom položaju pa nisam imala izbora.
Evo konačno i malo o voći povrću na vrtu:)
Jagode su dugo rodile na vrtu, šumske zapravo još i sad pomalo, naravno, šumske jagode mjesečarke će roditi sve do prvih mrazeva. Ribizli su mi obilno rodili, s obzirom na to da su to još relativno mladi grmovi od nekih 3 godina, a rodili su i ogrozdi, također mlade sadnice. S njima sam malo zeznula jer su posađeni na dijelu vrta koje je dosta sušno, pa su jako slabo narasli, tako da ću morati razmisliti o presađivanju iduće proljeće, imam mjesta na jednom dijelu gredica jagoda gdje nije tako sušno, pa će možda tamo završiti. Grmoliko bobičasto voće kombiniram s jagodama, tako idealno iskoristim prostor. Vrtne jagode su mi dosta napali sitni crni kukci (nisam ih još identificirala) i pojeli su dosta plodova – greška je moja, jer velike jagode nisam stigla sve oplijeviti i pomalčirati, a takva gužva i polegnuti plodovi je bila idealna sredina za te kukce. Poneke plodove su u cijelosti pojeli.Te kukce jako privlači slatko, zapazila sam ih kasnije u cvjetovima oenothere biennis, vrste koja cvijeta noću i jako opojno/slatko miriši.
Ove sam se godine uspješno othrvala s kovrčavosti breskve. Razmišljala sam o ideji da bi biljka trebala na neki način sama stvoriti imunitet i othrvati se s bolesti, jer ako počnem bilo čime prskati, breskva se neće sama boriti, već naučiti na vanjsku pomoć (to je zapravo jedan od velikih problema kod prskanja voćaka, smanjuje im se sposobnost stvaranja vlastitog imuniteta na bolest). Uglavnom, prošle ju je godine gadno napala kovrčavost, u tolikoj mjeri da su se i grane izobličile, ali pustila sam ju da se sama proba izboriti za opstanak. I stvarno, pod kraj godine potjerala je nove, zdrave grane i listove. Ovog sam ju proljeća samo zalila par puta s gnojivom od maslačka (maslačak sadrži puno minerala i stoga je odličan za gnojivo), a bolest se na breskvi uopće nije pojavila, čak ima i par plodova. Istodobno, tek par metara dalje je jedna mlađa breskva koja je bila sva zaražena – dakle patogen je bio u blizini, ali breskva je bila otporna na njega. I za drugu sam iskreno mislila da neće to preživjeti, sasušio joj se vrh, nije ničeg bilo zdravog na njoj, kad odjednom i ta druga breskva je počela naveliko razvijati nove zdrave grane i lišće. Ono što želim reći je da se i voćke same mogu hrvati s bolestima, samo im treba dati prilike za to:)
Povrće uglavnom raste, brala sam grašak, blitvu koja je ostala od prošle godine, jestivu lobodu, bob, salatu, luk.
Početkom mjeseca sam ispravljala greške napravljene s malčiranjem u svibnju, micala sam deblje/veće dijelove i busene trave koja se je naravno opet primila na stazu, a na gredica stavljala samo otkos trave. Primijetila sam da su buseni trave, osim što naravno nakon kiša opet ožive, nezgodni za malčiranje po gredicama i jer su idealno mjesto mravima za podizanje mravinjaka.
Slika: bob i jestiva loboda sredinom lipnja
Krumpir skoro da i nije bio napadnut zlaticama, ne znam što se točno dogodilo, ali odlično. Bilo je dosta smrdljivih martina na krumpiru, oni tamane ličinke krumpirove zlatice, valjda su dobro obavili posao:) Ali nažalost suša je napravila svoje i prve znakove slabosti radi toga je pokazao upravo krumpir koji nije pomalčiran – na ponekim grmovima zapazila sam smeđe mrlje, što bi mogla biti plamenjača krumpira. Trebala bi hitno prskati otopinom obranog mlijeka i vode (1:10) i krumpir i rajčicu, ali nikako da to napravim – zapravo uvijek nešto drugo radim pa to ne napravim, što baš i nije pametno od mene, jer to je odlična preventiva protiv širenja plamenjače. Dobra stvar je što su ove godine krumpir i rajčica jako udaljeni jedno od drugog – upravo radi širenja zajedničkih bolesti preporuča se biljke iste porodice saditi čim dalje jedno od drugog.
Mahunarke idealno napreduju, oporavio se je i onaj dio gredice kojeg su dosta načeli puževi, cvatu već jedno vrijeme i razvijaju se plodovi, ali nezgodno je što je trenutno suša, a mahunarkama je jako bitno dovoljno vode u vrijeme cvatnje i razvoja ploda. Očekujem kišu ovih dana po prognozi što je odlično, jer u slučaju nastavka sušnog razdoblja, bilo bi to jako loše za mahunarke. Također je nezgodno i za luk, kojem osim rahlog tla za dobar rast treba također dovoljno vlage – primijetila sam da je počeo žutiti po listovima, što znači da radi suše polako prekida odnosno završava vegetaciju. Zalijala sam ga doduše jedan put, ali to nije ni izbliza dovoljno. A ja jednostavno imam preveliki vrt da bi na vrijeme mogla sve i pratiti, i zalijevati, i kontrolirati korov, i rasađivati na vrijeme. Stoga uglavnom djelujem prema prioritetima kako što zapazim i budno pratim prognozu – u slučaju produženja suše bila bi primorana čak i početi zalijevati vrt. Malčiranjem se potreba za zalijevanjem jako smanjuje, ali isto tako imam problem i s premalo malča. Najviše sam pažnje poklonila kod malčiranja rajčici i paprici, tako da sam s tim gredicama stvarno bez brige i tu uopće nema potrebe za zalijevanjem. Jako mi je bitno da mi rajčica bude čim bolje njegovana, tako da čim više smanjim moguće šanse za zarazu – čim biljke imaju bolje uvjete rasta (prozračnost, vlaga…), to su one otpornije i manja je šansa da obole od neke bolesti.
Slika: rajčica i visoki grah sredinom lipnja
Uglavnom, izbjegavam zalijevanje vrta. Ima više razloga za to, hladna voda gradskog vodovoda koja je tretirana klorom, cijena vode, ali zapravo glavna je činjenica da tako mogu jako slabo zalijati, osim ako ne mislim satima hodati po vrtu da se sve to dobro natopi vodom. Pitanje je kako će štetiti ta hladna voda biljkama, a i naravno, počeo bi rasti i korov kao lud. Najbolje je ciljano zalijevanje kantom ako je već stvarno potrebno, i to naravno kišnicom ili barem odstajalom vodom. Nekako pratim vrt i polako uočavam koji su dijelovi sušniji, koji duže zadržavaju vlagu, pokušavam odgonetnuti je li to posljedica kombinacije biljaka ili nečeg drugog, te kako posložiti sve u vrtu da čim duže zadržava vlagu i da nema potrebe za zalijevanjem – moja ilovasto-humusna zemlja jako dugo drži vlagu ako je dobro pomalčirana. U vrijeme suše niti ne čupam previše korov – prenatrpane gredice također puno duže zadržavaju vlagu, a za vrijeme suše ionako sve staje s rastom, pa naravno i korov.
I vraćam se na cvijeće za kraj:) Krajem lipnja počinju cvjetati rudbekije hirta, a meni su se rasijale posvud po vrtu. Ova vrsta rudbekije je nevjerojatna po tome što kad se uzgaja iz sjemena – svaka nova biljka ima drukčiji cvijet, drukčije kombinacije boja. Svake godine me iznenade neke nove kombinacije. A svojim žarkim bojama jednostavno oduzimaju dah, cvatu cijelo ljeto, odlično podnose sušu, uspijevaju i u teškim tlima – stvarno idealno cvijeće:)
I slika vrta krajem mjeseca: dominira definitivno žuta boja rudbekija, carskog oka i oenothere biennis:)
