0
Lipanj je počeo hladno i kišno. Koliko god se je dalo raditi po vrtu bila sam tamo. Odmah početkom lipnja posađene su sve presadnice rajčice, paprike, patlidžana i peruanskih jagoda. Zatim sam rasađivala dio kupusnjača i salate. Dobra stvar kod toliko puno kiše je što se sve relativno brzo da rasaditi, i treba ili jako malo zalijevanja, a dok su baš bile češće kiše – uopće nisam zalijevala kod presađivanja salate. Međutim, toliko kiše i hladnoće imalo je i svoju negativnu stranu – grah i tikve jako su slabo nicali i napredovali. Dio sam morala sijati opet – najgore je ovakvo vrijeme utjecalo na azijske vrste graha (lat. Vigna) – azuki grah, mungo grah i crnookica. Također je i jako loše niknuo crni grah kornjača, i to sam ponavljala sjetvu. Stoga, aleluja na oznakama – tako sam točno znala što nisam sijala, tko bi ovako zapamtio sve na tim velikim površinama.
Prvi dan lipnja, u sadnji presadnica rajčice, prekinulo nas je glasno – rikanje/bekanje – bila je to srna…odmarala se je u jarku iza kuće mojih teta pokraj mene…spazila ju je ciganka koja hoda k njima i zgrabila ju za zadnje noge i počela vući u dvorište…da ju odnese doma (u lonac). Tad sam ja dotrčala jer je srna počela “vikati” i rekla ciganki neka ju ostavi, da ćemo ni pozvati nadležne za to… imala je par starih malo gnojnih rana na vratu i boku… i čudno zašto je bila kraj kuće.. kolegica ju je lagano premjestila do kraja u dvorište, tamo je jedno vrijeme ukočeno stajala, pa je došla k sebi od šoka i na kraju legla. Zvala sam sestru, sestra je zvala poznanicu na veterinarskoj, dobila sam neki kontakt i nazvala čovjeka, on je rekao da bude nekog poslao…ispalo je da su to sve lovci – dakle došla su 2 druga lovca vidjeti, onda smo ustanovili da joj je i slomljena noga…vjerojatno su je krivolovci upucali s puškom niskog kalibra i tako slomili nogu…oni su odmah spomenuli da ju treba ustrijeliti…. ili da ju vodimo veterinaru da probamo složiti nogu…a u tom trenutku dok su oni bili kraj nje, ona je ustala i odjurila kroz otvorena vrata… iskreno, ovako bar ima šanse… postoji velika mogućnost da ju ulove psi i sl, ovako povrijeđenu…a mlada srna… joj kako žalosno, osjećala sam se tako nemoćno, jer nisam imala pojma što je pametno napraviti… i lovci su onda tražili ju jedno vrijeme u našem šumskom vrtu, s puškama, nije je već bilo… Komentirao je moj suprug: žao bi im bilo da to meso propadne 🙁 ne volim lovce, kako god da se okrene. I kako sam kasnije doznala, u ovo doba godine nikako ne smiju upucati srnu što god da joj jeste jer je to vrijeme kad se kote, nego obavezno ih nositi k veterinaru. Toliko o lovcima koji se drže propisa i istinski brinu o divljači. A veterinarka je rekla da čim je ona uspjela pobjeći, i unatoč slomljenoj nozi, ima šanse preživjeti.
Prvih tjedan dana lipnja sam se tako natjecala s kišom tko će biti na vrtu – kiša ili ja. Puno toga jednostavno nije bilo moguće odraditi, jer nažalost vrijeme često poremeti planove. Što god sijala ili presađivala, često sam bila vrlo blatna. A kako je bilo jako mokro i hladno, puno toga jednostavno nikako da počne rasti. Ove je godine i dan otvorenih vrata bio kasnije nego prošle, 08.06.2013., ali svejedno, izgledalo je kao da priroda dosta kasni u to doba godine.
I tako mi je lipanj prolazio u borbi s korovom, što je uobičajeno u ovo doba godine, i produženoj sjetvi, koju sam radila ili jer prije nisam stigla, ili sam ponavljala ono što nije niklo. A doista, nikad mi se nije dogodilo da bi toliko toga slabije niknulo, stvarno je vrijeme bilo van svih očekivanja. Jedno se je vrijeme i dalo super raditi na vrtu i okopavati, a onda je slijedio tjedan velikih vrućina. Iz prevelikih hladnoća u žarko ljeto.
Ubrzo je iz blata zemlja postala tvrda kao kamen, a komarci su poludjeli nije bilo moguće predvečer biti vani… Stoga je nažalost korov bilo moguće čupati među ostalim povrćem samo jedno kratko vrijeme, jer kad je presuho jednostavno ili ne ide, ili se uz korijenje čupaju i veći komadi zemlje što se drže za korijenje, pa čak i povrće koje uzgajamo…tako da ili treba prije čupanja ili malo zalijati, ili pričekati da padne kiša i omekša zemlju. Tako je s ilovačom – super je to vrste zemlje jer jako dugo drži vlagu i dosta je jedna poštena kiša mjesečno da bi sve moglo dobro rasti, ali jednom kad se posuši, stisne se kao kamen i ništa se ne može raditi.
Krajem svibnja izlegle su se prve krumpirove zlatice, pa je mjesec lipanj najbitniji za skupljanje ličinki zlatica. Skupljala sam ih u više navrata, s kantom kao pomagalom… i iako se je i dosta ličinki skupilo, jednostavno nije nikad moguće sve skupiti. Ali, ove sam godine otkrila jednu vrstu rakolikog pauka koji se hrani ličinkama krumpirove zlatica i to me je jako razveselilo, jer ispada da postoji puno više vrsti kod nas koje se prirodni neprijatelji krumpirove zlatice – žalosno je što se insekticidima i takve vrste ubijaju.
Pred kraj lipnja veselo sam dočekala kišu, koje je obilno napadala i napravila pravo blato – a dok se to nakon sušnog razdoblja dogodi na ilovači, to znači da je stvarno puno kiše napadalo. I opet se je jedno vrijeme mogao lijepo čupati korov nakon blata koje je trajalo par dana. A korov je stvarno izdržljivi i ne predaje se i na vrućinama – i ono okopano sam dio morala ponavljati i prije po vrućinama, jer je radi jutarnje rose natrag oživio, a kamoli poslije kiše. Procvale su i gaillardie i rudbeckie u vrtu, nakon makova počele su polako zauzimati cijeli biovrt.
I počele su prave berbe na vrtu, divota!! Grašak, mlada mrkvice, rotkvice, salata, mladi krumpir, bobičasto voće ribiz, maline, dud, jagode, josta, ogrozd… dio je voća i pospremljeno u ledenici za kasniju pripremu pekmeza dok dozore i jabuke… milina je kad na svakom kutku vrta ima nešto za degustirati.
Još sam rasađivala i kupusnjače, a treba već i opet u sjetvu, s radičem, endivijama, repama… Dozorio je i češnjak, krajem lipnja izvadili smo prvi urod proljetnog češnjaka, a uskoro će biti i onaj kasniji. Salate i grašak ili su prekrasni, nabavila sam puno novih zanimljivih starinskih vrsti salate i uživala u njihovoj raznolikosti.
Na njivama su tikve, kukuruz i grah dobro napredovali. A moram se pohvaliti, od 3 jabuka koje sam cijepila ovo proljeće, jer mi je divljač uništila mlade stabljike i ostao mi je samo donji dio jabuke kao podloga – dvije su se primile, unatoč tome što sam prilično kasno to radila 🙂
Puno sam toga okopala i počupala tijekom lipnja, puno toga je još zagušeno…doista zeznuta stvar kad imaš ipak malo preveliki vrt… a onda, krajem lipnja je toliko zahladilo da smo čak i jednu većem krajem lipnja malo navečer grijali… stvarno ludo vrijeme. A mjesec lipanj je po par hladnih razdoblja doista bio jedinstven – zamislite – grijanje krajem lipnja, i to tjedan dana nakon toplotnog udara.
