0
Već se pa zadnjih godina, kao vjerojatno i većina vas, pitam je li se je to klima promijenila. I ove mi se godine čini da je kolovoz, umjesto mnogo sunca, imao mnogo kiše. Da li nam to priroda daje jasna upozorenja da ovakvim načinom više ne možemo dalje?
Sva moja strahovanja za rajčicu su se obistinila – kako je stalno bilo kišno, plamenjača se je raširila munjevitom brzinom i uništila sve stabljike i plodove. Iščekivajući da se to dogodi, pobrala sam jedan dio zelene rajčice i stavila na balkon, da se tamo bar nešto dozori. I dok je na balkonu rajčica polako zorila, na vrtu je sve ostalo ubrzano propadalo. I da sam sve te plodove ostavila na vrtu, i oni bi propali u vrlo kratkom roku.
.
S obzirom na to da mi se je ovo dogodilo već drugu godinu zaredom (kišno razdoblje i širenje plamenjače), odlučila sam da od iduće godine rajčicu uzgajam na drukčiji način. Svaki “pokus” provodim po dvije godine, ako mi se dvije godine zaredom dogodi ista stvar, to definitivno znači da taj način nije dobar i da treba tražiti drukčije metode. Ono što sam dosad naučila što se rajčice tiče je da ju definitivno moram ranije uzgojiti i imati raniju berbu, i više neću uzgajati sve vrste rajčice jedne pored druge, jer se bolest različito širi po vrstama. A treće, mislim da više niti neće biti na povrtnjaku, osim one samonikle. Ostalo ćete saznati iduće godine:)
Ipak, nije da nemam rajčicu. Nakon što je plamenjača sve poharala, rajčica je opet potjerala, procvala i opet rodila -doduše samo one sitnije vrste, ali svejedno još imam puno rajčice, jedino što se ova ne može ukuhavati.
Najbolje su se držale samonikle koktel rajčice slučajno niknule na cvjetnim gredicama iza kuće – i one su doduše bile zaražene, ali gubici su na njoj bili minimalni, i bolest se je na njima najkasnije pojavila.
Zanimljivo mi je što nakon što se plamenjača pojavi i uništi sve u roku par dana ako stalno pada kiša, poslije se više ne širi jako. Iako je još uvijek prisutna na vrtu, niti lišće niti plodovi ne propadaju previše od plamenjače.
Imam rezultate još jednog “dvogodišnjeg pokusa” – tikve uz ogradu sa zapadne strane vrta. Zamislila sam si da bi bilo super da iskoristim tu ogradu za uzgoj tikvi i tako si “uštedim” prostor na vrtu. Međutim, tikve nisu oduševljene.
Prošle sam ih godine sijala dosta kasno jer smo tek onda postavljali ogradu i slabo su rasle i rodile, pa sam mislila da je to radi kasne sjetve. Ove godine sam ih opet tu sijala, međutim ne rastu nešto naročito ni ove godine. Dakle, očigledno im to mjesto nikako ne odgovara. Ono što me je dodatno uvjerilo u ovo je to što mi se je jedna tikva sama zasijala iza kuće pokraj kompostera, i tamo doslovno divlja rastom, iako je niknula dosta kasno.
Uz ogradu u vrtu zapravo uglavnom rastu jagode i taj dio najmanje malčiram, vjerojatno je sve to posljedica nedostatka dovoljno hranjiva i vlage. U globalu, vjerojatno bi i tamo mogle uspijevati ako bi uložila više truda, ali kako zapravo tražim metode za koje treba čim manje vremena i truda, iduće ću godine morati razmisliti što i gdje novo isprobati. Stvarno mi je jako zanimljivo kako je odabir pozicije jako bitno kako će koja biljka rasti.
Cijelu prvu polovicu kolovoza padala je više-manje kiša. Radovi u vrtu u kolovozu su se najviše odnosili na berbe, jer za ostalo nije bilo vremena ni uvjeta. Korova doduše ima posvud, njega naravno uvijek ima, ali nije me više previše zamarao. Sve što je moralo narasti je naraslo i korov više nije prijetnja. Bilo bi idealno da sam stigla sve maknuti prije nego je otišao u sjeme, ali nažalost nisam. Najviše sam trenutno u dilemi oko maslačka u vrtu – ima ga prilično. S jedne strane, on je “korov” jer zauzima puno mjesta i kad jako naraste čak i guši biljke oko sebe, ali s druge strane baš radi svog velikog lišća odlično štiti zemlju, a i onemogućuje ostalim korovima da prosperiraju pokraj njega. Osim toga, kad mu potrgam lišće, jer iščupati ga rijetko kad uspijem, lišće je odličan malč po gredicama, a stalno raste i stvara puno lišća. Stoga, ne čupam ga luđački s vrta, jer još uvijek nisam sigurna u kojoj je mjeri on “pomagač” , a u kojoj mjeri neželjeni korov na vrtu.
S druge strane, jedan divan cvijet mi je postao “korov” na vrtu – cosmos. Kad velim riječ “korov”, poslužila bi se definicijom da je to biljka koja raste tamo gdje ju ne želimo. Cosmos se jako uspješno sam zasijava u par godina mi se je uspio rasijati po cijelom vrtu. Nezgodno mi je kod njega što je on prilično velik, čak do 2 metra, i vrlo razgranat. Kad naraste negdje usred vrta, zauzme jako puno prostora i guši ostale biljke, teško je pored prolaziti, a nakon jačeg vjetra često se polegne na gredice. Ove sam godine morala počupati puno cosmosa upravo radi njegove veličine i jer se je polegnuo. Doduše, nisam ga odnijela s vrta, potrgala sam ga i posložila po stazama i gredicama – iskoristila sam ga kao malč. Gredica koju je dobio da caruje je cijela gredica jagoda – jagodama ne smeta, a kako je uz rub vrta, niti ne smeta meni za prolaz, niti ne smeta ostalim biljkama. Tako sam ipak uspjela iskoristiti prostor, a i svejedno imam to prekrasno cvijeće u vrtu. Usput, ta ograda na slici je onaj dio koji sam namijenila i tikvama koje tu neće rasti…možda ipak želim previše)
Većinu sam niskog graha pobrala u kolovozu, jedino je azuki grah vrsta niskog graha kojeg ću brati sve do mrazeva, jer on stalno iznova na vrhovima cvate i iznova stvara nove mahune. Ostali niski grah je ili odumro, posušio se nakon berbe, dok je jedan dio ponovo propupao i procvao. To se događa onih godina kad nisu nakon berbe prevelike sparine i kad ima dovoljno vlage. Hoće li stići dozreti, ovisi kakva će biti jesen i kad će biti prvi mraz koji će većinu toga uništiti na vrtu.
Visoki grah također kasnije sazrijeva, počela sam ga brati krajem kolovoza. On je u pravilu puno rodniji od niskog. Nezgodno mi je kod visokog graha to što još nisam našla idealno rješenje za potpornje za njegov rast. Trenutno koristim visoke bambusove štapove koji zapravo i nisu tako loši, to mi je bilo instant rješenje koje mogu bez problema sama postaviti. Međutim, za kišnijih razdoblja i jakog vjetra znaju se poleći, pa onda moram sve to podizati. Ali, dok ne nađem bolje rješenje (zapravo nagovorim muža da postavi konstrukciju s ukrštenim kolcima koji odlično drže visoki grah), i ovo nije loše.
Za razliku onih uz ogradu, po vrtu tikvice rastu kao lude. Rasijale su mi se posvud, iskrižale se, tako da ima svakakvih, i grmolikih i puzajućih, a i plodovi znaju biti u “novom ruhu”. Paprika također još uvijek odlično raste i rodi, nje će isto biti konstantno sve do prvih mrazeva.
Sredinom kolovoza odlučila sam i povaditi krumpir. Kako je onda bilo konačno mali sunčanije i toplije vrijeme i tlo je bilo dosta suho (ne premokro), odlučila sam to iskoristiti prije nekog novog kišnog razdoblja. Nemam nešto mnogo krumpira, niti jednu dužnu gredicu uz vrt. I kao šo sam već nebrojeno puta spominjala – imam voluharice, s jako velikim apetitom. I tako je opet ispalo da već drugu godinu zaredom dijelim krumpir s voluharicama. Kako sam iskopavala krumpir, ponegdje su bile jamice s krumpirima, ponegdje s ostacima krumpira. Ali, to sam i očekivala, tako da nisam previše razočarana. Zaključila sam da voluharice ionako ne mogu istjerati s vrta jer će to biti puno muke s tko zna kakvim rezultatima, tako da sam se priviknula na suživot. Krumpir svejedno uzgajam, unatoč očekivanim gubicima, jer i ono što mi preostane mi znači jako puno. Da, može ga se posvuda kupiti vrlo jeftino, ali prskanog nebrojeno puta – ja to ne želim jesti. Svoj krumpir mogu bez problema cijelog ispeći s ljuskom i takvog ga pojesti – tako zadržava najviše nutrijenata i vitamina, bez da razmišljam koju sam količinu pesticida i herbicida pritom pojela. Također, ne moram ga debelo guliti kako čujem da mnogi to rade s kupljenim krumpirom, misleći da sam tako uspjela maknuti većinu otrova, baš. A voluharice nisu ni meni samo problem, ima ih posvuda gdje ima i krumpira jer ga one obožavaju, samo kad se uzgaja na većim površinama, tu se toliko ne osjete gubici od voluharica kako kod mene. Eventualno što razmišljam da bi mogla posaditi ga nešto više. Prijašnjih sam ga godine sadila po dvije dužne gredice po vrtu, a kako sam 2008 imala na toj površini ogroman urod krumpira, smanjila sam na 1 gredicu. Nažalost, od onda urod nije ostao na toj količini, i apetit voluharica je malo porastao. Stoga će iduće godine možda biti ipak opet dvije gredice krumpira na vrtu. A primijetila sam jednu zanimljivost – mravi jako vole graditi mravinjake u jamicama s krumpirom.
Slike: krumpir pojeden od voluharica i mravinjak u jamici s krumpirom
Slika kolovoza se tijekom kolovoza nije previše promijenila u odnosu na srpanj. I dalje je dominirala žuta boja oenothere biennis, rudbeckija, carskoh očiju, sa strane bijeli i roza cosmosi. Na vrtu i po cvijetnjacima sve i svašta, uvijek procvate nešto novo:) Naravno, sve je teže prolaziti kroz vrt, postoje zapravo staze koje se mijenjaju kako nešto novo naraste.
Iza vrta je moj novi voćnjak, a oko voćaka sam svugdje posijala nešto cvijeća. Lijevo je ukrasno grmlje, ostalo su voćke. Tu sam primijetila da zečevi jako vole glodati koru trešanja i šljiva, pa ću te voćke morati zaštititi mrežom najesen. Zanimljivo, dud, višnju, marelicu i nektarinu nisu ni takli.
Tijekom srpnja i kolovoza, za sunčana dana, po vrtu se stalno čuje pucketanje. To je zapravo mlječika, čije sjeme dozrijeva, a kad je zrelo i čahura je suha, za sunčana dana one prskaju i tako razbacuju sjeme na veće razdaljine. Zato i imam mlječiku po cijelom vrtu, a da se uopće ne zamaram njenom sjetvom. Mlječika je korisna u vrtu jer njeni sitni žuti cvjetići jako privlače pčele i bumbare, a ona svojim korijenjem navodno tjera krtice i voluharice, pa čak navodno i krumpirove zlatice. Krumpirove zlatice i krtice skoro da i nemam u vrtu, pa je to možda i stvarno dijelom i zasluga mlječike.
Suncokreti su pravi mamac za ptičice, a vrtu i cvijetnjacima daju neodoljiv šarm:) Vratić mi je ove godine narastao u visinu preko 2 metra, pa se je gužvao s ukrasnim suncokretom, a ove sam godine prvi put zamijetila da imam i zelenooki suncokret.
Lisičji rep i cleome
Neodoljive rudbeckije su okupirale vrt i cvjetnjake
Crvena kadulja i lavatera, te plava kadulja, salvia horminium
U teglama su me iznenadile passiflore kupljene na proljeće
Počele su naveliko cvasti i budleje – osim što jako privlače leptire i prekrasno mirišu
I još mnogo toga što nažalost ne stane više u ovaj članak:)
I za kraj slika vrta krajem mjeseca. Sjećate se oenothere bieniss s početka ljeta? Nevjerojatno, no ona još uvijek neumorno cvate.
Kroz mjesec kolovoz sam došla do mnogo novih/starih zaključaka. Neke stvari su se pokazale uspješnim, za neke treba tražiti bolja rješenja. Neke biljke nikako da uzgojim, neke su se pokazale pravim “okupatorima” na vrtu i trebam ih obuzdavati. Zapravo, ovo je postao biosustav koji se već uvelike sam održava, ali još uvijek zahtjeva dosta posla. Stoga u budućnosti mislim još mnogo toga mijenjati. Polako sam tijekom godina uspjela zamijetiti karakteristike određenih biljaka, što im odgovara i kako rastu, te ću neke morati premjestiti van iz vrta na pogodnije mjesto u cvjetnjaku gdje neće toliko zauzimati prostora. To se prvenstveno odnosi na visoke ivančice za koje nisam isprva znala koliko velike mogu narasti i koliko prostora zauzimaju u vrijeme cvatnje. Ali, to su sve stvari koje se nauče metodom pokušaja i pogreške, strpljivim promatranjem i isprobavanjem različitih stvari. Iako je iza mene 5 godine vrtlarenja, još se uvijek osjećam kao da sam na samom početku i još mnogo toga moram naučiti. Ali, to za mene predstavlja i dalje jedan veliki i zanimljivi izazov, te se jako veselim tome.
