0
Intervju s Silvijom Kolar-Fodor, predsjednicom udruge “Biovrt – u skladu s prirodom”, objavljen je u Varaždinskim vijestima 13.03.2013.
Ovdje možete pogledati članak koji je bio objavljen u tiskanom izdanju:
Varaždinske vijesti 13.03.2013., intervju Silvija Kolar-Fodor
A ovdje je bio objavljen cijeli intervju, kojeg i u nastavku teksta prenosimo u cijelosti:
Očekujem da će se ljudi vratiti prirodi i samima sebi
Nekoliko predavanja o ekološkim načinima uzgoja hrane, održanih proteklih tjedana u ovim krajevima, naišlo je na izniman odaziv građana. Među predavačima bila je i Silvija Kolar Fodor, predsjednica međimurske udruge “Biovrt – u skladu s prirodom”.
Osim što je zaljubljenica u prirodu i dugogodišnja biovrtlarka, Silvija Kolar Fodor u proteklom je razdoblju stekla i prepoznatljivost u javnosti, krećući stopama kojima su prije desetljeće i više kretali prvi pioniri ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj. Silvija je aktivna na internetskoj stranici udruge (www.biovrt.com), ali također je i kolumnistica na portalu Naturala.hr, autorica bloga “U skladu s prirodom” na Blogosferi Večernjeg lista, suradnica na portalu Sirovahrana.hr, administratorica foruma Vrtlari…
Stječe se dojam da sve više ljudi pokazuje interes za ekološki uzgoj hrane, i kao potrošači i kao proizvođači za osobne potrebe…
Da, vjerujem da se kod ljudi sve više budi svijest i potreba za zdravom hranom i općenito zdravijim načinom života. Svako malo izbija neka afera o toksinima u hrani koja se nalazi na tržištu, o količini otrova koje sadrže određene namirnice. Stoga smatram da postoji velika potreba ljudi za zdravijom i sigurnijom hranom. Osnovno ljudsko pravo jeste zdrava hrana i čisti okoliš, i ljudi žele to pravo i ostvariti. “Jednostavno mi je bilo neprihvatljivo prihvatiti tezu da se danas bez otrova ništa ne može uzgojiti”
Što je bila Vaša motivacija za početak bavljenja biovrtlarstvom?
Moja motivacija bila je upravo spoznaja da nešto ne štima s konvencionalnim načinima uzgoje hrane, koji truju sve oko sebe, te istodobno spoznaja da postoji toliko drugih, neinvazivnih metoda putem kojih se može uzgojiti zdrava hrana. Jednostavno mi je bilo neprihvatljivo prihvatiti tezu da se danas bez otrova ne može ništa uzgojiti, kako mi danas mnogi tvrde. Stoga sam sama odlučila dokazati i sebi i drugima da je to moguće.
Kako je Gandhi rekao: “Budi promjena koju želiš vidjeti”. To što radim u svom životu je za mene pozitivna promjena koja se treba dogoditi u društvu da se nešto promijeni. Svijet ionako ne mijenjaju ministarstva i zakoni, nego upravo pojedinci, i to promjenom samog sebe. To je jedini način na koji možemo doista nešto promijeniti u svijetu.
Bez dlake na jeziku kritički govorite o konvencionalnoj poljoprivredi. Koje su glavne zamjerke još uvijek dominantnom načinu uzgoja hrane?
Konvencionalna poljoprivreda danas je jedan od najvećih zagađivača. Ono što se danas reklamira kao “zaštitna sredstva” za bilje zapravo su otrovi koji truju i Zemlju i ljude. Pesticidi su prvotno bili bojni otrovi, čija se industrija nakon drugog svjetskog rata preusmjerila na poljoprivredu. Toliko su glasne kampanje i sve stroži propisi oko npr. automobilske industrije i smanjivanja emisije štetnih plinova, dok se u poljoprivredi koriste teški otrovi i nikome ništa. Diljem svijeta masovno ugibaju pčele radi otrova koje koristi konvencionalna poljoprivreda, u nekim dijelovima Kine ljudi već godinama moraju sami oprašivati kistom voćke ako žele da im nešto rodi.
Mesna industrija više zagađuje Zemlju od prometa, odgovorna je za ispuštanje velikih količina ugljičnog dioksida i metana u atmosferu, za krčenje prašuma, za osiromašenje već siromašnih zemalja trećeg svijeta, koje su umjesto hrane za svoje stanovništvo prisiljene uzgajati stočnu hranu i jeftino je prodavati bogatima, za zagađenje preostale zalihe slatke vode… Patnje tih životinja u takvim sustavima su nezamislive.
Istodobno, i do 40% hrane u razvijenom svijetu se baca. Sve to skupa djeluje kao ogromo silovanje Prirode i nepoštivanje ostalog svijeta na ovom Planetu. To je sustav koji je neodrživ i na duge staze za sobom ostavlja samo pustoš. Žalosno je što se proizvodnja hrane, nešto što je neophodno za ljudski opstanak, ali isto tako i zdravlja, gleda s pozicija čistih zakona tržišta, a to su: minimizacija troškova, maksimizacija profita. Tu više nema ljudskosti, brige za zdravlje, brige za okoliš i ostali živi svijet, neobnovljive resurse… Bitan je samo profit. Ako i pogledate smjernice poljoprivredne politike, samo se govori o tome da moramo postati konkurentni, nitko ne spominje da hrana mora biti zdrava i da moramo očuvati okoliš i za buduće generacije. Otrovi su postali osnova u proizvodnji hrane. Ekonomska računica i konkurentnost su stavljeni ispred dobrobiti ljudi i okoliša. To jednostavno ne može biti u redu.
Naglašavate važnost kupovanja i konzumiranja lokalnog i sezonskog? Zašto je to važno?
Danas živimo u svijetu koji je prilično globaliziran. U dućanima možemo pronaći hranu iz cijelog svijeta. Često se zaboravlja na visoke troškove transporta koji su nastali da bi ta hrana, npr. iz Kine, stigla do nas, na troškove ambalaže i na to koliko je tim transportom zagađena Zemlja. U vrijeme sezone kestena, u jednom velikom trgovačkom lancu bili su u prodaji kesteni iz Kine. Istodobno, često u zadnje vrijeme čujemo vapaje domaćih proizvođača da propadaju i da nemaju kamo plasirati svoje domaće voće i povrća.
Tu je problem opet što se u ovom sustavu najviše gleda na to kako maksimalno povećati profit, zanemarujući apsolutno sve ostalo, i socijalnu i ekološku komponentu. Lokalnom potrošnjom upravo to eliminiramo: i skupi prijevoz, i zagađenja koje on uzrokuje, i troškove skupe ambalaže. Potiče se lokalna i zdrava proizvodnja, lokalni proizvođači, novac ostaje u lokalnoj zajednici na dobrobit svih.
Također, sva proizvodnja voća i povrća van njihove sezone zahtjeva puno više resursa za njihovu proizvodnju, te puno više tretiranja. Za ljudski je organizam najzdravija hrana ona koja je sezonska i lokalna. Uzmite samo na primjer činjenicu da se tokom jeseni za zimu u našim krajevima priprema npr. kiselo zelje, koje je prepuno vitamina C, koje ljudskom tijelu potrebno tijekom hladnijih zimskih mjeseci, i logičnije je to konzumirati u zimskim mjesecima, nego rajčice koje normalno dozrijevaju ljeti. Te rajčice zimi nemaju niti toliko vitamina i minerala, pa niti okus, a njihova proizvodnja zimi je puno skuplja.
Ali činjenica da ljudi kupuju voće i povrće van sezone i da su spremni platiti više za to voće i povrće poticaj je proizvođačima da to i proizvode. Stoga je potrebno da i ljudi promijene svoje navike i isto tako postanu odgovorniji potrošači. Kao potrošači imamo veliku moć, na način da kupnjom svakog proizvoda dajemo proizvođaču novac, a time i najosnovniju podršku da dalje nastavi s svojim radom. Stoga uzgajajmo i kupujmo lokalno i sezonsko, jer to je zdravo i održivo.
To možemo na način da, dakle, uzgajamo vlastitu hranu, ali i okupljanjem u razne grupe koje povezuju lokalne proizvođače i potrošače. Takav primjer su grupe solidarne razmjene, neformalne grupe koje djeluju u dosta hrvatskih gradova i diljem svijeta. Unutar tih grupa vrši se međusobna razmjena i kupoprodaja roba između članova tih grupa. Daje se podrška lokalnim proizvođačima koji uzgajaju hranu bez primjene kemije, a sve se bazira na međusobnom povjerenju. Prije nekoliko mjeseci osnovana je Grupa solidarne razmjene Čakovec, čija sam i ja članica i kao proizvođeč i kao potrošač zdrave hrane, a grupa ima članove iz Međimurske i Varaždinske županije.
Što je s cijenom ekološki uzgojene hrane? Mnogi građani kažu da si to ne mogu priuštiti.
Istina, ekološki uzgojena hrana jeste nešto skuplja, ali ne vjerujem da je baš nedostupna, jer postoji i tu više izvora gdje se ona može kupiti i cijene su različite, ponegdje tek malo više od konvencionalne. Tko želi, pronađe načina, ali mnogi radije traže izgovor i uzimaju ono što im se najviše nudi. Često znam malo pogledati uokolo što ljudi kupuju u trgovačkim centrima, voze kolica puna gaziranih sokova, keksa, grickalica. Što je jeftinije, to se više grabi. Mnogi građani su zavedeni niskim cijenama u supermarketima i onda često kupuju mnoge stvari koje zaista ne trebaju. U usporedbi s time, da, ekološki uzgojena hrana čini se skupa i nedostupna. Ali kada bi se prestalo kupovati sve ono što sam prije spominjala i kupovati samo ono što doista trebamo, više bi nam novaca ostalo za zdravu hranu. I s druge strane, koliko je ova jeftinija hrana prepuna toksina, toliko će kasnije biti skuplji troškovi liječenja radi bolesti nastale konzumacijom te jeftinije hrane, zar ne?
Još jedna bitna stvar, puno ljudi ima zemlju i mogućnosti uzgojiti si sami hranu, ali to jednostavno ne žele. Danas je to za veliki dio ljudi postala sramota, dok drugi vele da se ne isplati. A jedan od rezultata rada u vrtu je zdrava organska hrana, i k tome besplatna. Često čujem ljude da spominju kako postoje neubrani voćnjaci, ali nitko ne želi doći i pobrati te jabuke. Čips u dućanu je bolji. Stoga nije tu samo pitanje cijene, nego i svijesti ljudi, ali i navika koje mnogi jednostavno ne žele mijenjati. I ja sam prije nekoliko godina pustila da mi je mnogo jabuka doma propalo, ali danas od svega toga ljeti kuham kompote i pekmeze, i imam besplatnu zdravu hranu i tijekom zime. Ali da, to je posao i za to si treba dati truda i uzeti vremena. Mnogi to jednostavno više ne žele raditi.
Kojim načelima se rukovodite u vlastitom bavljenju biološkim vrtlarenjem?
Meni je osobno najbitnije poštivati sav biosustav oko sebe, a osnovna pretpostavka je da čovjek nije vlasnik svega oko sebe, nego isto tako dio Prirode. Čovjek treba surađivati s Prirodom oko sebe i učiti od nje. U biovrtlarstvu je tlo osnova zdravog rasta i najbitnije je biljkama osigurati dobre uvjete rasta da bi one mogle postići svoj maksimum. To znači osigurati sve hranjive elemente koje biljka treba, ali i više. Treba posaditi pravu biljku na pravo mjesto, u uvjete koji joj najbolje odgovaraju; dakle biljke koje bolje uspjevaju u polusjeni posaditi na takvo mjesto i osigurati joj susjedstvo biljaka koje joj najbolje odgovara.
U biovrtlarstvu korovi nisu biljke koje našim biljkama kradu hranjiva, vodu i prostor za rast i koje treba maknuti s vrta. Oni su zapravo čuvari tla i često jestive i ljekovite biljke. U prirodi gdje se nije umiješao čovjek postoji 33% štetnih kukaca, 33% korisnih i 33% neutralnih kukaca, dakle to znači prirodnu ravnotežu u kojoj nitko ne prosperira – to se postiže raznolikom sadnjom i začinskim biljem i cvijećem. Tlo se obavezno malčira, dakle prekriva slojem organske materije, kao npr. otkosom trave, jer nepokriveno je tlo izloženo vanjskim uvjetima kao što su nabijanje kiše, prženje sunca, erozija vjetra… Pomalčirano tlo duže zadržava tlo, smanjuje ili potpuno eliminira potrebu za zalijevanjem, štiti tlo od sunca, vjetra i kiše, te materija kojom se malčira gnoji tlo na način da je kukci i gliste uvlače pod tlo i prerađuju u humus. Dakle, puno stvari koje radi čovjek na vrtu može odraditi i sama priroda za vas.
Često spominjete japanskog farmera imena Masanobu Fukuoka i njegovu “nedjelatnu” metodu kao uzor. O čemu se točno radi? U kojoj mjeri uspijevate njegove metode primijeniti na svojem imanju? Kakvi su bili njegovi rezultati?
Masanobu Fukuoka je bio japanski mikrobiolog koji je to zanimanje zamijenio poljodjeljstvom, a razvijao je tzv “nedjelatnu metodu ” poljodjeljstva. To je metoda koja se bazira na promatranju procesa u prirodi i pronalasku načina kako ih iskoristiti u proizvodnji hrane na način da se što manje toga radi, da se što više radnji jednostavno izbaci iz procesa rada na polju.
Tako je on na svojim poljima uzgajao ječam i rižu, a da svoja polja nije niti preoravao niti gnojio, a prinose je imao visoke kao i u konvencionalnoj poljoprivredi. Nije koristio nikakva zaštitna sredstva, nego je ciljano radio na polju u skladu s godišnjima dobima i pojavama u prirodi, i na taj način s puno manje rada postigao prirodnu ravnotežu.
Njegovu metodu nije moguće identično preslikati na naša polja, jer ne živimo u istim klimatskim uvjetima, ali njegova se filozofija primjenjuje u cijelom svijetu. A to je u glavnini da moramo zaboraviti sve što mislimo da znamo, i da najviše znanja i najbolje rezultate možemo dobiti promatranjem vlastitih biosustava i raditi u skladu s njima.
Mogu li se (i trebaju li se uopće) uspoređivati prinosi između pojedinih vrsta ekološke poljoprivrede i konvencionalne poljoprivrede?
Zapravo, diljem svijeta je dokazano da upravo organski proizvedena hrana može dati iste, čak i više prinose. Konvencionalno proizvedena hrana ima sve manje nutrijenata, procjenjuje se za 25% manje u istim količinama voća i povrća u zadnjih 50 godina. Industrijalizirana poljoprivreda proizvodi više prinose pojedinačnih roba, ali manje izlaznih jedinica hranjivih tvari.
Ali isto tako, mislim da u proizvodnji hrane moramo prestati gledati samo ekonomsku računicu. Jer cijeli taj sustav je neodrživ. Ne može biti prihvatljivo da radi učinkovitosti otpuštamo radnike i više zapošljavamo strojeve, i onda jedan pojedinac – vlasnik ima veću zaradu, dok sve više ljudi ostaje bez posla. Ali eto, danas je to u cijelom svijetu prihvatljivo, samo se govori o tome u ekonomskim terminima poput konkurentnost, rentabilnost, ekonomičnost… To je sustav koji stavlja novac ispred ljudskih života. I tako danas imamo veliki broj nezaposlenih, i mnogo zapuštene zemlje. A ne radi se, jer nije isplativo tako proizvoditi hranu. Isplativije je s velikim traktorima i s puno otrova. Dakle, umjesto da masu ljudi zaposlimo u proizvodnji zdrave hrane, danas se tu «zaposli» jedan ogromni traktor i mnogo otrova. A cijena zdravlja i okoliša nije u toj računici.
Primjer Kube, u kojoj je 80% poljoprivrede pod ekološkom proizvodnjom, pokazao je da je drukčije moguće, samo uz volju i podršku države da se ide u tom smjeru. Ali onda moramo početi misliti na zdravlje i dobrobit svojih ljudi i zaboraviti na utrku i konkurentnost s drugim tržištima, što su danas glavni ciljevi poljoprivrede.
Bojite li se nadnacionalnih lobija koji propagiraju GMO? Kakve opasnosti proizlaze iz toga?
Zabrinuta sam radi moći koju imaju. Kažu da danas korporacije imaju veću moć nego političari i da lako mogu kupiti bilo koji zakon u svoju korist. GMO je brzinski odobren krajem 90-ih bez ikakvih potrebnih kontrola, jednostavno su ga progurali političara, kao nešto što se mora odobriti za našu «dobrobit». Dugo se je reklamirao kao nešto što će riješiti problem gladi u svijetu, ali, nažalost, sve tvrdnje su se pokazale lažnima. Urodi nisu bili niti veći, niti otporniji, a danas GMO usjeve radi pojave nametnika i korova otpornih na herbicide koji idu u kompletu s GMO vrstama, treba osam puta više prskati, dakle osam puta više trovati nego na početku. GMO sjeme je sjeme koje nosi u sebi gen otpornosti na određeni herbicid. Dakle, dizajnirano je da mora biti prskano. Tu nema niti govora o mogućoj ekološkoj proizvodniji. A jednom dok je ovo sjeme posijano u nekom biosustavu i dok se počne križati s ostalima autohtonim vrstama, a što se ne može izbjeći, posljedice mogu biti pogubne za biološku raznolikost, i ne možemo se nikako zaštiti od toga.
Već je zabilježena pojava većeg ugibanja gusjenica monarh leptira koji se prirodno hrane kukuruzom – GMO kukuruz je poguban za njih zbog Bt toksina koji taj GMO kukuruz sadrži. GMO sjeme je također razvijeno i patentirano radi toga što osigurava sigurnu zaradu proizvođaču: svoje staro prirodno sjeme su ljudi mogli samo pohraniti i iznova sijati svake godine, GMO morate svake godine iznova kupiti. I naravno, s njima morate kupiti i “zaštitna sredstva” tih istih korporacija.
Vandana Shiva, poznata filozofkinja, ekološka aktivistica i ekofeministica, u svom članku «Igre gladi» upravo upozorava da su glad i neishranjenost proizvod industrijalizacije poljoprivrede. Takva poljoprivreda gura poljoprivrednike u dugove, a kad ne mogu otplatiti kredit, tjera ih s njihove zemlje. Sva zarada koju poljoprivrednik uspije ostvariti, većinom odlazi ili prodavačima sjemenja i «zaštitnih sredstava» ili preprodavačima i špekulantima na tržištu hrane. Situacija je jako loša u SAD-u, Kanadi i Indiji.
Kakav je Vaš stav prema regulacijama, odnosno restrikcijama, na polju uzgoja, distribucije i prodaje sjemenja? Kako sve to utječe na bioraznolikost i zašto je ona toliko važna?
Budućnost čovječanstva ovisi o hrani, a hrana ovisi o sjemenju, a u tom području dolazi do najgoreg oblika privatizacije ikada: korporacije patentiranjem sjemenja privatiziraju ljudsko nasljeđe, preuzimaju sjemenarne diljem svijeta, razvijaju se hibridi i GMO, koji rezultiraju ovisnošću poljoprivrednika o proizvođačima sjemenja i kemijskim sredstavima. Ali, i to im nije, nažalost, sve, još se i donose zakoni koji će i razmjenu sjemenja među ljudima proglasiti ilegalnom – upravo se to, kako sam dobila informaciju od udruge Arche Noah iz Švicarske, priprema u novom zakonu o poljoprivredi u EU.
Prve su civilizacije nastale prije 12.000 godina, i to upravo zahvaljujući činjenici da su ljudi skupili i održali svoje sjeme za proizvodnju vlastite hrane. To sjeme se čuvalo i prenosilo s naraštaja na naraštaj sve te godine, birale su se se najbolje i najotpornije biljke, biljke najvećih i najljepših plodova, i tako su nastale vrste koje danas koristimo. Otkad se je tu uplela industrijalizacija, nepovratno je izgubljeno preko 97% svih vrsti koje su se prije uzgajale. Danas sa zakonskom regulativom i propisima koje treba zadovoljiti pokušavaju potpuno spriječiti ljude da čuvaju vlastito sjeme i potpuno dobiti prevlast u tome. Jer toliko propisa treba zadovoljiti i toliko novaca na to utrošiti svake godine iznova, da je to malim ljudima nemoguće plaćati. Ta pravila, sortne liste i certifikacija sjemenja upravo pogoduju korporacijama da ostvare dominaciju na tržištu sjemenja, jer si oni jedino mogu priuštiti tu proceduru. Zar doista sad odjednom ljudi nisu sposobni više čuvati i održavaju svoje sjeme, i zar će nam korporacije diktirati što ćemo jesti?
Autohtone vrste zalog su naše budućnosti, jer su to vrste koje su prilagođene podneblju i specifičnim klimatskim uvjetima. Čim više vrsti uzgajate, to možete biti sigurniji da i u slučaju nekih većih elementarnih nepogoda, nešto će ipak izrasti i nešto ćete imati za ubrati. Starinske vrste koje su uzgajale naše bake i prenosile s koljena na koljeno prilagođene su našem podneblju, otpornije su na bolesti i nametnike, imaju onaj pravi okus i miris, i dozrijevaju tijekom cijele godine. Budućnost je u bioraznolikosti, u drukčijem načinu obrade tla, u organskoj poljoprivredi koja troši manje resursa, koja treba puno manje vode i koja ne truje Zemlju i ljude.
Eksperimentirate s još jednim razmjerno novim konceptom, šumskim vrtom. Što je to šumski vrt i koje su njegove eventualne prednosti nad klasičnim vrtom kakvog poznajemo?
Šumski vrt je sustav koji je u suvremeno doba postavio Robert Hart, a jedna od inspiracija također su mu bile ideje i filozofija Masanobua Fukuoke. To je vrt koji se sadi u četiri glavna sloja: sloj visokih krošnja, sloj nižeg drveća, sloj grmlja i prizemni sloj. Ako se pravilno isplanira i posadi, to je sustav koji sam sebe održava, gnoji, štiti od bolesti i nametnika: nakon nekoliko godina, jedini posao u takvom vrtu je berba plodova.
Kako je Vaš vrt podnio ogromne suše proteklog ljeta? Kod nas se u poljoprivredi stalno govori o sustavima navodnjavanja. Ima li alternativa tome koje su jeftinije i jednako efikasne? Jesu li primijenjive u monokulturi i velikim sustavima?
Kod mene je tlo ilovasto/humusno i jako dobro zadržava vlagu. Unatoč suši od samog proljeća, ja sam vrt zalijevala tek nekoliko puta, i to tek nakon 15. kolovoza, kada je sunce bilo toliko jako da su neke biljke doslovno od vrućine počele «gorjeti», i to one kojima je jako trebala voda da prežive u tom razdoblju. Malčiranje je uvelike pridonijelo zadržavanju vlage dugo u tlu. Neke vrste su bila jako slabog uroda, kao npr. grah, ali to je i radi vrućina, ne samo radi suše, a opet, s druge strane, imala sam odličnu berbu rajčica, krumpira, graška, luka.
I meni je zapravo prihvatljivo da u takvim ekstremnim uvjetima i nešto ne uspije dobro, ali zato uvijek uzgajam mnogo različitih vrsti, pa se slabiji uspjeh jedne vrste kompenzira dobrim urodom druge vrste. I tako je svake godine, nešto ima odličnu godinu i odličan urod, neke vrste ne. Ali uvijek nečega ima pa nema gladi.
Osobno ne vjerujem da su sustavi za navodnjavanje rješenje, a na monokulture treba zaboraviti. Monokulture predstavljaju smrt za sav ostali živi svijet, koji je u takvom načinu uzgoja nepoželjan. A to nije prirodno, nigdje ne raste samo jedna vrsta biljke kako to čovjek pokušava uzgojiti, i u svakoj biljnoj zajednici postoji mnoštvo i biljnih, ali i životinjskih vrsti čiji je razvoj i opstanak međusobno povezan. Upravo su monokulture i intenzivna obrada zemlje krivci što danas tlo nepovratno gubi plodnost i sposobnost zadržavanja vode, što trebamo sustave za navodnjavanje i što imamo probleme s bolestima i nametnicima.
Dakle, ne možemo rješiti problem istim načinom razmišljanja na koji smo ga i napravili. Potrebno je novo razmišljanje i novi pristup zemljoradnji i uzgoju hrane.
Ako samo pogledate u prirodu, primjetit ćete kako šume odlično zadržavaju vlagu i kako same sebe gnoje, bez ikakve potrebe za ljudskom intervencijom. Danas u svijetu stručnjaci upozoravaju da smo prošli naftni vrhunac i da će proizvodnja nafte opadati te s vremenom i nestati nafte. Danas se cijela konvencionalna poljoprivreda bazira na nafti: od pogona strojeva, preko mineralnih gnojiva pa sve do zaštitnih sredstava, ali i još dalje. No, zato postoje i razvijaju se alternativne metode poljoprivrede, koje mogu biti rješenje za proizvodnju hrane u budućnosti. Jedna od njih je i šumski vrt.
Kako rješavate probleme s biljnim bolestima i nametnicima? Možete li otkriti neke specifične tehnike i metode? Jesu li te metode primijenjive na velike poljoprivredne sustave ili su podesne samo za vrtove?
Glavna «metoda» borbe protiv nametnika i bolesti je zapravo biološka raznolikost u vrtu. Monokulture su ekološki vakuum u kojem mogu prosperirati samo bolesti i nametnici. U biološki raznolikom vrtu postoji prisutnost i «nametnika», ali i «saveznika», i jedni drže druge pod kontrolom, kako je to i zapravo uobičajeno u prirodi. A glavni način «borbe» protiv bolesti je zdravo tlo i dobri uvjeti rasta. Jer i biljke imaju imunološki sustav i mogu se same obraniti od bolesti. I za velike poljoprivredne sustave nam, kako sam i u prijašnjem odgovoru spomenula, zapravo treba jedna velika promjena mišljenja i metoda koje se primjenjuju.
Čini se da je cijeloj Vašoj priči oko biovrtlarenja riječ ne samo o proizvodnji hrane, nego i o drugim dobrobitima i vrijednostima. Kakva je Vaša osobna filozofija povezana s time?
Postoji povezanost čovjeka i Prirode, jer čovjek je dio Priroda, ne njezin vlasnik. Kako je i filozofija Masanobu Fukuoke govorila, poljodjeljstvo nije samo način proizvodnje ljetine, nego i način na koji se ljudska bića razvijaju. Vjerujem da je imati zemlju i sam si proizvoditi hranu znači imati bogatstvo. Vrt je izvor stvaralaštva, besplatna psihoterapija, besplatna tjelovježba, boravak na svježem zraku, izvor radosti i inspiracije. Mislim da sljedeća kineska poslovica puno toga govori:
Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se;
ako želiš biti sretan godinu dana – oženi se;
ako želiš biti sretan do kraja života – postani vrtlar.
Trendovi pokazuju da je sve veći broj onih koji odlazi iz grada živjeti na selo i baviti se zanimanjima svojih baka i djedova. Međutim, ipak brojke pokazuju da još uvijek više ljudi odlazi sa sela u grad, nego obratno. Futuristi najavljuju daljnju ubrzanu urbanizaciju cijeloga svijeta. Kako Vi vidite budućnost koja nas očekuje? Hoće li se proizvodnja hrane nastaviti centralizirati kod malog broja velikih “efikasnih” sustava ili nas u budućnosti očekuje sve više malih gospodarstava, kao i mnoštvo onih koji sami proizvode za svoje osobne potrebe?
Potrebna nam je snaga i sloga da se odupremo velikim korporacijama koji toliko silno žele preuzeti to cijelo tržište hrane: navodno je prošle godine donesen zakon u Novom Zelandu prema kojem se više ne smije proizvoditi hranu za vlastite potrebe, tj. imati povrtnjak u sklopu kuće, kako je to kod nas uobičajeno. Ponovo se vraćam na to da je zdrava hrana i zdravi okoliš naše osnovno ljudsko pravo i toga se nikako ne bismo smjeli odreći. Po meni nikako nije rješenje da veliki sustavi preuzimaju proizvodnju hrane za ljude, jer način na koji to rade nije niti zdravo niti održivo, a i kako sam spomenula, imati vrt ne znači proizvoditi samo hranu, nego puno više za čovjeka.
Vjerujem da živimo u vrijeme velikih promjena i da je upravo ovo razdoblje vrijeme kada sve više ljudi polako počinje uviđati stvarnu sliku i pozadinu ovog kapitalizma i konzumerizma koji su nam nametnuti kao normalan način života. Možda su nas mogli jedno vrijeme zavaravati idejama o «američkom snu»; da ćemo svi jednog dana postati bogati, zvijezde ili imati veliku karijeru i da ćemo živjeti u obilju stvari koje nudi ovaj potrošački svijet. Međutim, sve više ljudi uviđa da sreća nije u novcu, slavi i stvarima, nego u slobodi, zdravoj hrani, obitelji i zdravoj okolini i lokalnoj zajednici. Ja osobno očekujem budućnost u kojem će se sve više ljudi odlučiti vratiti samima sebi i prirodi, te sami proizvoditi hranu za sebe.
