0
Heljda, lat. Fagopyrum esculentum je jednogodišnja biljka koja pripada porodici Polygonaceae i potječe iz Azije. Najviše se uzgaja i koristi u Aziji i Rusiji, a tradicionalno se je uzgajala i u sjevernoj Hrvatskoj – Međimurju i Hrvatskom Zagorju. Još se naziva hajdina, hajda, ajda, eljda ili jelda.
Iako se često naziva žitaricom to nije točno: žitarice su biljke iz obitelji trava čije zrnje (sjeme) koristimo za prehranu. Heljda kako je gore spomenuto spada u drugu obitelj – obitelj dvornika, a njezin plod je – oraščić. Oraščić je trokutasti i tvrdi i da bi dobili zrnje za prehranu – prvo ju treba oljuštiti. Možemo ju eventualno radi sastava i primjene nazvati krušaricom.
Može se uzgajati kao glavna kultura, ali radi kratke vegetacije uglavnom se je sijala kao postrna kultura, nakon žetve ječma početkom ljeta. Radi brze i guste vegetacije može se posijati i kao predkultura pa iskoristiti za zelenu gnojidbu. Niče jako brzo, već nakon 5 dana. Heljda je vrsta koja se lako uzgaja bez ikakvih herbicida i pesticida – ima veliku nadzemnu masu i brzo zaslanja tlo pa ako je dovoljno gusto posijana nema problema s korovima, a nema ozbiljnijih nametnika. Vole ju jesti srne, pa računajte na gubitke ukoliko ju sadite blizu šumaraka i puteva kojima se kreće divljač. Može narasti u visinu i do 1,5 metara – ali postoji više sorti od kojih su neke više a neke niže. Stabljika joj tokom rasta poprima crvenkastu boju, a listovi su joj srcoliki. Vrlo se uspješno i sama zasijava pa posvud niče ako ste ju jednom uzgajali.
Dobra je i za pčelinju pašu – pčele vole njene cvjetove, ali ih obilaze samo prijepodne i različito posjećuju razne vrste heljde. Med od heljde je izuzetno cijenjeni, a košnice kraj parcele s heljdom pomažu i kod boljeg uroda heljde.
Osjetljiva je na sušu i vrućine, a problem kod uzgoja predstavlja polijeganje koje se može dogoditi radi previše dušika u tlu ili nakon ljetnih oluja – tad postoji mogućnost da korov ispod brzo naraste dok se heljda polegne.
Od sjetve do žetve obično treba 3 (ali i više) mjeseca. Heljda dozrijeva neujednačeno i dugo, stalno iznova stvara nove cvjetove u grozdu. Žetva počinje kada je većina plodova zrela (preko 75%), a da se zrna me rasipaju. Žetva se obavlja kombajnima za žito, bitno je samo da imaju sito odgovarajuće za heljdu. Heljda je kultura koja nema jako velike prinose, pa je nažalost to bio jedan od razloga zašto su je druge kulture kroz nekoliko zadnjih desetljeća istisnule s naših polja.
Nekad kao regija s tradicijom uzgoja heljde (Međimurje) imali smo kašaru u Čakovcu. Kako je tradicionalan uzgoj heljde kod nas zamro, nema više niti postrojenja u kojima bi mogli oljuštiti heljdu, pa mnogi naši proizvođači iz sjevera Hrvatske voze heljdu na ljuštenje u Sloveniju. U drugim krajevima RH poput Istre i Gorskog kotara navodno postoje pogoni za ljuštenje heljde.
Za ljuštenje heljde koriste se posebne industrijske linije. Dakle, treba maknuti tvrdu vanjsku ovojnicu oraščića da bi dobili hranjivo zrno. Najčešći postupak je ljuštenje heljde termičkom obradom. Rezultat toga je parena heljda i to zrnje je tamnije boje. Drugi način ljuštenja je bez termičke obrade, a rezultat toga je sirova heljda svjetlije, blago krem boje kakvu najčešće možete naći u trgovinama zdravom hranom. Postoji razlika u okusu parene i termički neobrađene heljde. Sirova je heljda prilikom kuhanja pomalo sluzava. Mnogi (kao i ja) biraju parenu heljdu kao boljeg okusa, ali na kraju krajeva, o ukusima se ne raspravlja.
Osim kao zrnje, na tržištu se može naći i brašno od heljde koje se dobiva mljevenjem na mlinu. Može se mljeti i oljušteno mljeveno zrnje, ali češće i neoljušteno (integralno brašno), te se obje vrste koriste u prehrambenoj industriji. Brašno je dostupno i u trgovinama kao i kod mnogih proizvođača (uzgajatelja).
Ljuske heljde, kao sporedni proizvod, bez ili nakon sterilizacije, koristi se za proizvodnju jastuka. Izrada jastuka od heljde vrlo je stara tradicija i ti jastuci imaju brojne prednosti – anatomski su (prilagodljivi za razne položaje spavanja), termostabilni (ne pregrijavaju se), fleksibilni i antibakterijski (zbog sastava ljuski). Više o jastucima od heljde pročitajte na fb stranici Za dobar san (VIŠE) kod članice udruge Biovrt, gdje ih možete i nabaviti.
U kulinarstvu se dodaje u juhe, priprema kao hajdinska kaša – prilog jelima, ali se od nje može napraviti i popečki, namaz i razne slastice. Brašno se koristi za izradu raznih jela, između ostalih i palačinke koje su tradicionalne u nekim svjetskim kuhinjama.
Za razliku od pravih žitarica, ne sadrži gluten pa ju mogu bez problema konzumirati oboljeli od celijakije te sve veći broj ljudi alergičnih na gluten. Iako je dugo bila smatrana sirotinjskom hranom i neopravdano zaboravljena, heljda se sve više vraća na naše tanjure. Neki ju čak nazivaju i superhranom radi svog sastava: oljušteno zrno sadrži oko 80 % škroba, 10 – 15 % bjelančevina, 1 – 2 % sirovih vlakana, 2 – 3 % masti i 1 – 2% mineralnih tvari; željezo, fosfor i jod te povećan sadržaj B1, B2 i B6 vitamina. Bogata je i rutinom koji je važan za jačanja stjenki kapilara i jačanje vezivnog tkiva te je antibakterijskog djelovanja.
Heljda ima lužnatu reakciju i alkalizira organizam, te je dakle odlična namirnica za smanjenje kiselosti organizma. Lako je probavljiva, a opet dovoljno hranjiva da vas obrok od heljde može kvalitetno nahraniti. Poslije konzumacije heljde duže se osjećate sitima.
Heljda je i ljekovita biljka, a u te svrhe koristi se lišće i cvjetovi, a prvenstveno kao izvor rutina. Beru se dok su listovi i stabljika mladi te suše i spremaju na tamnom mjestu. Koriste se kod problema s cirkulacijom, visokog tlaka, reumatizma, dijabetesa, raznih krvarenja. Više o jestivosti i ljekovitosti pročitajte na stranicama PFAF OVDJE.
