0
Sjećam se mojih bezbrižnih dana u djetinjstvu, kada je proljeće trajalo jako dugo, kada smo i bagreme, i bazgu, i prve trešnje jako dugo iščekivali, i dugo u njima uživali. Cvijetove bagrema jela sam danima, brala poljsku kiselicu, radila svježi sok od namočenih cvijetova bazge i bagrema… Danas ako ne pazim ta kratka razdoblja kad cvate bagrem ili bazga prođu da da i ne stignem uživati u njima, kako žalosno.
Sjećam se kako nekad nije bilo kosilica, niti traktorskih kosilica koje bi zujale svako malo oko nas. Ne, nitko to nije imao. Ljudi su imali kose, i srpove. Umjesto brujanja kosilica, mogao se je čuti tek ponekad zvuk brušenja kose, ili još rjeđe klepanja kose. Moj djed je nekad klepao kosu, na posebnom stoliću/stolici koji je bio napravljen posebo za tu namjenu.
Klepanje kose bio je dugotrajan posao, svako ju je malo provjeravao, pa nastavljao s radom. Kosa je visjela na zidu štaglja, zakačena za rupe između cigla; zid je bio dijelom zazidani s rupama, za provjetravanje gornjeg dijela, gdje se je uobičajeno spremalo sijeno ili slama.
Moj otac je uglavnom kosio kod nas doma, a imao je čak i više kosa, kraću i dužu, svaka za vrstu onoga što se je kosilo. Tek za veće livade koristila se je traktorska kosilica, a sve ostalo oko kuće i iza u voćnjaku – koristila se je kosa. I kosilo se je dvaput na godinu, rijetko kad češće. Pokošena trava sušila se je i nastalo je sijeno. Imali smo posebne drvene vile kojima smo preokretali sijeno, i drvene grablje za grabljanje ostataka sijena po livadi. I miris sijena… jedan od mirisa djetinjstva koje mi je posebno ostalo u sjećanju…prekrasno.
Kositi ručnom kosom nešto je što se baš mora naučiti, inače se jako izmučite. Sjećam se da sam pokušavala, ali nikad mi nije sasvim krenulo…možda jer jednostavno nisam bila dovoljno uporna…a danas se to više ne radi… Kose se više ne klepaju, i pitam se…koliko to ljudi još uopće zna?
Livade sam uvijek posebno voljela, i poljsko cvijeće koje sam na njima brala, i poljska kiselica koju smo uvijek kao djeca brali po livadama…nešto što i dan danas obožavam jesti.
Poljsko cvijeće…joj da, posebna priča…točno sam znala na kojoj ću livadi i gdje na njoj naći koje cvijeće: ivančice, roza cvjetići, plavi zvončići… Pregazila sam sve livade u blizini svoje kući uzduž i poprijeko, kao djeca često smo se igrali na njima, valjali…joj, nismo baš vlasnike usrećili polegnutom travom…ali što ćeš, djeca, nismo razumjeli posljedice naše igre za košnju.
Danas, ako živite u nekom urbanijem kraju, kosu već sigurno odavno niste vidjeli. Zvuk kosilice vam je nešto normalno. Nekako kosilice su postale nešto što morate imati ako imate zelenu površinu, a kosa je postala znak zaostalosti. A trava..hm…sjećate li se kako izgleda trava u cvatu, i poljsko cvijeće?
Ovog sam proljeća ostala zaprepaštena kad sam vidjela da je prva košnja u centru grada počela jako rano, čak niti tratinčice nisu procvale. Do danas su mnogi kosili već barem dva puta minimalno, ako ne i više…pazi se da trava bude niska i zelena, ako i ima nekih drugih biljaka između, to se uništava, to je korov koji kvari savršeni zeleni tepih. 
Cvijeće više nema priliku narasti i osjemeniti se, sve se redovito podrezuje i trajno se mijenjaju životne zajednice oko nas. Nekad je to savršeno funkcioniralo: prva je košnja išla dok je trava ocvala, sijeno se je posušilo i sjemenke su se rasule po livadi, i druga košnja – otava, pa rjeđe otavić.
Točno ujednačenom košnjom održavale su se biljne zajednice, ali i životinjske koje se vežu uz opstanak biljnih vrsti; u prirodi sve je povezano, i opstanak jedne vrste ovisi o opstanku druge. Danas su češće zapuštene livade koje polako prerasta solidago, dolutala američka biljka koja na zapuštenim površinama istiskuje naše domaće biljne i životinjske zajednice. Sijeno je trebalo uglavnom ljudima za krave, a danas malo tko ima krave… pa čemu kositi livadu ako imate mali komadić zemlje…
I tako, svjedokom sam nestajanja livada u mom kraju…ili su zapuštene, ili ih preoraju, ili na njima zasade nešto…tek ponegdje još uvijek ostaju one prave livade, s prepoznatljivim biljnim zajednicama. S prekrasnom travom koja se njiše na vjetru, s zrikavcima u njoj…i s svojim prekrasnim mirisima, i dok raste, i dok postane sijeno… šteta..mnogo je običaja nestalo s nestankom livada, i svime time nekako mi se čini, da smo puno toga izgubili….
