0
Nekad davno, većina kuća na selu imala je mali voćnjak na svom dvorištu. Posaditi nekoliko voćaka za svoju obitelj bilo je nešto sasvim normalno. Postojali su prekrasni starinski voćnjaci prepuni velikih voćki, koje su obilno rodile, a kako se je radilo o mješovitim voćnjacima, u svako doba sezone bilo je nečeg za ubrati. Takav je bio voćnjak moje bake, prepun starinskih trešnji, marelica, višnji, šljiva… Kad sam bila dijete, upravo su ti voćnjaci nama djeci bili glavno igralište – tu smo se pentrali po drveću i igrali, te brali i jeli ukusne i zdrave plodove voćki.
Malo pomalo, ljudi su, pritisnuti trendovima, počeli rušiti te voćnjake i njihovo mjesto zauzele su „modernije“ voćke, ili u gorem slučaju ukrasno drveće i ostale ukrasne biljke. Da, trebamo i ukrasno bilje, i ja ga imam mnoštvo na svom imanju. Međutim, s njega ne možete brati nikakve plodove u vlastitom dvorištu, pa je velika šteta ne posaditi barem jednu voćku ili bobičasti grm u svoje dvorište.
Jedna od posljedica rušenja starinskih voćnjaka i sadnja novih nasada je gubitak prekrasne bioraznolikosti. Naime, nisu se opet sadile starinske sorte i one su polako počele nestajati. Danas postoje standardne sorte –idared, jonagold, gloster, granny smith, zlatni delišes…. Sve su to mahom jabuke koje trebaju prskanje da bi dale dobar urod. One doduše jesu rodne sorte, ali često iziskuju dodatnu brigu i otrove.
Starinske sorte nisu trebale nikakvu posebnu brigu – samo ste ih trebali posaditi – i poslije brati. One su naime puno otpornije na nametnike i bolesti. Tako sam čula od više voćara koji su imali „standardne“ nasade da su se odlučili na povrat starinskih sorti upravo njihove otpornosti, ali i ostalih osobina.
Postoji pravo bogatstvo starinskih voćki, pa tako sam i ja u svom voćnjaku uspjela sačuvati neke starinske višnje, kruške i jabuke. Jedna od njih je prekrasna ljetna jabuka koja dozrijeva tokom srpnja i kolovoza. Posadila ju je bakina sestra pred nekih 40 godina na parceli gdje ja danas imam kuću i imanje. Radi se o voćki na srednjebujnoj podlozi – dakle jedno prekrasno manje drvce, koju sam tijekom godina „odviknula“ i od obrezivanja. Svake sezone ta jabuka je toliko rodna da se sve grane savijaju pod težinom plodova. I svake godine imam toliko plodova tokom ljetnih mjeseci da je dovoljno i za mene, ali i za moje roditelje i susjede, kuham kompote, pekmeze…. Bez ikakve dodatne brige.
I uistinu sam zahvalna na ovoj prekrasnoj jabuci. Do danas ju nisam uspjela identificirati i ne znam koja je to sorta – ali zapravo, nije niti toliko bitno. Zadnjih nekoliko godine uz pomoć nekoliko prijatelja voćara sam ju uspjela i razmnožiti, tako da danas na voćnjacima imam još zasađene 3 takve mlade jabuke, i još nekoliko starinskih sorti jabuka koje sam skupila u okolici.
Posadila sam ih za sebe, ali i za svog sina, u želji da i moji potomci imaju to veselje i obilje u voćnjaku kakvo sam i ja nekad imala u voćnjaku moje bake.
Pozivam i vas na isto. Sadite voće i čuvajte starinske sorte u svojim vrtovima.
