0
Bubamare ili božje ovčice su vrsta kukaca koje zajednički spadaju u obitelj Coccinellidae. Ovo je vjerojatno najpoznatija vrsta kukaca, svatko zna prepoznati bubamaru. Ipak, unutar te obitelji postoji puno različitih vrsta (samo u srednjoj Europi 80 vrsta), od kojih su najpoznatije:
– sedmotočkasta bubamara – Coccinella septempunctata
– dvotočkasta bubamara – Adalia bipunctata
– azijska, japanska bubamara (u Velikoj britaniji nazvana i Harlequin ladybird) – Harmonia axyridis
– Anatis ocellata i Exochomus quadripustulatus – vrste koja se hrane ušima na četinjačama
Bubamare su najčešće u umjerenom pojasu Europe i Sjeverne Amerike.
Slika: sedmotočkasta bubamara – Coccinella septempunctata
Svojim jarkim bojama bubamare jasno daju upozorenje predatorima da bolje da ih ne love. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv. refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova. Ta “krv” sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica i mrava. (Izvor: Wikipedia)
Većina bubamara, i odrasli kukci i ličinke, se hrane lisnim ušima, stoga su poželjan kukac u svakom vrtu. Tek poneke vrste u Južnoj Africi su biljožderi. Žive na lišću biljaka i drveća, a zimi se zavlače pod suhu koru drveća i slična skloništa, čak i u hladna mjesta u kućama, prezimljuju u skupinama.Pare se na proljeće i u ljeti,a ovisno o vrsti mogu izleći od 3-300 jajašca. Jajašca u jako slična jajašcima krumpirove zlatice, samo malo manja i bljeđa. Jajašca odlažu na poleđinu listova u blizini kolonija lisnih ušiju, a za 5-8 dana izležu se ličinke koje se također hrane ušima, a proždrljivije su od odraslih kukaca, odnosno puno više jedu.
.
Radi svojih karakteristika kao supomagača u vrtu u borbi protiv nametnika, za svakog vrtlara/icu vrlo je važno da zna prepoznati sve faze rasta bubamara, da ih može zaštititi.
Najčešća bubamara u Europi je sedmotočkasta bubamara, Coccinella septempunctata. Ličinka te bubamare karakteristična je po pretežno sivoj boji, tek sa strane ima dvaput po dva para narančastih točaka. Evo kako izgleda njena ličinka(mlađa i starija ličinka):
.
Ličinke za 10-15 dana mogu pojesti 350-400 biljnih ušiju. Nakon toga se zakukulje, na način da se pričvrste za lice lista ili peteljku. Taj stadij traje nekoliko dana, nakon toga se iz kukuljice izvlače odrasli kukci.
Slika 1: bubamara se izvlači iz kukuljice. Ovaj prizor izgleda fascinantno ako to prvi put vidite u životu, kao što sam ja to prvi put ugledala pred dvije godine. Proces traje dosta dugo i polako se izvlači.
Slika 2: sedmotočkasta bubamara i prazna kukuljica iz koje se je izvukla. Ova bubamara je prvotno žuta i bez točaka, a prepoznati ju možete prema bojama na glavi.
.
Sve češća vrsta u Europi i Sjevernoj Americi je azijska bubamara, Harmonia axyridis. Ovo je izuzetno proždrljiva vrsta, te se je uvozila i koristila u staklenicima i plastenicima Europe i Amerike kao biološka metoda kontrole nametnika. Međutim, nažalost sasvim očekivano ako se mene pita kad si čovjek umisli da je pametniji od prirode, proširila se je u okoliš i počela ugrožavati autohtone vrste bubamare. Ova vrsta pribjegava kanibalizmu kad nema dovoljno hrane – ALI to znači da će jesti i pripadnike svoje vrste, ne samo našu sedmotočkastu bubamaru. Stoga senzacionalistički članci koji pišu kako ova vrsta jede naše bubamare pretjeruju. To će se dogoditi samo u nedostatku hrane, a u zdravom biosustavu to je rijetko. Azijska bubamara primarno jede uši i odličan je pomagač u vrtu. Ja već preko 10 godina promatram sedmotočkastu i azijsku bubamaru u suživotu na svom biovrtu, obje su usredotočene na biljne uši.
Ljudima smetaju radi karakteristike da se pojavljuju na jesen u velikim skupinama i pokušavaju zavući u kuće radi prezimljavanja, a čak i grizu, te rijetko mogu izazvati alergijske reakcije u ljudi. Najezda ovih bubamara se događa zadnjih nekoliko godina i u Hrvatskoj. U SAD-u je označena i kao nametnik u voćnjacima i vinogradima, te se navodi da mijenja okus vinu. (Izvor: Wikipedia). U zadnje vrijeme se razvijaju feromonske zamke protiv ove vrste, jer ova vrsta feromonima priziva druge pripadnike svoje vrste.
Harmonia axyridis već na temperaturi od 10 stupnjeva izlazi van iz svojih skloništa tokom zime na sunčeve zrake. Ako se osjeća napadnuto ili ugroženo, i ona refleksno krvari (već opisano u tekstu kod sedmotočkaste bubamare), a to izaziva neugodan miris i može ostaviti i mrlje. Ne možete ju prepoznati po broju točaka jer ima između 0-20 točaka, a može biti žuta, crvena s dodatkom crne boje. Prema Wikipediji, možete ju najlakše prepoznati ako na njenoj “glavi” možete očitati slovo W, odnosno M – ovisi s koje ju strane gledate.
Slike: ličinka i odrasla Harmonia axyridis (obratite pažnju na slovo W na glavi)
.
Za usporedbu s ličinkom sedmotočkaste bubamare, ova je ličinka “dlakavija” i ima redove narančaste boje s svake strane. Prema veličini su otprilike iste, i ličinke i odrasle bubamare. A izlježe se iz kukuljice na identičan način.
.
I jedna i druga su mi saveznici u borbi protiv ušiju, tako da ne diram ni jednu vrstu. Imam obje vrste na vrtu godinama, ne smetaju mi, ne napadaju se međusobno i pomažu mi održati vrtu ravnoteži kod najezde lisnih ušiju.
Sve ostalo što želite znati o bubamarama možete pročitati na ovoj jako korisnoj stranici, i meni je jako puno pomogla u identifikaciji bubamara u mom vrtu:
http://www.austinbug.com/coccinellidae.html
