0
Martica je malo jezerce u susjednom selu, Mačkovcu u Međimurju. To jezerce je nekada davno bilo puno bitnije u životima lokalnih ljudi. Baka mi je znala govoriti kako su nekada svi mještani okolnih sela, pa i mog, u tom jezercu močili lan, pojili stoku…Bilo je to narodno blago, koje je bilo bitno za preživljavanje lokalnih ljudi. Sjećam se da me je djed kao klinku vodio zimi na klizanje, kad je bilo potpuno zamrznuto. Često sam i sama šetala do tog jezera, i lutala šumarcima oko njega.
Ali stvari su se promijenile razvojem “civilizacije”, ljudima nije više bilo nužno za opstanak. Pred nekih 15-tak godina, jezero je bilo privatizirano i prodano. Novi vlasnik je tu izgradio kolibicu, obnovio ribnjak, oformirao malo gospodarstvo s malo peradi i otvorio malo kafić…u svakom slučaju nije se puno promijenilo, ali kako se tu sad okupljaju ljudi, održavaju razni skupovi, nisam jako dugo bila tamo.
Nedavno sam odlučila pogledati to mjesto s kolegicom, u jesenskim bojama bilo je predivno tamo prošetati. Pitale smo vlasnika za dozvolu da malo razgledamo i nije imao ništa protiv. Bio je prekrasan, sunčan dan, 15.11.2012., i trenutak je bio jednostavno predivan.
Jesen u svoj svojoj ljepoti, prepuna šarenih boja. Toliko jednostavna, a toliko prekrasna. Jedan trenutak, u kojem jednostavno osjetiš da si tu sada, u tom trenutku, i da si oduševljen prirodom oko sebe. I samo dišeš. Prekrasno i smirujuće.
Prošetale smo i preko mostića, u šumarak, gdje smo naišle na mnoštvo crvenih gljiva ludara…
I pogled kroz krošnje prema nebu… mir i lagano padanje lišća na laganom jesenskom povjetarcu…
Na kraju pogled preko ceste na drveće u jesenskim jarkim bojama pri odlasku, i na puteljak kojim se vraćamo doma.
