U prirodi sve postoji s razlogom

U prirodi ništa nije izričito štetno ili korisno, nego je dio savršeno izbalansirane prirodne ravnoteže.  Ljutimo se jer nam neki kukci i gusjenice grickaju povrće i u tim trenucima na pamet nam pada samo kako nam to stvorenje radi štetu. Zato ih i nazivamo štetočinama. Ali kako neka gusjenica možda gricka neke biljke, tako je istovremeno nekome hrana. Opstanak nekih ptica ovisi o tome da ima dovoljno gusjenica u vrijeme gniježđenja da bi mogle podići svoje leglo (npr. bez dovoljno gusjenica u vrijeme gniježđenja sjenice ne mogu podići novu generaciju). Kako radi konvencionalne poljoprivrede i masovne neselektivne eliminacije kukaca drastično opada njihova populacija – tako opadaju i populacije ptica, a to baš i ne želimo. Također – obožavamo leptire, korisne oprašivače od kojih su danas mnogi na listi ugroženih vrsta. A svi oni jednom su bili ne tako privlačne gusjenice.

Fotografija: gusjenica lastinog repa, leptira zaštićenog Zakonom o zaštiti prirode

Priroda funkcionira u ravnoteži, probleme jedino čini čovjek koji većinom sve shvaća kao svoje vlasništvo pa ne želi da nešto jede biljke koje su „njegovo vlasništvo” u „njegovom vrtu“. Ali svi mi koristimo istu zemlju za opstanak i svi imamo istu misiju – preživjeti. Niti jedno stvorenje koje se zatekne u našem vrtu ne jede „naše“ povrće iz čiste obijesti, nego jednostavno želi preživjeti. U prirodi su sva bića naučena na to da svi zajednički dijelimo resurse za opstanak, samo čovjek zemlju ograđuje, prisvaja i sve „uljeze“ želi eliminirati. Zaboravljamo da su oni bili prvi tu i da smo njima oteli staništa.

Evolucijski, neke životinje su se tisućama godina prilagođavale određenim biljkama koje danas jedu, pa nisu one samo „njihovi nametnici“. Ja to nazivam „evolucijski suputnici“ – jer doslovno opstanak životinjskih vrsta ovisi o biljnim vrstama. Tako npr. zaštićeni leptir plavac ne može preživjeti bez biljke krvare (Sanguisorba) i nestanak ove biljne vrste značio bi i nestanak leptira plavca. Gusjenica oleandrovog ljiljka hrani se listovima oleandra koji su smrtonosno otrovni za većinu ostalih živih bića – ali ne i za njega koji se je evolucijski prilagodio ovoj vrsti. Svi mi moramo nešto jesti, tako su se neke životinje specijalizirale jesti samo određene biljke – a mi bi se mi ljudi po toj istoj logici mogli nazvati štetočine sveg i svačeg što jedemo.

 

Neravnoteža – masovna pojava nametnika i korova u biosustavu prvenstveno je posljedica čovjekovog djelovanja. Čovjek radi neravnotežu  uzgojem monokultura te tako načinima obrade i tretiranja tla omogućava da se neke biljke šire više nego bi to uobičajeno bilo. Isto je i s kukcima, upravo čovjekovo postupanje i sadnja monokultura omogućilo je masovnu pojavu određenih štetočina, kao npr. krumpirove zlatice koja u monokulturama krumpira ima nepregledna polja za hranjenje i razmnožavanje, a minimalno prirodnih neprijatelja.

Zato se u biovrtlarstvu nije prikladno pitanje kako na ekološki način nešto ubiti. To nije poanta ovog načina vrtlarenja.  Trebamo se naučiti pustiti,  čim manje se uplitati u tu ravnotežu. Ne trebamo gledati da li je nešto dobro/loše, ne trebamo “tamaniti” sve što je proglašeno potencijalno štetnim, nego se fokusirati na gradnju ravnoteže u kojoj priroda sve to drži pod kontrolom. Ravnoteža je dovedena u pitanje jedino kad se počnu širiti invazivne vrste – koje su većinom u biosustav unesene od strane čovjeka, i to je po meni jedini slučaj kad trebamo razmisliti o uplitanju, ekološkim metodama naravno (npr španjolski puževi, koje sam ja riješila time što sam u svoj vrt donijela indijske patke trkačice). A za sve ostalo, uvijek postoji opcija da “nepoželjne” vrste  premjestimo, ne moramo ih ubijati. Ne zaboravite, ponekad uništenjem nekih “štetnika” možete ozbiljno naštetiti opstanku i nekih “korisnih” organizama oko nas. U raznolikom biosustavu uvijek će ostati dovoljno za sve – to je poanta biovrtlarstva. Dozvolite Prirodi da sama napravi ravnotežu.

„Na svijetu ima dovoljno za svačiju potrebu, ali ne i za svačiju pohlepu!“.

 

Članak je originalno bio objavljeni 25.09.2018. na blogu “U skladu s prirodom” Silvije Kolar-Fodor na Blogosferi Večernjeg lista.

O autorici