0
Postoje mnoge različite tehnike biovrtlarstva, ali sve polaze od iste pretpostavke – vrtlarenje u skladu s prirodom, bez upotrebe pesticida, herbicida, mineralnih gnojiva, te uz poštovanje svog života u biosustavu. Biovrtlarstvo ne znači povratak na davne tehnike vrtlarenja koje su se primjenjivale prije “konvencionalne” poljoprivrede, nego pronalazak novih načina kako uspostaviti ravnotežu u vrtu. Posebno fascinantno zvuči tehnika japanca Masanobu Fukuoka koji je uzgajao žitarice, povrće i voće, a da svoja polja nije nikad preorao, niti mu nije trebao kompost, samo pokrivač tla od korova i djeteline, povremeno malč od sijena i male količine organskog gnojiva da održi tlo plodnim, a humus mu se stalno povećavao i postizao je zapanjujuće prinose. Njegov uspjeh počiva na uravnoteženom sustavu sjetve i sadnje, pri čemu se korisne biljke i samoniklo bilje izmjenjuju i nadopunjuju. Njegova osnova je strpljivo promatranje prirode i spoznaja o povezanosti njegovih domaćih biljnih i životinjskih zajednica.
Biovrtlarenje ne znači samo obrađivati zemlju i uzgajati si biljke, već znači i pokušati napraviti biološku ravnotežu između svih biljaka i životinja na vrtu, znati da korov nije štetna biljka, već saveznik – npr- loboda ima svrhu uz krumpir da svojim jakim i dubokom korjenjem naravi put i korijenju krumpira do vlage za vrijeme suše (preporučam knjigu “Tajni život tla” ), različite vrste “korova” nam zapravo govore kakvu vrstu zemlje imamo i što joj nedostaje. Mnoge životinje nisu neprijatelji nego saveznici – ljudi većinom instiktivno ubijaju sve kukce – velika greška – u vrtu u kojem je ravnoteža, tj. nema primjene kemije, postoji: 33% štetnih kukaca, 33% korisnih kukaca i 33% neutralnih. Dakle, ravnoteža. Divljaju samo površine gdje su posijane monokulture i koje se tretiraju kemijskim sredstvima – monokulture jednostavno nisu prirodne.
Biovrt je vrt bez oranja i korištenja umjetnih preparata: sva ta kemija u intenzivnoj obradi tla je ustvari istjerala gliste iz zemlje, a ako ima dovoljno glista u zemlji, one rahle i prozračuju tlo i ne treba ga orati da bi se dobila mrvičasta struktura koja se ionako izgubi prilikom prve jače kiše. I ne samo to – gliste proizvode humus. Zanimljivo je da recimo nije uopće potrebno skupljati lišće po voćnjaku – do 90% lišća pokupe gliste i prerade u zemlji. Drugi nedostatak oranja je to što poremeti biokemijski sastav tla – aerobne bakterije (“zračne”) zaore u zemlju, a aneaorobne završe gore, pa treba zemlji vremena da opet dođe u ravnotežu. I treće, zemlja je tako izložena eroziji. Zato se u biovrtlarstvu ne ore već se na proljeće samo prekopa gornji sloj i tokom cijele godine se malčira – prekriva se tlo slojem trave, slame, ili čega već ima od organskog materijala, da tlo nije otkrito. Tako se sačuva vlaga u tlu, toplina, i donosi hrana za gliste i kukce – sve to one prerade, i na taj način se obogaćuje tlo humusom, a i korov ne raste dobro jer nema svjetlosti. Zamislite si samo da je najbogatije humusom i time najplodnije šumsko tlo, a koliko se puta ono na godimu preorava? Točno, nijednom.
Tri kemijska elementa su najvažnija za rast i razvoj biljaka, a to su dušik, fosfor i kalij – doduše, to je i sastav mineralnog NPK gnojiva, međutim ne djeluje jednako anorgansko i organsko gnojivo na biosustav – možda će od NPK gnojiva biljke odlično rasti i davati dobre prinose, ali kemijski sastav organski uzgojenog provrća i voća sadrži puno više hranjivih tvari i mikroelemenata. NPK gnojivom se narušava ravnoteža u tlu. Pojedine biljke gnoje tlo samim time što rastu na zemlji, a to su mahunarke, djetelina, gorušica – one su prirodni izvor dušika. Drveni pepeo i pepeo od suncokreta je odličan izvor kalija. Kokošje gnojivo ( stavlja se radi jačine samo na jesen, a može se kupiti i bio gnojivo u granulama) – prirodni izvor fosfora.
Ostaci iz kuhinje (sirovi i biljnog porijekla) se mogu kompostirati i tako proizvoditi vlastiti humus koji se u proljeće stavlja i lagano ukopava u tlo.
Na biovrtu je bitan plodored: vrt se može podijeliti u 4,3 ili 2 dijela i sade se biljke prema intezitetu kojim iscrpljuju tlo, i treba paziti koje su biljke saveznici, a koje se ne podnose
Biovrt nije samo povrtnjak čistih i jednoličnih gredica – različite biljke imaju različite funkcije, različito djeluju na biosustav: neke biljke tjeraju nametnike, određene vrste cvijeća privlače bubamare i pčele u vrt, dakle gradi se prirodna ravnoteža u vrtu, ravnoteža u kojoj ne prosperiraju nikakvi nametnici i bolesti što je često u monolukturama.
Od određenih se biljaka rade prirodna gnojiva koja hrane biljke, pospješuju rast ili tjeraju nametnike i štite od bolesti: gnojivo od koprive je najbolje prirodno gnojio za biljke, a protiv gljivičnih bolesti se prska raznim “juhama” i čajevima – od preslice, luka, vratića, gaveza…
Biovrtlarstvo je zapravo ponovno otkrivanje prirode, prirodnih procesa i metoda, učenje o nametnicima i prirodnim saveznicima i stvaranje svog prirodnog raja u vrtu. Biovrtlarstvo znači proizvoditi sam sebi hranu, zdravu hranu koja ima mnogo više hranjivih tvari, vitamina i mikroelemenata, koja nije otrovana raznim pesticidima i herbicidima – hranu koja će vas učiniti zdravima, a ne bolesnima. Okus biološki uzgojenog povrća i voća je nešto sasvim drugo od povrća i voća koje je uzgojeno “konvencionalnim” putem. Kad se jednom upustite u ovu avanturu, vrlo vjerojatno ćete biti fascinirani otkrivanjem sasvim novog svijeta, nešto na što je suvremeni čovjek nažalost zaboravio…kako usporiti strku, smanjiti stres suvremenog života i vratiti se tijelom i duhom svojim korijenima, prirodi.
