0
Bijeli korijen – lat. Tragopogon porrifolius još se naziva i vrtni turovac, ružičasti turovac, turovet, lukolisna kozja brada, biljka kamenica…
To je zaboravljeno povrće koje se je nekada puno više koristilo u prehrani. Uzgajao se je još od 16. stoljeća i do početka prošlog stoljeća bio je dio jelovnika većine europskih naroda. Druge vrste povrća koje se masovno uzgajaju istisnule su ga s tržnica, većinom zbog činjenice da se korijen lako lomi pri strojnom vađenju, i time mu se umanjuje trajnost i tržna vrijednost. U posljednje vrijeme ipak ponovo postaje popularno povrće.
Ova biljka samoniklo raste na mediteranskom području, a vrlo se lako uzgaja i u kontinentalnom području. Ima duboki korijen i ne voli rasti na kamenitim područjima.
Bijeli korijen je dvogodišnja biljka. Sije se u rano proljeće za jesensku berbu, ili ljeti/u jesen za proljetnu berbu. Prve godine po izgledu listova jako podsjeća na poriluk.
Zbog velike količine vlakana i malo kalorija, bijeli korijen povoljno utječe na regulaciju probave.
Kao sirovo povrće koristi se:
- mladi korijen, nariban u salatama – okus mu je blag i sladak, navodno podsjeća na okus kamenice
- mladi izdanci mogu se koristiti svježi ili pripremati kao šparoge
- mlado lišće
- cvijeće u salatama
- proklijano sjeme se može koristiti u salatama i sendvičima
U provodnim snopovima korijen ima lateks, koji na zraku posmeđi, ali nakon kuhanja tkivo je opet bijelo. Stoga je korijen odmah nakon ljuštenja potrebno potopiti u zakiseljenoj vodi (octom ili limunovim sokom) da bi se spriječila promjena boje.
Više o uzgoju bijelog korijena možete pročitati na slijedećem linku:
http://biovrt.com/2011/07/23/bijeli-korijen-tragopogon-porrifolius/
Crtež izvor: http://wikimediafoundation.org/wiki/File:549_Tragopogon_porrifolius.jpg
