0
Kad će ta kiša? Priroda je na izmaku snaga.
Možemo li i dalje gurati glave u pijesak pretvarajući se da se ništa ne događa?
Ovu ću godinu pamtiti kao jednu od najekstremijih – što se tiče razdoblja suša i vrućina. Prvu smo sušu imali u ožujku, pa u svibnju, pa u lipnju, srpnju, kolovozu…. popraćeno jako dugim razdobljima visokih temperatura. Ne, iako je vrućina normalna u ljeto – ovako duga razdoblja suša i vrućina ipak nisu nešto “normalno i uobičajeno”.
Iako vidim da kiša pada i ponekim dijelovima zemlje (blago vama!), kod mene nije bilo poštene kiše već 2 mjeseca!
U dijelovima Međimurja posljedice ekstremnih vrućina i suše jako su vidljivi – usjevi poput kukuruza su doslovno izgorjeli na suncu. Na dijelovima gdje je ilovača kao kod mene još se nekako drže, mada se vidi kako su biljke spaljene u donjem dijelu i kako prisilno dozrijevaju radi vrućina, dok u dijelovima Međimurja gdje je tlo propusnije i slabije zadržava vlagu, vidi se kako je kukuruz stao s rastom i kako je doslovno izgorio, bez praktički nikakvog uroda.
Prognoze nam stalno obećavaju kišu, već 2 mjeseca, ali ona nikako da padne. Zove me prošli tjedan prijateljica i veli mi – po prognozi kod vas pada teška kiša (heavy rain) – a kod nas vedro i niti kapi. Evo na fotografiji ispod jednog dana kako je to izgledalo – sve oko mene neki oblaci, netko je valjda i dobio kišu – a kad sam pogledala ravno gore – iznad mene vedro!
Vrt se još dobro drži radi toga što je prekriven malčem i dizajniran tako da ljeti biljke malo zasjenjuju dio vrta – ali dio je zaostao s rastom. Opet, kako nam prognoze obećavaju kišu, sve si mislim, još ću malo pričekati pa neću sad zalijati papriku kad će uskoro kiša…. a opet kiše nema…. a sad je stvarno sve na izmaku snaga, paprike sam konačno sad zalijala jučer jer više ne vjerujem prognozama koje najavljuju pljuskove.
Životinje su na izmaku snaga. Pticama redovito ostavljam vodu na 2 pojilice, a zeko koji mi je pasao mahunarke krenuo je jesti plodove rajčica koliko je žedan. Voluharice su mi počele jesti korijenje tikvi i mahunarki i tako uništavaju biljke na vrtu i u pergoli – što mi je posebno žao. Ostavila sam im 2 male posude s vodom i nekoliko jabuka po pergoli, u nadi da će krenuti na to i ostaviti biljke na životu – jer jednom kad pregrizne korijen, suši se cijela biljka.
I eto, loše je. Doduše, jako sam zahvalna svem obilju koje imam unatoč ovim ekstremima, ali ne mogu reći nikako da je globalno situacija ok. Prilično sam iskreno bila šokirana izjavama mnogih na društvenim mrežama da eto – ništa se ne događa, “klimatske promjene” vele su samo zavjera i izmišljotina, nečija kriva računica… … to možda može netko reći tko ljeti sjedi ispod klime, pa mu nije vruće – ali ako pogledate biljke i životinje koje trpe posljedice ovih ekstrema, to nikako nije tako.
Ako samo pogledamo koliko zadnjih 20-tak godina imamo ranije berbe grožđa i kukuruza – koji prisilno dozrijevaju radi ekstrema – svima koji rade na zemlji je jasno da ovo nije nikakva izmišljotina i da je situacija alarmantna – i da se sve mijenja radi toga. Ekstremno hladna proljeća i kasni mrazevi postali su normala, a ne izuzetak, ekstremne suše i vrućine postale su dugoročne redovite pojave, a ne tek povremeno izmjerena visoka temperatura – a ljudi koji rade na zemlji to najbolje vide i osjećaju.
I to zahtijeva hitne prilagodbe u načinu uzgoja hrane. To uz brojna nevremena s tučom izaziva gubitke kod mnogih, povećane troškove, veća ulaganja…. stoga ne možemo i dalje očekivati da nam poljoprivrednici i dalje “serviraju” jeftinu hranu – a da istovremeno njihovo zanimanje bude i dalje najpotcijenjenjije i najmanje plaćeno, dok neke druge grane budu ultra puno plaćene – a ti isti dobro plaćeni ljudi i dalje očekuju jeftinu hranu. Ne – takav sustav stvarno nije pošten prema onima koji rade jednu od najbitnijih stvari – proizvode hranu bez koje čovječanstvo ne može preživjeti. Ok, postoji i previše loših načina na koji se to radi, ali to je možda tema i smjer za neku sasvim drugu raspravu.
Uglavnom, čekaju nas brojni novi izazovi, a bez prihvaćanja osobne odgovornosti za stanje ovog Planeta neće biti pomaka na bolje. Jer da, svi mi svojim osobnim izborima svaki dan itekako odlučujemo kakva će biti budućnost ovog Planeta. Način na koji uzgajamo hranu i kome novac dajemo za hranu – to je onda sustav koji podržavamo i financiramo, omogućavamo da se i dalje širi i razvija.
Da, na globalne promjene klime utječu i prirodni faktori, nisu promjene samo radi čovjeka, ali tvrditi da to uopće nije do nas nego samo prirodno je ekstrem i negiranje očiglednog. Imamo način poljoprivrede koje uništava tlo i okoliš, posjekli smo masu šuma koje imaju itekako važnu funkciju u regulaciji klime na planeti, zasipali smo u ocean miljune toma plastike tako da oceanom pluta otok plastike veličine tri Francuske… ali stavovi i ponašanja da “nije do nas” i “mi možemo komotno po starom bez ikakvog osjećaja odgovornosti i obijesno prema prirodi i ograničenim resursima” samo pogoršavaju situaciju.
Nikako se ne mogu složiti s time i neopisivo me rastužuje činjenica kako neki mogu kriviti samo prirodne procese i ne sagledati koliko je čovječanstvo dijelom odgovorno za situaciju koju imamo. Ne potpuno, ali itekako postoji i dio promjena za koje je itekako odgovorno nesavjesno čovječanstvo.
S druge strane, drugi je ekstrem što neki samo krive zlonamjerne pojedince u sustavu i globalne agende. I jedan i drugi ekstrem isključuje našu vlastitu odgovornost iz jednadžbe. A tada ne radimo ništa – nego samo kukamo i ne tražimo rješenja. Naravno, mislim da nije u redu da se trenutna situacija iskorištava od strane interesnih skupina koje nam prodaju lažna “zelena rješenja” (tzv. Greenwashing) i besmislena “klimatska” ograničenja ljudima koja neće biti jednaka za sve, to nisu rješenja za budućnost. Ali, ne možemo niti dalje po starom i trebamo naći nova, smislena rješenja ako želimo i dalje opstati na ovom Planetu. A to znači da moramo mijenjati i sebe.
Stoga mislim da smo dovoljno dugo gurali glave u pijesak i čekali da tamo neki političari, zakoni, udruge, pojedinci nešto naprave za nas… ne, svi mi kreiramo svijet u kojem živimo i svi smo mi odgovorni za stanje ovog Planeta.
Mene nitko ne mora za ništa uvjeravati i zavaravati, promatram i živim s prirodom i nitko mi ne može reći sa da u pozadini svega samo nekakve zavjere i nečija kontrola klime. Priroda je prekompliciran sustav i reagira na sve što svi radimo. Ako prema teoriji kaosa zamah krila leptira na jednom kraju svijeta može uzrokovati uragan na drugom kraju svijeta, tako isto je i veliki utjecaj 8 miljardi pojedinaca i svega što radimo na ovoj planeti. Stoga nemojmo odbacivati vlastitu odgovornost i izvlačiti se na neke zle moćnike – nisu samo oni krivi – i mi smo. Isto tako unatoč svemu možemo biti i dio rješenja..
Prvi je korak izlazak iz zone komfora. Ja sam iz nje izašla pred 16 godina kad sam odlučila uzgajati vlastitu hranu na održivi način i time doprinijeti i mom zdravlju i stanju Planeta. Odlučila sam biti dio rješenja, a ne problema, napraviti koliko god mogu – jer da, svaki je pojedinac bitan.
Drukčije ne bih mogla živjeti na ovom Planetu.
