Da li se uistinu ne isplati uzgajati vlastitu hranu?

Mnogi često znaju reći da se „ne isplati“ uzgajati vlastitu hranu. Ali je li to uistinu tako?

Jedan američki aktivist, Ron Finley je rekao da je „uzgajati hranu jednako kao da štampamo novac“. I doista, sve što sami uzgojimo ne trebamo platiti. Pa kako se onda ne isplati ako štedimo novac? To možemo samo reći ako uspoređujemo ove premale cijene za hranu iz konvencionalnog uzgoja  – ali mi na svom vrtu možemo uzgojiti vrhunski ekološki proizvod, za koji sigurno znamo kako je uzgojen i s čime nije tretiran.

Mnogi ne znaju da su cijene hrane na tržištu manje od stvarnih troškova – a da razliku od proizvođačke i tržišne cijene pokrivaju poticaji. Ideja je dakle s poticajima bila da cijene hrane ljudima budu pristupačne – a da proizvođačima država putem poticaja pokrije tu razliku premale cijene na tržištu. Nažalost, to je u konačnici dovelo i do nepovoljnijeg položaja na tržištu manjih proizvođača, ali i s druge strane i činjenicu da mnogi potrošači radi tih manjih cijena ne shvaćaju niti cijene stvarnu vrijednost hrane – pa je mnogima glavna stvar oko hrane cijena,  a ne kvaliteta.

S druga strane, osim ove stvarne cijene na tržištu,  premalo govorimo o skrivenim troškovima hrane koji su veliki za konvencionalni sustav uzgoja hrane, a koje ne plaćaju ih direktno potrošači na tržištu. Ali plaća ih društvo u cjelini. Skriveni troškovi hrane odnose se na zagađenje okoliša u konvencionalnom sustavu, potplaćena radna snaga, prehrambeni kilometri, troškovi ambalaže….sve to netko mora platiti. I onda kad se uzmu u obzir svi troškovi, ispada da je trošak konvencionalne hrane skuplji od ekološkog proizvoda.

Naravno, da bi on stvarno bio održiv, to onda mora biti sezonski i lokalni proizvod – koji je uistinu bolji za okoliš i nosi s sobom manje zagađenja.

Kad uzgajamo vlastitu hranu, logično je da to radimo na organski način jer nema smisla da si sami trujemo hranu koju ćemo jesti – jer samo po toj logici se stvarno ne isplati i onda bolje da hranu kupite u dućanu. Ali kad uzgajamo na organski način i ako imamo svoje sjeme i znanje – mi drugih troškova nemamo. Pa čak se i gnojiva mogu napraviti na prirodan način od bilja poput koprive i redovitim malčiranjem.

Međutim – vrtlarenje nije samo uzgoj hrane. Ono je stvaranje koje donosi radost. Uz zdravu hranu koju dobivamo na licu mjesta, svježu i prepunu vitamina, donosi i radost, besplatnu psihoterapiju i tjelovježbu, boravak na svježem zraku, besplatni D vitamin. U vrtu se učimo strpljivosti, ono je doslovno svojevrsni oblik meditacije i vjerujte mi da će uistinu donijeti puno radosti u vaš život. A to je ono što svi danas trebamo sve više.

A vrtlarenje nije samo za one koji imaju svoj komad zemlje. U Hrvatskoj još uvijek možete kupiti zemlju i stvoriti svoj kutak raja – nešto što neke članice EU više nemaju – sva zemlja im je rasprodana. Nadalje, opcije je i uzeti zemljište u najam, dogovoriti se da održavate neko zapušteno zemljište u zamjenu za najam, unajmiti parcelu u gradskim vrtovima,, ali i vrtlariti na terasama, balkonima i prozorskim daskama. Puno toga se može uzgojiti u teglama, ja recimo uz veliko imanje imam i vrt u teglama gdje uzgajam minijaturne rajčice, paprike, patlidžane, chillije….

Stoga – DA, itekako se isplati, i DA, time ne dobivate samo vrhunsku zdravu hranu i uštedu novaca, nego i puno kvalitetniji život.

Zašto i kako posaditi proklijali luk

Tijekom zime i početkom proljeća nerijetko nam se dogodi da nam luk koji smo pobrali prošle godine počne klijati.
Nemojte ga nikako bacati, jer i takav luk možete konzumirati. Svi zeleni dijelovi luka su jestivi, ne morate brinuti kao kod recimo zelenih dijelova krumpira.

A ako imate dovoljno luka na zalihi, ove proklijale primjerke možete i posaditi. Moja je baka uvijek u rano proljeće znala posaditi te velike proklijale lukove i uskoro smo imali mladi luk. A kad posadite veliki luk, za razliku od lučica luka iz kojih izraste po jedna biljka, iz velikog luka nerijetko izraste više mladih biljaka luka u skupini. Tada možete i samo dio mladih biljaka iz skupine pobrati, ne morate sve pobrati odjednom.

Ja sam ove godine sredinom veljače takav luk posadila posvud po vrtu gdje je bilo mjesto i to ne na zasebne gredice, nego na gredice jagoda. Naime, uvijek se nađe mjesto između pojedinačnih biljaka jagoda, a osim toga, jagode i luk (ili češnjak) dobra su kombinacija. Naime, luk i češnjak sadrža sumpor, koji djeluje protiv gljivica sive pljesni koja često napada plodove jagode.

Kod sadnje je bitno da posadite luk na pravu dubinu – nemojte ga posaditi preplitko, najbolje je da cijeli luk ukopate u zemlju, ostavite samo vani dio koji je proklijao. I tako će on krenuti s rastom i uskoro ćete tijekom proljeća moći brati mladi luk.

A osim za mladi luk, velike lukove na proljeće sadimo i za sjeme. Uvijek biramo najljepše primjerke – a može dakle i te proklijale. Luk druge godine potjera i cvjetnu stapku ako ga ne poberete kao mladi luk, te cvate. Nakon cvatnje se razvija sjeme, koje onda sijemo i iz njega uzgajamo male lučice luka. Ako sadite luk za sjeme, pazite da ga odvojite i posadite čim udaljenije po sortama. Naime, luk se jako križa, pa ako želite zadržati izvornu sortu koju ste imali, bitna je prostorna izolacija kako ih kukci koji ih oprašuju ne bi iskrižali.

Svi oni koji nemaju vrt ili ga nemaju blizu, luk se može posaditi i u tegle i držati na otvorenom, balkonu, terasi i sl.
Svakako vrijedi probati, jer mladi luk je prava poslastica, pogotovo u rano proljeće dok ga dugo i željno iščekujemo kao jedno od prvog svježeg povrća.

Više pogledajte i u mom videu:

Zemlju treba štititi od grabeži i erozije

Povodom rasprave o izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, inicijativa Sjeme je naše ljudsko pravo uputila je dopis saborskom Odboru za poljoprivredu. Reagirali smo ponajprije na izmjene članka 71 kojim postaje nejasno dobiva li država pravo prvokupa na svo zemljište koje se u Hrvatskoj prodaje. Državno zemljište predstavlja ogroman problem jer se njime ne gospodari transparentno. Također je potrebno više vrednovati ekološku proizvodnju i upozoriti na alarmantno stanje degradacije naših tala pod utjecajem erozije, prekomjerne obrade i iscrpljivanja. Cijeli tekst dopisa pročitajte u nastavku.

Poštovani!

Ovim putem se želimo očitovati o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

1. Želimo vas upozoriti da izmjena članka 71. na ovaj način kako je napisano upućuje da Republika Hrvatska ima pravo prvokupa na sve, pa čak i privatno zemljište. Nadamo se da se ovdje desio propust te predlažemo da se jasno naglasi da se spomenuti članak odnosi isključivo na državno zemljište koje je bilo prodano, kao što je bilo i do sad. Predlažemo sljedeću formulaciju stavka 1:

1. Republika Hrvatska ima pravo prvokupa kupljenog poljoprivrednog zemljišta iz članka 59. ovog zakona po tržišnoj cijeni.

Uvođenje prava prvokupa Republike Hrvatske kod prodaje svog poljoprivrednog zemljišta ne može se uvesti kao stavka u ovoj fazi donošenja zakona (između prvog i drugog čitanja) jer je to protivno procedurama s obzirom da ona unosi drastične promjene te se ne može provesti bez procjene učinka i javne rasprave kao i procjene ustavnosti. Naglašavamo da je ovakva praksa protivna načelima EU i niti jedna zemlja nema zakone postavljene na taj način niti je proces donošenja zakona u skladu sa preporukama Europske komisije (Better regulation).

Pitanje državnog zemljišta je već i sad ogroman problem. Prema procjenama, u Hrvatskoj je preko jedne trećine zemljišta u državnom vlasništvu što nema niti jedna druga europska zemlja. Ne zna se niti koliko točno državnog zemljišta ima, a dodjela i korištenje nije transparentno. Ovime se taj problem dodatno produbljuje. Da bi poljoprivreda bila konkurentna, jedan od osnovnih preduvjeta je privatizacija državnog zemljišta. Navedeno potvrđuje i nalaz državne revizije iz 2017. koja je uočila niz nepravilnosti u gospodarenju državnim zemljištem.

Isto tako smatramo nepotrebnim i bezrazložnim stvarati dodatna administrativna i financijska opterećenja već ionako preopterećenog sustava. Cijela procedura biti će dugotrajna, demotivirat će i one koji žele prodati i one koje žele kupiti zemlju te će dovesti do poremećaja na tržištu diktirajući cijene.

Seoski prostor Hrvatske odumire i već ga godinama karakterizira depopulacija, senilizacija i deagrarizacija čemu je dobrim dijelom uzrok i dugogodišnja neprimjerena zemljišna politika. Svatko tko želi kupiti zemlju i baviti se poljoprivrednom proizvodnjom više je nego dobrodošao radi obnove ruralnog prostora. Također je važno i da se provede komasacija i zaustavi daljnje parceliranje i grabež zemljišta (land grabbing), a to se državnim pravom prvokupa ne rješava. Da bi država zaštitila poljoprivredno zemljište kao dobro od osobitog gospodarskog i ekološkog značenja za Republiku Hrvatsku potrebna je jasna vizija, strateški plan i zemljišna politika koja na više razina štiti i zemljište od grabeži te stavlja poljoprivredno zemljište u funkciju.

Epidemija COVID 19 i mogućnost rada od kuće potaknula je mnoge mlade obitelji na povratak na selo i bavljenje nekim oblikom poljoprivrede. Takvim obiteljima, pa makar oni bili i stranci treba kroz programe olakšati pristup poljoprivrednom zemljištu, a ne ih dodatno ograničavati. Zemljište ne treba štititi od stranaca nego od grabeži i netransparentnog raspolaganja koje dovodi do koruptivnih radnji na svim nivoima.

Razočarani smo što RH nije razmišljala o zakonu koji će jasno regulirati pitanja zemljišta – što se ne može napraviti bez javne rasprave i procjene učinaka. Polovinom 2023. ističe moratorij na prodaju zemljišta strancima i potrebno je pod hitno donijeti zakon kojim će se to pitanje regulirati. Smatramo da Republika Hrvatska ima dovoljno vremena da uredi sustav raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na način koji će štititi nacionalne interese ali i osigurati konkurentnost hrvatske poljoprivrede. Nužno je formiranje radne skupine koja bi aktivno radila na formuliranju zakonodavnog rješenja. Naša inicijativa rado bi doprinijela tom procesu uvažavajući iskustva i prijedloge poljoprivrednika kao i primjere dobre prakse gospodarenja poljoprivrednim zemljištem iz drugih zemalja. Kako bi nova zemljišna politika bila konzistentna nužno je u proces izrade zakonodavnog okvira unijeti i elemente zakona o nasljeđivanju, poreznog sustava ali i elemente prostornog planiranja koji će štititi poljoprivredno zemljište kao najvažniji prirodni resurs Republike Hrvatske.

Navodimo nekoliko primjera dobre prakse takvih rješenja:

Francuska: Agencija za razvoj zemljišta i ruralnih naselja  (SAFER) regulira sve transfere poljoprivrednog zemljišta u duhu da se izbjegnu špekulacije. Favoriziraju lokalne poljoprivrednike s posebnim naglaskom na mlade poljoprivrednike, konsolidaciju zemljišta i poticanje zaštite prirode.

Mađarska: Državljani Mađarske kao i ostali građani EU mogu kupiti do 1 ha zemljišta bez ograničenja, a samo registrirani OPG-i mogu kupiti više od 1 ha. Poljoprivrednici mogu imati u vlasništvu do 300 ha, tvrtke maksimalno do 1200 ha, a do 1800 ha mogu imati uzgajivači sjemenja i stočari.

Njemačka: Svaka prodaja mora biti registrirana i odobrena od lokalnih vlasti, može biti odbijena ako se radi o nezdravoj distribuciji, neekonomičnoj defragmentaciji zemlje i ako postoji veliki disbalans između cijene i vrijednosti zemljišta.

Austrija: Za prodaju i iznajmljivanje zemljišta postoji sloboda ugovaranja kao i za svaki drugi ugovor koji podliježe građanskom zakonu. Prodaju potvrđuje Komisija za promet poljoprivrednog zemljišta, a u većini slučajeva transakcije ne trebaju biti potvrđene (kad se čitava farma prenosi na nasljednika, kad se prenosi s supružnika i rođaka, između 2 suvlasnika, ako je prodaja zemljišta u javnom interesu, ako je poljoprivredno zemljište predmet konsolidacije kao zaštita od poplava i slično). Ne trebaju se potvrđivati niti transakcije od 0,03-0,3 ha, te unutar građevinskih zona kao poljoprivredna parcela, a nema nikakvog prava prvokupa države. Transakcija može biti odbijena ako se prodaje ne-poljoprivredniku i ako je lokalni poljoprivrednik zainteresirani za kupovinu – znači pravo prvokupa ima lokalni poljoprivrednik koji u određenom razdoblju mora dati ponudu, ako je u pitanju špekulativni kapital i ako je cijena nerazmjerna prema stvarnoj vrijednosti zemljišta. Ako odudara od ciljeva jačanja i kreiranja produktivne farmerske zajednice, ako se ne garantira zadovoljavajuće upravljanje poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Potiče se održiva poljoprivreda, mladi poljoprivrednici, mala i srednja gospodarstva.

2. Nadalje, s obzirom na ciljeve Europske unije o povećanju površina pod ekološkom proizvodnjom na 25 % površina koje je i Hrvatska dužna pratiti, smatramo da ekološka proizvodnja treba biti daleko više vrednovana u kriterijima za ostvarivanje prava na korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta. Mišljenja smo da ekološka proizvodnja treba biti izjednačena sa prioritetnim vrstama poljoprivredne proizvodnje i nositi 25 bodova.

3. U čl. 6: „(1) Mjere zaštite poljoprivrednog zemljišta u svrhu zaštite od erozije vodom i vjetrom su: zabrana skidanja humusnog, odnosno oraničnog sloja površine poljoprivrednog zemljišta, održavanje rudina, podizanje vjetrozaštitnih pojaseva, zatravnjivanje i sadnja višegodišnjeg bilja“ potrebno je dodati niz drugih mjera važnih za sprječavanje erozije s obzirom na aktualno stanje klimatskih promjena te veliku devastiranost naših tala. Jedan od najvećih problema je niska razina konzervacijske/nulte obrade tla i veliki udio poljoprivrednih površina bez zimskog pokrova kako je naglašeno u Preporukama Komisije za strateški plan Hrvatske u okviru ZPP-a. Zimsko oranje i stavljanje golog tla preko zime dio je  tradicijske prakse no ona je funkcionirala u bitno drukčijim klimatskim prilikama koje su se u novije vrijeme promijenile. Umjesto da tlo zimi izmrzava i rahli se, veće količine oborina dovode do značajne erozije. Tome bi pridodali i nepoštivanje dobre poljoprivredne prakse raznolikog plodoreda i primjene zelene gnojidbe kojom se tlo obogaćuje humusom. Mjerama navedenim u čl. 6 treba pridodati obavezno održavanje pokrova u zimskim mjesecima te poštivanje dobre poljoprivredne prakse uključujući raznoliki plodored i zelenu gnojidbu.

S poštovanjem,

Za Inicijativu:

Robert Hadžić

Sunčana Pešak

Silvija Kolar-Fodor

Kad se sije paprika?

Polako nam opet dolazi to vrijeme koje neopisivo veseli sve vrtlare/ice –  nova vrtlarska sezona, novi početak. I nova sjetva.

Mnogi već nestrpljivo prebiru sjeme, planiraju vrt, rade popise i nabavljaju sjeme… a neki čak i već siju.
Iako mi sjetva i prve biljčice donose veliko veselje, ipak me je iskustvo naučilo da nije potrebno žuriti. Pa niti kod sjetve u zatvorenom, ako uzgajamo presadnice za uzgoj na otvorenom. Naime, još je daleko proljeće i razdoblje kad selimo presadnice na otvoreno nakon zadnje opasnosti od mraza – a to je u kontinentalnom dijelu druga polovica svibnja. Osim toga, još je uvijek premalo dnevnog svjetla koje je biljkama neophodno za dobar rast i razvoj, pa u ovo doba godine mogu nerijetko biti previše izdužene u potrazi za svjetlom.

Priroda nas je s razlogom stavila sad na „godišnji odmor“ od vrtlarenja, pa uživajmo i malo u planiranju vrta bez „konkretnih aktivnosti“. U ovo doba više volim zamišljati i maštati o mom budućem vrtu, nego konkretno sijati. Kod prerane sjetve često se biljke samo dugo nepotrebno muče u zatvorenom prostoru, pa onda i ja radi toga brinem. Ipak postoji idealno vrijeme za sve.

Što se tiče sjetve, slušam svoja iskustva i iskustva svoje bake. Prvo krećemo s sjetvom paprike (feferona, patlidžana i peruanske jagode) sredinom veljače. To nije samo moje iskustvo, to je „narodna predaja“ u mom kraju – Međimurju – paprika se sije oko Fašnika. Doduše ove godine je Fašnik jako kasnije, ali računa se da je to većinom termin sredinom veljače.

U to doba godine, moja je baka uvijek pripremila velike duge tegle, ispunila ih zemljom, posijala papriku, prekrila to najlonom i onda još novinama. I stavila kraj peći na drva. Tako je sjeme imalo potrebnu toplinu kraj peći, ali i pogodnu mikroklimu za klijanje s dovoljno vlage ispod zaštitnog sloja najlona i novina. I onda smo čekali. Provjeravali. Dizali novine i najlon dok konačno nismo ugledali mlade klijance kako se počinju uzdizati i tražiti svjetlo. To je bio trenutak kada je baka selila tegle na sunčanu, južnu prozorsku dasku. I još uvijek to tako radi.

Paprika zna nicati i do 30 dana pa se ponekad dugo čeka da budemo sigurni da li će niknuti ili ne. Ako paprika slučajno ne bi niknula, ostalo je dovoljno vremena da se sjetva ponovi. Realno, ako posijete papriku i početkom travnja u zatvorenom, stići će narasti za presadnju u svibnju.

Ja doduše nemam peć na drva, ali dio ove prakse sam zadržala  – sve o mojim metodama sijanja možete pročitati OVDJE.  I u prvu sjetvu krećem – sredinom veljače. Ovo je savjet za kontinentalni dio Hrvatske, dok oni južnije imaju tu sreću da mogu započeti s sjetvom i nešto prije od nas.

UZGOJITE I VI SVOJE PAPRIKE UZ ONLINE EDUKACIJU “SJETVA I UZGOJ PRESADNICA U KUĆNIM UVJETIMA”

Za sve vas koji želite naučiti kako uzgojiti vlastite presadnice – pripremila sam sažetu online edukaciju  gdje vas korak po korak, na jednostavan način učim kako pripremiti sve što trebate za sjetvu u kućnoj radinosti i kako da sami uzgojite lijepe i zdrave presadnice.
Evukaciju možete naručiti na poveznici OVDJE.