Zaštita peruanskih jagoda od mraza

Sretna sam što ove godine nije bilo ranih mrazeva i vrtlarska sezona traje dugo i za osjetljivije povrće i voće. Ali nažalost svemu dolazi kraj, pa tako je ovaj tjedan (kraj listopada) bio prvi mraz u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Tokom prošlog i ovog tjedna obavila sam sve bitne berbe povrća koje bi propalo uslijed mraza, ali peruanske jagode (Physalis peruviana) su još bile prepune pupoljaka i zelenih plodova. Iako ne volim na vrtu koristiti umjetne materijale, jedino agrotekstil ponekad koristim kao zaštitu od mraza ako je nakon mraza u najavi još jedno toplije razdoblje bez mraza. Tada mi jedino i ima smisla zaštititi neke osjetljivije biljke da mogu ipak malo duže rasti i roditi – a to je sada slučaj s peruanskim jagodama.

Nabavila sam zimski agrotekstil i odlučila napraviti nekakvu “konstrukciju” za njega iznad gredice peruanskih jagoda. Agrotekstil je specijalan pokrov koji propušta vlagu i svjetlost, a štiti biljke od niskih temperatura. Djeluje na principu “iglu efekta” – koprena tijekom dana prihvaća vlagu koja se diže s tla, a tijekom noći ta vlaga promrzne na kopreni i tako zaustavlja prodor hladnoće. Naravno, dok nastupe jače hladnoće ovako osjetljive biljke neće izdržati niti pod agrofolijom, ali dok se temperatira spušta tek nekoliko stupnja ispod 0  svakako može pomoći.

 Prvo sam zabila oko gredice 6 stupa koje sam prethodno koristila kao potporanj rajčicama.

Preko toga sam stavila 2 komada agrotekstila – svakog pomalo ukoso i preklopila ih u sredini – tako da sam obuhvatila cijelu površinu i iznad i sastrane. Sve sam na vrhu i dnu kolaca povezala s užetom. Kako pokraj rastu cinije i baš su u cvatu – i njih sam prekrila usput.

    

Dva dana poslije bilo je izuzetno vlažno, maglovito vrijeme i desio se je prvi mraz. Nije bio jaki, osjetljivije biljke su bila na pola “ofurene” – cinije, cosmos i dragoljubi,  ali neke su biljke nažalost završile sezonu – breskvice, dalije, tikvice, divlji krastavac… Nekoliko biljaka peruanske jagode koje sam imala na drugom vrtu nezaštićene nažalost završile su sezonu, ali ispod pokrova su sve ostale neoštećene – i cinije i peruanske jagode. Jedino su bili malo oštećeni vrhovi biljaka koji su se dodirivali s agrotekstilom. Naime, kako je bilo jako vlažno, agrotekstil je bio prepun vlage i malo se je objesio od te težine. Stoga idući put moram i to uzeti u obzir te  na sredinu staviti dodatne stupove da to čvršće drži u zraku i da se biljke ne dodiruju s njime.

Slike: peruanske jagode 1: oštećene od mraza bez zaštite 2: neoštećene ispod agrotekstila 

 

    

Nakon ovih mrazeva očekujemo još barem 2 tjedna toplijeg vremena, pa se nadam da će još nešto plodova stići dozoriti prije nego nastupe ozbiljnija zahlađenja i potpuno unište biljke. A slučaju da jedno razdoblje neće biti zahlađenja i temperatura više od 3 stupnja, još ću maknuti malo agrofoliju do slijedeće najave mraza.

 

Jesenska cvjetna raskoš

Iako baš ne volim jesen jer ona znači kraj vrtlarske sezone i sigurni dolazak hladnoće i zime, ima puno ljepote u njoj. Tokom jeseni mnoge vrste cvijeća tek procvatu u svojoj pravoj ljepoti. Neke vrste cvatu i nakon prvih mrazeva, za neke nažalost oni znače kraj sezone.

A upravo ove jeseni, radi previše kišnog ljeta, određene ljetnice osjetljive na mraz tek su sada pokazale svu svoju raskoš i ljepotu. Stoga tek sada mogu istinski uživati u njima, ali nažalost ne dugo – uskoro očekujemo prve mrazeve koji će ovu ljepotu uništiti.

Cosmos bipinnatus – uresnica – Cosmos u prijevodu s grčkog znači “sklad” . I doista, kad pogledate njegove prekrasne cvjetove, jednostavno mu se morate diviti. A najbolje od svega što se tiče cosmosa je to da je ovo biljka oko koje ne trebate imati apsolutno nikakve brige: zaboravite na gnojenje, zalijevanje, ili bilo kakvu drugu njegu. Cosmos je biljka koja će pokazati svoju pravu ljepotu ako ga jednostavno prepustite njemu samom. A vama preostaje onda jedino – uživati u njegovoj ljepoti. Nažalost, samo do prvog mraza.

Cosmos bipinnatus – seashells je vrsta cosmosa koja ima uvijene latice. Svojim izgledom podsjećaju na školjkice, otud i naziv. Na fotografiji ispod dijeli prostor na gredici s cinijom.

Zinnia elegans – cinija je cvjetnica iz porodice glavočika (Asteraceae) i porijeklom je iz Meksika. Postoji u mnoštvo različitih boja i varijacija, pa tako postoji liliput cinija, kaktus cinija, pepermint cinija…. privlači korisne kukce u vrt poput leptira i pčela, te čini vaš vrt šarenim i veselim sve do prvih mrazeva.

Ova godina se čini kao godina dragoljuba, jer su posvud bujni i predivni, prepuni cvjetova. Dragoljub – Tropaeolum majus porijeklom je iz toplih krajeva južne Amerike. U svom izvornom staništu dragoljub je trajnica, ali se u našim krajevima uzgaja kao jednogodišnja biljka. Vrlo je osjetljiv na hladnoću, voli najviše topla, sunčana mjesta koja su tokom najjačeg sunca ipak malo zaklonjena laganom sjenom. Cijela biljka je jestiva i sadrži vitamin C. Cvjetni pupovi i sjemenke okusom podsjećaju na papar, njegovi se cvjetovi i listovi mogu konzumirati u salatama, a zelene sjemenke ukiseljene kao kapare.

I dalije su jestivo cvijeće. Dalija – Georgina, Dahlia je gomoljasta trajnica iz obitelji Asteraceae (glavočika). Porijeklom je iz Mexika, Srednje Amerike i Kolumbije.Jako su osjetljive na niske temperature, te cvjetaju tokom ljeta, pa sve do prvih mrazeva. Cvjetovi osim što su prekrasni, mogu se dodavati u salate. Postoji mnoštvo različitih kultivara, svaka ljepša od druge. I sama imam kolekciju od nekih 50-tak kultivara, jer im jednostavno ne mogu odoljeti.

Kadifice – Tagetes su porijeklom iz jugozapadnog dijela SAD-a, Meksika i juga južne Amerike. Kod nas se kadifice uzgajaju kao dražesno jednogodišnje cvijeće i ovu biljku mnogi iznova otkrivaju kao idealno cvijeće za gredice radi njene neprekidne cvatnje cijele godine i izuzetne otpornosti. Miris kadifice ima jako bitnu ulogu, jer svojim mirisom tjera neke nametnike i nematode iz tla. Stoga se preporuča saditi ih posvud po povrtnjaku. Ja ih često kombiniram s kupusnjačama, jer svojim mirisom odvraćaju kupusnog bjelca. Sve do prvog mraza, gredica s kupusnjačama će blještati od rascvalih kadifica.

Održana četvrta radionica Škole vrtlarenja 2014

Dana 18.10.2014. održana je četvrta radionica iz ciklusa radionica Škole vrtlarenja udruge Biovrt – u skladu s prirodom.

Polaznice i polaznici Škole vrtlarenja učili su o slijedećim temama:
– jesenski radovi na vrtu
– sadnja češnjaka i luka
– jesenska sadnja lukovica
– obitelji biljaka: štitarke, kupusnjače i glavočike
– sadnja i presađivanje trajnica i grmlja
– spremanje povrća za zimu
– priprema vrta za zimu
– korisne životinje u vrtu i kako im olakšati zimovanje
i još mnogo ostalog.

U praktičnom dijelu bilo je pokazano i isprobano kako se sadi luk, kako se sade zračne lukovice češnjaka te sade češnjevi češnjaka, te kako se može malčirati pepelom.

Patke u biovrtu

Ove godine nas je mnoge iznenadila najezda španjolskih puževa. Iako se bavim biovrtlarstvom 9 godina, nikada do ove godine nisam imala probleme s puževima na vrtu. Ove je godine bilo ludo od proljeća i uz velike sam napore uspjela spasiti povrće i vrtove da sve ne unište.

I tako sam, usljed svakodnevnog skupljanja puževa, došla na ideju da moram obavezno nabaviti patke. Iskreno, nikad mi to prije nije padalo na pamet, nisam nikad razmišljala o tome da imam ikakvu perad na vrtu, tim više što sam vegetarijanka pa ne mislim uzgajati životinje za hranu. A jaja ionako imam od bakinih sretnih kokoši koje slobodno kod nje hodaju po gruntu. Ali na stranu ovo, ipak perad ima i drukčiju i bitniju ulogu od uzgoja hrane na imanjima – ona održava prirodnu ravnotežu. Kako sam tražila neku vrstu koja ne naraste prevelika tj koja nije za tov, ali i jako bitno – koja mi neće uništavati vrtove, naišla sam na dosta podataka da bi patke indijske trkačice bile upravo ono što tražim. Naime, to su ukrasne, izložbene patke i ne uzgajaju se za jelo, brze su i jedu španjolske puževe. Doduše, i domaće patke jedu puževe i ostale nametnike, ali vole i povrće pa ih nije sigurno puštati u vrt. Za indijske patke trkačice se govori da nisu tolika opasnost za vrt, iako po mom iskustvo gricnu i poneki pupoljak i list. Ali više štete ipak naprave samo ako prođu preko neke biljke u potrazi za kukcima, pa i na to treba računati.

Veliki mi je problem predstavljala činjenica što nemam do kraja ograđeno dvorište, niti nastambu za perad. Ali imala sam i tu dobar plan. Naime, moje susjede su 2 bakine sestre s ograđenim dvorištem i s 2 prazne prostorije u kojima su nekad uzgajale svinje – idealno za patke. Osim toga, već su i one bile van sebe od silnih puževa koji su im radili invaziju na dvorištu, pa su objeručke prihvatile nabavku patki. Napravile smo dogovor: ja kupujem patke i brinem se o njima, a spavati će kod njih, i tako čistiti od puževa i moje i njihovo imanje.

Nakon dosta traganja oglasa na internetu i kontakata s ljudima koji su ih već nabavili, i dok sam već mislila krenuti na malo dulji put po patke, dobila sam kontakt jednog uzgajivača koji je udaljeni samo 15-tak km od mene i koji mi je prodao 3 ženke i 2 mužjaka. A par dana prije dana pokucala mi je na vrata druga susjeda – oni su dobili jednog prekrasnog crnog mužjaka indijske trkačice i nisu znalo što s njim – a čuli su od muža da ih mi tražimo, pa su nam ga poklonili. I tako, nakon dugog traganja, vrlo sam na kraju lako došla do njih. Doduše, nisam znala da bi bilo pametnije nabaviti više ženki i samo jednog mužjaka, jer u vrijeme parenja su mužjaci jako natjecateljski nastrojeni, pa više vremena provode nadmećući se pa jaja mogu ostati i neoplođena zbog toga. Međutim, kako je više prodavatelja koje sam kontaktirala imalo ove godine samo mužjake, sretna sam i što sam uspjela iskombinirati 3 para, a ovo je briga s kojom ću se baviti dok dođe vrijeme za to.

Kod same nabavke bilo koje životinje se treba pripremiti na to da to neće biti sam tako, doneseš i pustiš na grunt – njih treba i ljeti i zimi hraniti, osigurati im treba nešto za kupanje, puštati ih ujutro i zatvarati navečer… Nastamba gdje imate perad mora biti osigurana i da vam noću ne mogu doći predatori poput kune ili lasice – dakle nije dovoljno samo zagrađeni prostor – mora biti ili zidani, ili nešto poput boksa za pse.

Patke i često smrde, iznenadilo me je kako ponekad znaju imati jaki miris, pa i na to treba računati.

A nabavka je bila samo početak, trebalo je proći puno izazova.

Evo mojih neplaniranih i planiranih izazova koje sam doživjela s patkama:

1. PRIVIKAVANJE NA KOKOŠI

Neočekivana mi je bila reakcija kokoši na patke. Naime, tete imaju u tom dvorištu 2 kokoši i 1 pijevca. Kad sam donijela patke u dvorište, koje su bile naučene na drugu perad, sve 3 kokoši su poludjele dok su ih spazile i luđački napale – borbe pijetlova su sitnica prema tom prizoru. Naime, zaboravila sam na činjenicu da će kokošima to biti šok i da će se instiktivno braniti od pridošlica. Očekivala sam da će samo gledati, ali ne i reagirati. Stoga sam morala prvih par dana doslovno stražariti na dvorištu dok smo oprezno pustili van na dvorište i patke i kokoši, te sam odvraćala kokoši da ne napadnu patke. Drugi dan je već bilo sve u redu.

2. PRIVIKAVANJE NA MENE

Nakon toga, pokušavala sam patke naviknuti na sebe, kao njihovu pastiricu. Jako su plahe životinje i bili smo kao Mali princ i Lisica – svaki dan stajala sam pored njih, pokušavala se za korak približiti, a one onda uzmicale… ali uspjela sam, prepoznale su me i prihvatile kao osobu koja se brine o njima i koja ih hrani – pa na kraju dok su gladne i same idu prema meni i traže hranu. Trebalo je samo biti strpljiv ispočetka.

Patke su inače jako inteligentne i moguće ih je dresirati – vrlo ih je lako naučiti na glasovne naredbe, na prostor kako daleko smiju ići…. Razmišljala sam o ključnim riječima koje ih moram naučiti, odabrala sam “ajde” dok se ide na vrt, «dimo» dok treba ići doma, a “spat” dok moraju u svoj kokošinjac. Tako sam i svojevremeno mačke naučila na riječ “papati” – odma jure doma jesti, a psi na “vu-vu-vu” – to je njima znak idemo jesti.

3. PATKA LETAČICA

Prodavatelj mi je prodao jednu patku koja nije čistokrvna indijska trkačica – kako su bile u kavezu nisam niti primjetila prilikom kupovine, jedino mi je dao za nju popust – bez da mi je išta drugo napomenuo. Poslije sam «otkrila» da ta patka i može letjeti, što trkačice ne mogu. A tako može odjetjeti s dvorišta i ozljediti se, sjetjeti na cestu…. Tako joj je moja baka podrezala vrhove krila da ne može odletjeti. To je sasvim bezbolan postupak, a kako krila rastu, ponekad treba ponoviti.

4. PRIVIKAVANJE PASA NA PATKE

Veliki mi je izazov bio kako će reagirati moja zlatna retriverica Nera dok jednom pustim patke na vrt. Dugo nisam to napravila, prvo sam pustila da se patke prilagode, pa sam onda počela puštati patke na vrt samo prijepodne dok su psi bili zatvoreni, a psi su izlazili poslijepodne, nakon što bi patke potjerala natrag u dvorište. Naime, kako je moja Nera pas ptičar koji je prije bio lutalica i lovom je preživjela, još uvijek je nagonski dosta toga lovila dok bi išla sa mnom u šetnju. Stoga baš nisam bila sigurna kako će to proći s patkama. Međutim, to je i izuzetno inteligentan pas. Dok sam ju našla kao psa lutalicu u mom šumskom vrtu i dok sam ju dovela doma, odmah je naučila da ne smje dirati moje 3 mačke – iako sve ostale mačke ganja. Shvatila je da je to uvjet da ostane kod mene. Stoga sam imala nade da će sve proći dobro s patkama dok shvati da su i one moje. A drugi pas, Pluto, je isto jako poslušan pas, za njega sam bila sigurna da neće biti problem. Također, kokoši psi nisu dirali dok sam ih znala pustiti u tetino dvorište. Dobra stvar je i ta što dio gdje su psi zatvoreni tokom dana okrenuto prema tetino dvorištu, pa su od samog početka gledali patke.

Tek više od mjesec dana od nabavke odvažila sam se odvesti pse do patki dok su se kupale u šumskom vrtu. Pluto je bio ok, on niti nije bio na uzici, nije obratio pažnju, a niti Nera. Ali ona je sasvim drugi pas dok je na uzici, a to je bila – dobar i poslušan. Čim se ju pusti s uzice postaje zločesto neposlušno svojevoljno pseto… prvi put nismo to isprobali, ostavili smo ju na uzici dok sam ja patkice tjerala doma. Drugi dan sam ju opet vodila na uzici i pustila dok smo došli do patki i dok sam rekla da su to naše «gage». Treći dan sam ju pustila bez uzice, ali sam ja išla s psima do patki. I to je bilo to, nikad ih nisu niti posebno pogledali, niti taknuli – postale su sastavni dio našeg dvorišta. Jedino ih se mačke još malo boje.

4. IZLASCI NA VRT I LOV NA PUŽEVE

Dok su se patke naučile na novu okolinu, počela sam ih voditi i na vrt, točnije na travnjak ispred vrtova. Da bi to mogla, prvo smo morali napraviti 20-tak metara ograde. Naime, s desne strane tetinog grunta toliko je falilo, pa da sve bude ograđeno. Moj grunt je dalje s lijeve strane i on je dosta daleko ograđeni. Šumski vrt i voćnjaci su iza nisu više ograđeni, ali kako su mi rekli, nema opasnosti da patke odlutaju, idu toliko daleko koliko ih naučite.

Isprva su nevoljko išle van iz dvorišta i zadržavale su se blizu vrata u dvorište, ali već za nekoliko dana svako su jutro same odmah jurile prema vratima koje vode na vrt i čekale da ih se pusti. Naravno, trebalo im je posvud i postaviti posude s vodom, i u dvorištu, i na travnjaku. A hranim ih s mješavinom kukuruznog šrota, startera za patke i mladih sjeckanih kopriva, sve to zalijano i pomješano s vodom. Da bi ih naučila na puževe, isprva sam ih ja skupljala i nosila im. Ali kako su to mlade patke, a puževi jako veliki, da se ne bi ugušile, rezala sam im puževe na pola. Naime, čitala sam iskustva drugih kojima su se patke ugušile jer su pretjerale s puževima. Na samom početku su me malo zabrinule jer su me sve nezainteresirano gledale dok sam im bacala te puževe, ipak se je to promijenilo. I same su počele naveliko pretraživati cijelo dvorište i vani na vrtu. Štoviše, čak su me i iznenadile kako su sve lovile mrave koji su se penjali po stablu jabuke, a bježe i za leptirima – love doslovno sve što se kreće. Navodno jedu i krumpirove zlatice – provjeriti ću iduće godine. I gliste nažalost, to je kompromis koji moram prihvatiti.

Kada mi je nakon obilnih kiša u kolovozu ostao poplavljeni šumski vrt, jedan dan sam ih potjerala na tu parcelu na kupanje. Bile su oduševljene vodom i činjenicom što su mogle plivati. Na moje veliko iznenađenje, već iduće jutro same su odjurile direktno na kupanje i nisu se vraćale doma do večeri. Svaki dan oko 6 sati, jedna za drugom dotrčale bi doma i čekale da ih se pusti u dvorište. I to je trajalo tako dugo dok je bilo vode. Zapamtile su si daleki put bez problema, ali dalje od toga nisu išle.

Ovdje možete pogledati snimku kupanja patki u šumskom vrtu: VIDEO

Nakon što je voda ispumpana s te površine, prestale su tamo hodati i zadržavaju se oko kuće. Našle su kante s vodom koje držim iza kuće za zalijevanje cvijeća i opet se drže vode. Tako ih a premještam kante gdje želim da se više zadržavaju. Nagonski vole spavati ispod niskog grmlja – tako se osjećaju zaštićeno. A same čekaju pred vratima navečer da ih se pusti u dvorište dok im je dosta – uopće se ne moram brinuti niti da će otići predaleko, niti ih ne moram tjerati doma – same znaju.

Kako na vrtu ima puno biljaka, ali i korova radi čega im je nemoguće kretati se tamo, patke niti ne idu zasad tamo, drže se pokošenog dijela. Najesen dok se veći dio pomalčira ću ih voditi i na čišćenje tog dijela vrta. I iskreno se nadam da su dani briga oko najezde puževa iza mene i da će nadalje čuvati ravnotežu u mom vrtu. A uz 3 mačke, 2 psa, sada je jako veselo s još 6 patki. Dok ne dođe pomladak patki iduće godine.