Inspirirana raspravom u fb grupi Biovrt.com – u skladu s prirodom, te time i sa spoznajom da jako malo ljudi može dobro raspoznati razliku između bobičastog voća koje ima sličnu boju bobica, danas sam otišla u voćnjak, odnosno svoj bobičnjak i foto-dokumentirala sve razlike. Svo bobičasto voće već nekoliko godina uzgajam u svom biovrtu – dakle crni, bijeli i crveni ribiz, josta, maline, crne maline, dud, kupine, bijeli i crveni ogrozd, borovnice, brusnice, goji bobice, aroniju…
Crni ribiz – lat. Ribes nigrum, je bobičasto voće koje je poznato po sjajnim crnim bobicama prepunima vitamina C i antocijana. Cijela biljka ima prilično specifičan miris i okus – mnogima svježe bobice baš nisu posebno ukusne nego radije koriste njegove prerađevine. Taj specifičan miris koji imaju plodovi ima čak i korijenje i možete ga osjetiti dok presađujete grm, a malo oštetite korijen.
Listovi su tro- do peterokrpasti, pilasti, promjera do 10 cm, a na naličju su žljezdasto istočkani. Koriste se u tradicionalnoj fitoterapiji radi ljekovitih tvari koje sadrže.
Crni ribiz može narasti do 2 metra u visinu. Grm je zbijeni, ne raste jako brzo, a bobice ćete pronaći na jednogodišnjim izbojima i to više unutar krošnje – dakle uočljiviji su dok razmaknete lišće. Dozrijeva krajem lipnja, a kad dozori sve su bobice istovremeno sjajno crne boje. Sama veličina bobica često varira – prvih sam godina imala sitne crne bobice, ali kako grmovi rastu, tako ima i sve veće bobice. Ove me je godine iznenadio veličinom nekih bobica – neke su bile sitne kao kod crvenog ribiza, neke na istom grmu su bile skoro duplo veće. Čak mi je i ukus crnog ribiza u odnosu na prijašnje godine postao prihvatljiviji, pa sam ga ove godine počela jesti i kao sirovo voće, a ne samo u zelenim sokovima kao do sada.
Osim veličine bobice, crni ribiz je drukčiji od ostalih ribiza i po obliku grozda – bobice ne moraju nužno biti u dužem grozdu, često se tek par bobica drži za stabljiku.
Josta je hibrid nastao križanjem crnog ribiza (Ribes nigrum) i ogrozda (Ribes grossularia syn Ribes uva-crispa), a ime je dobio po početnim slovima njemačkih naziva za crni ribiz (schwarze Johannisbeere) i ogrozd (Stachelbeere). Više liči na crni ribiz po rastu, nije trnoviti kao ogrozd, a plodovi su veći i ukusniji. Grm joste je rijeđi nego kod ribiza, te raste brže i više. Plodovi ne sazrijevaju istovremeno kao kod crnog ribiza, nego postepeno u drugoj polovici lipnja i tokom srpnja. Tako krajem lipnja na josti možete vidjeti plodove raznog stadija dozrijevanja – od zelenih, preko crvenkastih prema sve tamnijoj boji. Dok su potpuno zreli, u srpnju, plodovi su crni, ali nisu tako sjajni kao kod crnog ribiza. Također, najukusniji su dok su potpuno zreli – prije su dosta kiselkasti, a dok su zreli su slatki i aromatični. Mene pomalo podsjećaju na okus crnog grožđa. Koriste se u svježem i prerađenom stanju. Niti josta nema bobice u grozdovima, tek se po nekoliko bobica skupa drži za stabljiku. Kao i crni ribiz, rodi na jednogodišnjim izbojima. Jako dobro podnosi i obrezivanje.
Dakle prva razlika između joste i ribiza je u samom rastu grma – crni ribiz ima zbijeniji grm koji sporije raste, josta ima rijeđi grm. Na crnom ribizu plodove vidite bolje često tek dok malo razmaknete lišće, na josti se oni jasno vide.
Fotografije: Lijevo crni ribiz, desno josta, fotografije od 24.06.2014 – crni ribiz je potpuno crni, josta nejednako dozrijeva krajem lipnja.
Evo usporedbe svih vrsti ribiza i joste. Listovi su jako slični – ali ipak – list ribiza ima vrh šiljasti vrh, a list joste blago zaobljeni – sličniji je listu ogrozda. Dakle razlika između crnog ribiza i ogrozda je vidljiva i po listu.
Evo usporedbe bobica joste i crnog ribiza. Meni inače crni ribiz nije baš nešto, onako, ima nešto u okusu na što se treba naučiti, a josta je jako fina tek dok je stvarno zrela, onda joj okus pomalo podsjeća na grožđe. Ponavljam, crni ribiz ima sitnije bobice, ali ponekad su neke i krupnije na istom grmu. Crni ribiz isto nema velike grozdove, kao ni josta. Crni ribiz je sav crni i sjajni dok dozori, josta dozrijeva postepeno – crni je ribiz zreli već krajem lipnja, josta nešto kasnije – dok je crni ribiz zreli, josta tek dozrijeva.
Kako je josta križanac crnog ribiza i ogrozda, zato josta i crni ribiz jesu jako slični – i po rastu i po plodu. Ali opet, obratite pažnju na detalje na dnu ploda, od ostatka cvijeta, na koji pokazuju strelice. Osim lista ogrozda, i ta karakteristika je “preuzeta” od ogrozda. Ovo je meni prva stvar po kojoj i na daljinu mogu odmah raspoznati crni ribiz i jostu, pa i kada su oba ploda potpuno zrela – crni ribiz ima doista specifičan izgled na dnu bobice i to ga razlikuje od bobice joste.
Dakle – rast, list, izgled, miris i okus bobice – to su sve vrlo jasne karateristike po kojima možete razlikovati ribiz i jostu. A po svojim dobrim stranama, mislim da obje vrste zaslužuju mjesto u svakom vrtu.
Mladi pečeni krumpir
Većinom su najjednostavnije stvari najbolje. Tako je recimo ovaj jednostavni recept za mladi pečeni krumpir meni jedno od najboljih jela. Ovo jelo kuham na proljeće, kada na vrtu mogu iskopati taj prvi mladi krumpir, koji poslije više nije tako fini i slatki. Najprije dozrijevaju bijele vrste krumpira, koje se mogu brati već sredinom svibnja. A nakon toga, iskopava se crveni krumpir kao mladi krumpir.
Kako mladi krumpir ima tanku kožicu, vrlo ju je lako samo nježno ostrugati s krumpira. Neki za to ne koriste nož, nego spužvicu za pranje posuđa koja s jedne strane ima abraziv. One najsitnije krumpire niti nije potrebno očistiti od kožice, samo oprati.
Dok očistite krumpir, narežite ga na ploške ili malo veće kocke. I opet, najsitniji krumpir nije potrebno prerezati, stavite ga cijelog. Sve to prije stavljanja u tavu posolite i začinite i dobro promiješajte, te onda stavite u tavu, gdje ste prethodno stavili ulje.
Dok stavite sve u tavu, bitno je da sve poklopite s poklopcem, i stavite na laganu vatru. Naime, ovako će se krumpir lagano i peči, ali i kuhati na pari, te tako lijepo omekšati.
Dok je sve skoro pečeno, otklopite poklopac, malo pojačajte temperaturu kako bi se na krumpiru napravila korica. Poslužite ga uz mladu zelenu salatu, koja odlično ide uz ovo jelo. Mladi krumpir u ovo doba godine ima posebno fini, slatki okus, kakav više nema dok dozori.
A kako je u ovo doba godine najfiniji i mladi grašak, uz ovo jelo obavezno kuham i juhu od mladog graška. Doista, jedino sada svo ovo povrće ima baš poseban okus, pa svakako iskoristite to i uživajte u slatkom mladom povrću 🙂
Održana druga radionica Škole vrtlarenja 2014
Dana 07.06.2014. održana je druga radionica iz ciklusa radionica Škole vrtlarenja udruge Biovrt – u skladu s prirodom.
Polaznice i polaznici Škole vrtlarenja učili su o slijedećim temama:
– nametnici u vrtu i tehnike suzbijanja: nametnici kupusnjača, lisne uši i grčice
– samoniklo jestivo i ljekovito bilje
– korisno cvijeće u vrtu
– obitelji biljaka: mahunarke i lilaceae
– uzgoj salate i luka
– presađivanje salate i kupusnjača
– kako radove u vrtu prilagoditi vremenskim prilikama
– praktične i dobrosusjedske kombinacije biljaka u vrtu
– lipanjsko bobičasto voće
– radovi u vrtu u lipnju
U praktičnom dijelu bilo je pokazano i isprobano kako se presađuje salata i kupusnjače, a polaznici su i sami posadili po jednu sadnicu zelja.
Sudionici/ce radionice pregledali su i dobre kombinacije u vrtu, te više o korovima na vrtu i kako je pojedinačne korove najlakše maknuti s gredica. Govorilo se je i o biljkama koje je korisno saditi u vrt.
Pregledalo se je i naučilo više o sezonskim nametnicima – nametnicima kupusnjača i grčicama, te o uzgoju bobičastog voća – koje su polaznici i imali prilike degustirati u vrtu.
Na kraju je radionice Silvija Kolar-Fodor podijelila prisutnima viškove iz biovrta: sjeme bijelog korijena te sadnice uspravnog amaranthusa (crveni špinat), suncokreta i jednogodišnjeg kokotića.
Više fotografija s održane radionice možete pogledati ovdje:
Voditeljica Škole vrtlarenja je Silvija Kolar – Fodor, predsjednica udruge “Biovrt – u skladu s prirodom”, autorica internetske stranice i tekstova na www.biovrt.com, autorica tekstova rubrike “Biovrtlarica” u prilogu Vrt – časopisa 24 sata, kolumnistica na portalu Naturala.hr, autorica bloga “U skladu s prirodom” na Blogosferi Večernjeg lista, administratorica foruma Vrtlari, zaljubljenica u prirodu i dugogodišnja biovrtlarka.
Početkom lipnja dozrijeva jesenski češnjak, bijeli luk (lat. Allium sativum), te je vrijeme za njegovu berbu.
Postoji više podjela češnjaka, ona najpoznatija je podjela na jesenski i proljetni češnjak. Razlika je u vremenu sadnje – jesenski se sadi u listopadu, proljetni na rano proljeće. Proljetni će dakle dozoriti malo kasnije od jesenskog češnjaka.
Najbolji trenutak za berbu češnjaka prepoznati ćete po tome da nadzemni dio počne žutiti, a stabljike se počnu polijegati. Doduše, tako je s većinom vrsti češnjaka. Međutim, ja imam jednu vrstu češnjaka koja ima jako čvrstu stabljiku i ona se ne polijega kad je spremna za berbu, samo listovi počnu žutiti i sušiti se.
U svakom slučaju pratite redovito promjene na vašem jesenskom češnjaku kad jednom počne lipanj. Ne bi se smjelo predugo čekati dok je češnjak spreman za berbu, treba ga onda čim prije izvaditi. Naime, jednom dok češnjak dozori, ako ga na vrijeme ne izvadite, brzo će se nadzemni dio posušiti i početi polako nestajati s gredice. To se je meni dogodilo prošle godine jer sam čekala kišu da mi omekša moju tvrdu suhu ilovaču i da bude lakše vađenje. Na kraju kiše nije bilo, a stabljike su nestale, pa smo morali sve prekopavati i tražiti pod zemljom glavice češnjaka…prava muka, a i vremenski puno duže traje. Osim toga, ako je češnjak predugo u zemlji lukovice više nisu tako čvrste, pa neće stajati tako dugo kao onaj izvađeni na vrijeme.
U lipnju češnjak počinje i cvasti. Ne cvatu sve vrste, ali one koje cvatu, većina njih prvo ima pupoljke, na čijem se mjestu formiraju zračne lukovice (ne sjeme). Te male zračne lukovice možete koristiti kao sjemenski materijal za razmnožavanje češnjaka, ali to se može i s samim češnjevima, pa nije presudno ostaviti češnjak da ode u sjeme. Stoga ako vam veći dio češnjaka ide u cvijet, možete čim prije potrgati te pupoljke. Također možete i nekoliko češnjaka s pupoljcima ostaviti da razviju zračne lukovice, ali onda dakle ne smijete izvaditi taj češnjak dok zračne lukovice nisu zrele i spremne za berbu. Navodno je tada sama lukovica češnjaka manja, tj ne razvije se onoliko koliko bi se mogla. A pupoljke jedni kisele kao krastavce.
Kako razmnožiti češnjak iz zračnih lukovica pročitajte OVDJE.
Za vađenje češnjaka jako je bitan i dobar i praktičan alat. I tu sam naučila na iskustvu iz prošle godine, kada sam ga vadila pomoću male ručne motičice – na taj način sam dosta glavica oštetila. Za vađenje ove godine koristim malu usku lopaticu koja je odlična za tu svrhu.
Vadi se jako jednostavno: lopaticu zabodite pokraj nadzemnoga dijela, ali ne tik uz njega nego malo dalje – računajte na širinu lukovice pod zemljom da ju ne oštetite, te lopaticom nadignite lukovicu van iz zemlje.
Prilikom vađenja češnjaka može vam se dogoditi da su neke lukovice gnjile/trule, ili im je tek počela truliti vanjska ovojnica. To je najčešće posljedica lukove muhe, na koju je češnjak prema mom iskustvu osjetljiviji od luka. Ukoliko nije jači napad i tek je češnjak u početnoj fazi truljenja, skinite trulu vanjsku ovojnicu i posušite ostatak – često se tako spase češnjevi od daljnjeg propadanja, samo te morate potrošiti prve. Ako je napad jači, preporučam svakako maknuti zaražene lukovice s vrta i spaliti ih – da uništite nametnike i tako spriječite daljnje širenje lukove muhe u vašem vrtu, jer larva prezimljava u tlu.
Evo kako izgledaju larva i crv lukove muhe:
Nakon što ste izvadili češnjak, potrebno ga je posušiti. Nekada se je to radilo na samim gredicama – češnjak i luk se je počupao i ostavio tako par dana na gredici da se osuši. Moja je baka do pred nekih 15-tak godina uvijek tako sušila i češnjak i luk. Nažalost, vremena su se promijenila, pa to nikako nemojte napraviti. Naime, danas je sunčevo zračenje puno jače nego što je nekad bilo, pa ako sve ostavite na gredici, može biti uništeno radi sunca. Dakle luk i češnjak nakon samo jednog vrućeg i sunčanog dana mogu ostati “skuhani” odnosno “pečeni” na gredici. Ovo je potvrđeno i mojim iskustvom od prošle godine, kada sam češnjak sušila vani – s time da je samo ujutro bio jedno kratko razdoblje na suncu i ostalo u hladu – dio češnjaka je dobio “opekline” od sunca i to sam morala baciti, jer je počeo tu propadati.
Češnjak (i luk) se dakle nakon berbe suše obavezno u hladovini, a nakon par dana mogu se početi spremati. Možete ga splesti u vijence, ili odrezati stabljiku te pospremiti u sanduke. Bere se dakle s stabljikama i tako se ostavi da se posuši. Tek dok je češnjak suhi se režu stabljike, a ako se plete u vijence onda treba isplesti prije nego se posuše stabljike dok su još savitljive – po meni najbolje dan poslije vađenja.
Češnjak se najbolje čuva na sobnoj temperaturi (iznad 18 stupnja) i to obavezno na suhom. U komercijalne svrhe čuvaju ga u hladnjačama na 0-2 stupnja, ali također je vrlo bitno da se čuva u suhim uvjetima, inače će prije proklijati.
Nakon vađenja češnjaka, na njegovo mjesto možete posaditi salatu, kupusnjače, sijati radič, endiviju, repu ili crnu rotkvu, ili ostaviti za kasniju sjetnu mahuna ili graška za jesensku berbu.
Kako pobrati češnjak i isplesti vijenac od luka ili češnjaka, pogledajte u mom videu:
Kako ubrzati nicanje tikvi
Na proljeće 2014. godine bilo je izuzetno nepogodno za sjetvu mahunarki, a pogotovo tikvenjača, barem u mom kraju. Naime, stalne izmjene vremena od toplog u kišno, hladno i vjetrovito izuzetno ne pogoduju osjetljivijim kulturama na hladnoću, a to su dakle prvenstveno biljke iz obitelji mahunarki i tikvenjača. Tim gore, kako imam humusno-ilovastu zemlju, nakon sjetve kiše su nabile zemlju i napravile na površini jaču koru, pa je to još dodatno otežalo nicanje.
Tako sam se našla u situaciji da mi je na većoj površini niknulo tek 1/3 posijanih tikvi, a već je bio kraj svibnja. Pitanje je bilo – što sad napraviti, jer prema iskustvu zadnje 2 godine, ako brzo nastupe suše, nema smisla sada u to doba godine sijati opet tikve, jer one će jedno vrijeme sad opet trebati da niknu. Međutim, postoji jedan trik kako se može pospješiti klijanje i ubrzati nicanje tikvi. Tikve se pomiješaju s piljevinom i namoče, a to sve skupa ubrza klijanje tikvi. Naše bake to zovu “naresiti” tikve i ovo je još jedno znanje koje se dijeli s koljena na koljeno. Evo kako se to radi.
Tikve se pomiješaju s piljevinom u prozirnoj vrećici i doda se voda .
Sve se ukupno dobro pomiješa, bitno je da sve bude vlažno ali da ne stoji voda i tako se sve skupa stavi na površinu gdje svijetli sunce.
Već idući će dan sjeme nabubriti i takvo će sjeme puno brže niknuti. Tada ga je najbolje posijati. Ako takvo sjeme stoji još malo duže – drugi dan već pusti i klice. Nemojte narešeno sjeme držati tako duže od 2 dana. Ako sjeme ima već i klice, morate opreznije sijati, da ne potrgate klice. I naravno, ovako pripremljeno sjeme treba ručno posijati.
Narešeno sjeme puno će brže niknuti od onog koje bez ikakve pripreme sijete direktno na otvoreno – biljke će proviriti iz zemlje većinom za manje od tjedan dana. Osim kod nekih hitnih situacija kada je već pomalo i kasno za sjetvu, ovaj postupak je jako praktičan i za sušne uvjete, kada nema dovoljno vlage za početak klijanja u samom tlu. Mene je iskustvo naučilo da je ovaj postupak u svakom slučaju bolje napraviti prije svake veće sjetve tikvi, jer je veća vjerojatnost da će ono uspješno proklijati i niknuti.
Biovrt.com koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda web stranice www.biovrt.com slažeš se s korištenjem kolačića. Postavke kolačića možeš podesiti u svom internetskom pregledniku. Za nastavak pregleda i korištenje klikni na gumb "Slažem se".Slažem sePrivatost
0
