0
Održana šesta radionica Škole vrtlarenja 2013
Razmjena sjemenja 05.10.2013. u Čakovcu
Udruga «Biovrt – u skladu s prirodom» organizira razmjenu sjemenja starinskih domaćih vrsti povrća, voća, cvijeća i biljaka općenito. Razmjena će se održati u subotu 05.10.2013. godine u vremenu od 10-14 sati, i to u prostoriji multimedijalne dvorane Autonomnog centra (ACT), u Starom hrastu, 1 kat, na adresi Dr Ivana Novaka 38. Na razmjeni će uz članove/ice udruge Biovrt s svojim sjemenjem sudjelovati i članovi/ice udruge Duga.
Ova razmjena sjemenja organizira se potaknuta globalnom akcijom za slobodu sjemenja i hrane u razdoblju od 02.10.-14.10.2013., koja je pokrenuta od strane Pokreta za slobodu sjemenja i poznate indijske aktivistice Vandana Shive.
Naime, zadnjih nekoliko desetljeća korporacije diljem svijeta vrše veliki pritisak na sustav sjemenja i hrane, te lobiranjem djeluju na donošenje nepravednih zakona kojima se porobljava sjeme i hranidbeni sustav. Donose se zakoni koji ograničavaju upotrebu domaćeg sjemenja i prisiljavaju ljude da kupuju njihovo toksično, uniformirano sjeme. Time se uveliko smanjuje biološka raznolikost, ali i pravo čovjeka na izbor.
Sjeme pripada ljudima i ono je nasljeđe od naših predaka, a ne korporacijama, a bez slobode sjemenja nemamo slobodu prehrane. Iako si je Monsanto, jedna od najvećih GMO korporacija sama dodijelila tzv Nagradu za hranu, pravi heroji hrane su mali farmeri i obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koji proizvode većinu hrane – ukupno 72% hrane na svijetu.
Domaće sjeme koje su skupljali naši preci i stoljećima prenosili s koljena na koljena radi odličnih karakteristika tih biljaka ima brojnih prednosti pred komercijalnim sjemenjem. To je sjeme između ostaloga odličnih sorti graha i ukusnih starinskih velikih rajčica kakve više ne možete kupiti u supermarketima, koje će nestati ako ne shvatimo vrijednost tih vrsti i ne skupimo to sjeme i dalje uzgajamo i razmjenjujemo.
Stoga se pozivaju svi pojedinci i udruge koji čuvaju ili žele čuvati domaće sjeme u svojim vrtovima da sudjeluju na razmjeni sjemenja, i na taj način, čuvanjem naših starinskih vrsti biljaka i mi postanemo dio globalne svjetske akcije za slobodu sjemenja i hrane. Ukoliko nemate sjeme za razmjenu, do sjemenja na spomenutoj razmjeni možete doći i donacijom za sjeme.
Poziv Vandana Shive na globalnu akciju pogledajte na slijedećem linku:
Snaga života u sjemenki
Pred nekoliko sam tjedana pripremala rajčice za kuhanje umaka, tj sos od zrelih ubranih rajčica s vrta, i pritom sam uzimala sjeme rajčica. Sjeme uzimam na način da narežem rajčice na komade i ispirem sjeme u cjedilo. Na taj način odjednom pripremam dakle i rajčice za umak i spremim sjeme, pa dakle riješim 2 muhe jednim udarcem – umak je gušći i brže se skuha, a sjeme stavim sušiti na novinski papir.
Plamenjača rajčice – Phytophtora infestans
Plamenjača rajčice je gljivična bolest uzrokovana gljivicama Phytophtora infestans, a koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu – najveća opasnost od širenja bolesti jest tokom čestih kiša ljeti. U engleskom govornom području naziva se late blight – kasna palež. Samo u uvjetima previše vlage može se i dogoditi masovno širenje ove bolesti i masovno propadanje usjeva, a to se onda događa jako brzo – unutar 1 tjedna može propasti cijela biljka.
Zanimljivo je da je početak pojave ove bolesti većinom tokom sezone uobičajen na krumpiru, te se kasnije seli na rajčicu. Početna pojava bolesti vidljiva je na naličju donjih listova kao sive “kraste”, u daljnoj fazi se na biljkama manifestira kao smeđa trulež: uništava listove koji izgledaju spaljeno po listovima, te imaju žute i smeđe mrlje po površini listova, kasnije počinju smeđiti i propadati plodovi. Za vrijeme vlažnog vremena jasno se može vidjeti na donjim listovima sivo-bijela prevlaka. Najviše pogađa biljke iz porodice pomoćnica kao što su rajčica i krumpir. S listova se polako seli i na ostale dijelove biljke.
Plamenjača se može proširiti i na plodove, ovako izgleda kad je napadnuti plod – u početnoj fazi još možete dio odrezati dolje i iskoristiti ostatak rajčice, ali ako se proširi, uništava cijeli plod.
Čim zapazite bolest, odmah uklonite i spalite zaražene dijelove kako bi spriječili širenje bolesti. Ukoliko zalijevate rajčice, nikako nemojte polijevati biljke, nago zalijevajte kraj stabljike, po tlu. Također, privezivanje rajčica uz stupove i micanje donjih listova također onemogućuje zadržavanje vlage i zaustavlja širenje bolesti – jer se onda kraj tla, gdje se najviše zadržava vlaga prozračnije.
Moje iskustvo s ovom bolesti jeste da se je doista trebamo bojati ako imamo jako vlažno ljeto, kad često pada kiša. U takvim uvjetima praktički je nemoguće zaustaviti širenje bolesti, biljke i plodovi naočigled propadaju. Takva je kod mene bila 2010. godina, kada je širenje bolesti radi čestih kiša počelo sredinom srpnja, a početkom kolovoza sam većinu plodova pobrala i maknula s vrta da barem nešto dozori odvojeno od izvora zaraze, inače bi svi plodovi na vrtu bili zaraženi i istrulili od bolesti.
Na vrtu, uslijed gotovo svakodnevnih kiša, biljke i plodovi su na očigled propadali.
Međutim, kasnije, kad su kiše stale, dio najotpornijih rajčica se je oporavio, potjerale su nove grane i rajčice su ipak nešto rodile. Istovremeno, najsitnije koktel rajčice su velikim dijelom preživjele napad plamenjače i veliki dio plodova je bilo moguće brati na vrtu unatoč prisutnosti bolesti. Stoga svakako nabavite i sitne koktel najotpornije rajčice, one su vrlo otporne na razne gljivične bolesti.
Postoji više gljivičnih bolesti rajčice i sve one izgledaju prilično slično, stoga je jako bitno znati prepoznati i simptome, ali i znati po kakvim vremenskim uvjetima će se širiti određena bolest. Ponavljam, plamenjača je česta prilikom jako puno vlage, jedino se tada ubrzano širi i uzrokuje veće štete na rajčicama. Ako imate smeđe pjege, mrlje i suhe listove, ne znači nužno da se radi o plamenjači.
O ostalim gljivičnim bolestima rajčice uskoro, a kako se boriti protiv glivičnih bolesti rajčice pročitajte na slijedećem linku: https://www.biovrt.com/bolesti-biljaka/bolesti-rajcice/
Pjegavost rajčice Septoria lycopersici
Pjegavost lista (Septoria lycopersici) je gljivična bolest rajčice uzrokovana gljivicama Septoria lycopersici. Mnogi ju često radi velike sličnosti često brkaju s crnom koncentričnom pjegavosti.
Pojavljuje se na donjim listovima u obliku sivih pjega – prvo na vrhovima listova, brzo postaju crne ili smeđe s crnom točkom u sredini. Kako se bolest razvija tako listovi poprimaju žutu boju, uvijaju se i suše, te na kraju potpuno odumiru. Bolest se «penje» po stabljici, dakle stabljike mogu biti inficirane, plodovi rijetko. Uglavnom se širi po vlažnom vremenu, a često se pojavljuje i na krumpiru, koji je srodnik rajčice.
I za sprečavanje ove bolesti najviše vrijede mjere zdravog rasta biljaka. Više metoda preventive i suzbijanja gljivičnih bolesti pronađite ovdje.
Sama gljivica Septoria lycopersicine može prezimiti u tlu, ali može prezimiti u vrtnom otpadu, kompostu, na trajnicama i slično, pa nije preporučljivo kompostirati ostatke zaraženih rajčica.
Na slijedećem linku pogledajte kako razlikovati plamenjaču i pjegavosti lišća: http://www.tomatodirt.com/tomato-blight.html
Plavi krumpir – Solanum vitelote
Tokom svog odrastanja znala sam samo za 2 vrste krumpira koje su moji roditelji uvijek sadili – bijeli i crveni. Ako ćete malo istraživati, nekad se je uzgajalo puno više vrsti krumpira u svijetu, ali nažalost, radi industrijalizacije i potreba tržišne ekonomije u prvi su plan iskočile samo vrste koje osiguravaju visoke prinose. Tako sam pronašla podatke da se je nekad u Južnoj Americi uzgajalo preko 5000 sorti krumpira, a danas se komercijalno u svijetu najviše uzgajaju samo 4 vrste. To je veliki gubitak biološke raznolikosti i zapravo prava šteta. Naime, dok uzgajate samo mali broj vrsti, može se dogoditi pojava neke bolesti koje može uništiti cijeli urod, što se je i dogodilo s krumpirom pred nekoliko stotina godina u Irskoj kad je nastupila velika glad radi propasti cijelog uroda krumpira, a radi bolesti plamenjače, kad je većina stanovništva radi ograničenja poljoprivrednih površina koje su imali na raspolaganju uzgajala većinom samo krumpir (Velika glad u Irskoj). Tada je «otkrivena» nova vrsta krumpira koje je bila otporna na tu bolest koja se je nadalje sadila. Stoga, nije toliko bitna sama komercijalna vrijednost neke vrste, u biološkoj raznolikosti je pravo blago zdravlja i opstanka čovječanstva.
Što se krumpira tiče, «nove» vrste su u zadnje vrijeme postale zanimljivije i radi nekih drugih svojstava, pa tako i neobične vrste krumpira. Tako mi je bila prava egzotika kad sam prije nekoliko godina saznala za plavi krumpir. Ne, nije riječ o nikakvoj novoj vrsti, neki su me čak znali pitati da li je to GMO. Radi se o starinskoj sorti koja do danas nije toliko bila uzgajana, pretpostavljam da vjerojatno zato jer ne daje toliko prinosa kao klasične vrste krumpira. Međutim, otkrivene su i ostale prednosti ovog plavog krumpira, a to je nutricionistička vrijednost. Plava boja krumpira potječe od pigmenta antocijana iz skupine fitonutrijenata nazvanih flavonoidi. Antocijani su u vodi topivi biljni pigmenti koji se na svjetlu reflektiraju od tamnocrvene do plavičaste boje, te daju boju borovnicama, kupinama, višnjama, brusnicama…a odgovorni su i za boje jesenskih plodova i vatrenu boju lišća. To su snažni antioksidansi koji vežu i neutraliziraju visoko reaktivne, slobodne radikale, sprečavaju štetno djelovanje UV zračenja te imaju i antibakterijska svojstva. Zato se često preporučuje jesti povrće i voće plave/ljubičaste boje, upravo radi ovih antioksidanata.
Plavi krumpir je stara sorta krumpira porijeklom iz Anda, a radi svoje boje bogat je antioksidansima. Boja mu je plavo-ljubičasta. Prilikom kuhanja ili pečenja ne gubi svoju boju, a okus mu je isti kao i kod klasičnih vrsta krumpira (zapravo sličan, jer postoji razlika između okusa pojedinih vrsti krumpira). Po veličini je manji odnosno sitniji od klasičnih sorti krumpira, pretpostavljam da zato i nije bio tržišno zanimljiv dosada. Naime, gomolji su puno manji, i urod ovog krumpira baš i nije nešto velik. Na fotografiji možete vidjeti manje gomolje koji su uobičajene veličine, najveći može biti onaj najdonji, i jedan “kapitalac” – ovako veliki gomolji su zaista rijetkost.
Sadi se kao i ostale vrste krumpira, na proljeće. Listovi su mu zeleni, a stabljika pomalo ljubičasta. Cvijet je isti kao i kod ostalih vrsti krumpira. Primijetila sam da ovu vrstu krumpirove zlatice više vole od «klasičnih « vrsti krumpira, pa sam uvijek imala više posla s skupljanjem zlatica s ljubičastog krumpira. Bere se krajem kolovoza/početkom rujna, i sprema kao i sve ostale vrste krumpira.
Odličan je za spremanje svih jela kao i klasičan krumpir, a posebno je simpatičan plavi pomfri, čips ili pire. Prilikom kuhanja i pečenja tek neznatno mijenja boju, ali ostaje plavi/ljubičasti. Na fotografijama ispod možete vidjeti kako izgleda prije i poslije pečenja.
Ova se vrsta za sadnju može možete potražiti u ponudi naših viškova sjemenja iz biovrta OVDJE, ali kako uzgajam male količine i ovaj krumpir nije visokih prinosa, količine su ograničene.
Održana peta radioanica Škole vrtlarenja 2013
