Kako se španjolski puževi razmnožavaju

Već sam dosta pisala o španjolskom pužu, Arionu vulgaris, jednom od najgorih nametnika u našim krajevima. Evo novih spoznaja i fotografija o njima.

Španjolski je puž hermafrodit, ima i muške i ženske spolne organe. Prema podacima koje sam uspjela naći na internetu, ispada da ipak to ne znači da sve vrste puževa koje su hermafroditi mogu same sebe oploditi – postoje određene vrste puževa koje dakle unatoč posjedovanju i ženskih i muških spolnih organa – ipak se moraju pariti za razmnožavanje. Međutim, španjolski puž navodno to može, pa znači dovoljan je samo jedan da napravi pravu najezdu svojim potomstvom. Ali naravno, može se i pariti, i to radi puno češće nego samooplodnju (VIŠE).

Nedavno sam uspjela i snimiti kako se španjolski puževi pare – evo kako to izgleda:

Španjolski puž živi u prosjeku 1 godinu. Pare se krajem ljeta i početkom jeseni. U sezoni može položiti i do 400 jajašca, koja se izlježu već nakon 3,5-5 tjedana nakon polijeganja. Jajašca polažu u zemlju, a najčešće sam ih pronašla kraj lukovica vrsti koje vole – dalije, gladiole i sl. Evo kako one izgledaju – poput sitnih bijelih ili prozirnih kuglica, a ja ih preporučam uništiti ako ih zapazite:

Mladi španjolski puževi imaju na sebi više nijansi jedne boje, dok su odrasli uglavnom u ujednačenoj boji. Svi puževi iz obitelji Arionidae imaju karakteristično ponašanje dok se osjete ugroženo – dok ih dotaknete ili uhvatite skupe se u polukružni oblik, a navodno se tad počnu njihati s jedne bočne strane na drugu ili kotrljati da zbune predatore koji su ih uhvatili. Ovo njihanje još nisam primijetila, ali svakako u budućnosti budem pratila.

Osim španjolskog puža, pronašla sam i dosta spominjanja još 2 vrste srodnih puževa, pa evo i nešto o njima, nije na odmet znati.

Najčešći puževi iz obitelji Arionidae su dakle Arion vulgaris, Arion rufus i Arion alter. Po izgledu su jako slični, stručnjaci ih razlikuju prema obliku genitalija, jer često znaju biti jako sličnog vanjskog izgleda.

Arion alter – europski crni puž, ali postoje i u crvenoj/smeđoj boji. Zadnja dva desetljeća, u križanju s španjolskim pužom, Arion vulgaris, nastao je hibrid koji je puno otporniji na niže temperature. Autohtono je s sjeverne Europe: Velika Britanija, Irska, Njemačke, Newfoundland, Skandinavija, ali i Kanada, Sjeverna Amerika, pa i Italija i Portugal. Ova vrsta puževa je i jestiva.
Više o njemu: http://en.wikipedia.org/wiki/Black_slug

Arion rufus – naziv rufus na latinskom znači crveno – crveni puž, iako osim cigleno crvene boje često može biti i zelenkasto-smeđe, crne, žute ili narančaste boje. Nađen je pretežno u Sjevernoj Europi, živi u vrtovima i blizu ljudi, kreće se sporo.
Više o njemu: http://en.wikipedia.org/wiki/Red_slug

Više informacija o puževima saznajte ovdje: https://www.biovrt.com/puzevi/

A o španjolskom pužu ovdje: https://www.biovrt.com/spanjolski-puz-arion-vulgaris/

Srpanj 2013 – suša i vrućine

Srpanj je započeo aktivnim radovima u vrtu, jer je radi kiše koja je pala krajem lipnja zemlja omekšala i bilo je moguće čupati korov koji je ubrzano rastao. Također, nastavila sam s berbama graška, mladog krumpira, ali i sjemenja: sikavice (jao bodlje), makova, lupinusa, pakujaca, a sjeme limnanthesa douglasii mi je nažalost «pobjeglo», baš moram budno pratiti sve vrtove da mi nešto ne pobjegne dok dozori ili ode u sjeme.

Sve je bilo lijepo, zeleno, bujno i dobro je napredovalo. Na njivama su kukuruz, tikve i grah lijepo napredovali:

I na vrtu je sve izgledalo sasvim solidno. Početkom srpnja je palo još malo kiše, ali nikako neka poštena kiša da bih se ozbiljnije mogla uhvatiti sjetve i rasađivanja kupusnjača. Dobro da je bilo vruće ali ne jako vruće, ali zemlja je bila već tako suha da iako je i kiša padala cijelu noć, jedva da se je primijetilo da je bilo kiše dan poslije.

Lovila sam i španjolske puževe, ima ih u biovrtu ove godine, na mjestima gdje je bolje zarašteno pa se tamo skrivaju, rezuckala sam ih vrtnim škarama dok sam raskrčivala i skupljala sjeme lupinusa. Znam, ovo baš ne zvuči lijepo, ali s njima nema šale, ako se ih pusti da se razmnože, u stanju su sve uništiti. Tako su mi se namnožili iza kuće i na međi sa susjedom gdje imam cvjetnjak, tu sad imam gusto raslinje i zadržava se tu vlaga – idealno za puževe. Iako sam prijašnjih godina tu sadila dalije, ove je godine to postalo – nemoguće – kako su nicale, tako su puževi pobrstili sve mlade izdanke. Kod jednog grma su se uvukli i ispod zemlje i tamo tamanili gomolje. Stoga sam morala presaditi te gomolje na vrt, pa makar i uz potencijalnu opasnost od voluharica. Dobro da je tu bilo ukupno 5 gomolja, a ostatak je dolje u šumskom vrtu, i već su počele divno cvasti.

Borba s korovom se naravno nastavlja, s time da ove godine imam puno više toga za obrađivati nego prošlih godina, i doista nema šanse da se sve stigne…i to mi je lekcija za ubuduće – ovo je doista previše, pa iduće godine ipak to neće više tako izgledati. Ipak sam relativno zadovoljna učinkom… polako sam napredovala sa svim radovima…

A biovrt su okupirale rudbeckije i gaillardije…pustila sam ih, ima dosta mjesta na vrtu br. 2 za ostalo povrće, iako sam i dio povrća sijala i sadila na biovrtu, ali manje nego prijašnjih godina…vidi se zašto:

Ječam je zarastao u korov i tako nismo želi ove godine, pobrali smo si ručno 2 vreće za sjeme i ostatak pomalčirali. Zapravo, svima su žitarice bile prepune korova ove godine, i onima koji su prskali, ali kako je naš ječam bio malo prerijetko posijani i još je onaj susjed par puta prošao traktorom gore dolje po njemu (pisala sam o tome), sve je to bilo prejadno za žetvu… bude bolje drugi put, opet smo nešto novo naučili.

Do polovice srpnja konačno sam posijala sve što se sije u srpnju: radiči, endivije, daikon, repa, kinesko lisnato povrće, crna rotkva, mrkva… na mjestu gdje smo izvadili prvi češnjak. Još uvijek sam pokušavala rasađivati kupusnjače, a kiša nikako da padne, nažalost:( I sve ono što sam posijala morala sam jako zalijati, inače ništa nebu od toga… i nažalost do kraja srpnja sve je jako slabo niklo, unatoč zalijevanju – bilo je prevruće za nicanje, tek su malo kupusnjače nikle – repe i daikon.

Sredinom srpnja muž je pokosio voćnjak, onaj posađeni na kamenitom tlu, sve sam odmah išla grabljati k voćkama, da malč oko voćki pomogne preživjeti sušu i vrućine. Nije bilo toliko vlage što bi moglo zadržati, ali tako debeli sloj malča oko voćki i pomaže kod zaštite od pretjeranog zagrijavanja tla, što uvelike pomaže voćkama kod preživljavanja vrućina.

A konačno smo (muž i ja) nakolčili i rajčice, falilo nam je na kraju samo 70-tak stupova. Izgleda da sam malo pretjerala s količinom posađenih rajčica (kao i svime ostalim, ha, ha). Naravno, nisam ih uopće stigla optrgati (zaperke), a super su izgledale i kao grmići, nije mi prvi put 🙂

Pokušala sam još nakolčiti jednu gredicu visokog graha – nema teoretske šanse – tlo je bilo toliko tvrdo da nisam mogla ništa nakolčiti bez nabijanja batom, a duge bambusove štapove nije tako moguće – previsoki su. A kiše niti dugoročno u najavama 🙁

Također, počeli smo vaditi i drugi češnjak van. Čekala sam preko tjedan dana kišu da malo omekša tlo, ali nažalost ništa od toga, pa je trebalo krenuti da ne bude prekasno za češnjak, ne smije predugo ostati u tlu. Prvi smo dan svi tukli po toj tvrdoj zemlji, izgledali smo kao što izgledaju zatvorenici na filmovima koji tuku krampovima kraj željezničkih pruga. Tako izgleda godišnji odmor u biovrtu, ha, ha. Ali doskočili smo tvrdoj zemlji – drugi sam dan sve dobro zalijala večer prije da je zemlja malo omekšala, tako da je vađenje išlo lakše. Naime, to je ona ilovača koju često opisujem – dok se previše isuši, kao da je kamen. A bile su već i velike vrućine, tako da su radovi mogli biti u vrtu samo par sati ujutro, i par sati navečer – posije 10 sati ujutro bježi s vrta, bilo je neizdrživo.

I tako je potrajalo sve do kraja srpnja . Vrućina, strašna, od najavljivane kišice kod nas ništa. Baš sam bila tužna 🙁 Zato sam počela zalijevati krajem srpnja – papriku, rajčice, neke vrste graha – ne bih htjela da se dogodi da propadnu radi vrućine i da ne uspijem skupiti sjeme, kao neke vrste prošle godine.

A radi vrućina i nisam bila baš nešto aktivna u vrtu. Dok su počele vrućine ostavila sam korov na miru – tada je dobro da je dio vrta u korovu, bar je zeleno i ne gori pod suncem. A zalijevanjem sam neke vrste doslovno počela održavati na životu. Temperature su se penjale do 40, zatim pale na 30, pa opet rasle. Još je u jednom navratu se i digao jaki vjetar i dodatno izmučio jadne biljčice, a od kiše kod nas niti kap. I tako je i završio srpanj, u berbama i zalijevanju. I sklanjanju od sunca i vrućina.

Unatoč svemu, i vrućini i suši, ipak je bilo pravo obilje u vrtu, i plodova, i cvijeća. Nektarina je bila strašno rodna ove godine, morali smo ju podupirati, a prvi put su rodile i šljiva čačanska, kruška lipanjska ljepotica te 2 vrste breskve. Divota je dok dočekaš te prve plodove voćki koje si sam sadio pred nekoliko godina – tek onda doista uistinu cijeniš tu voćku i istinski joj se veseliš 🙂

Crna/koncentrična pjegavost rajčice

Crna ili koncentrična pjegavost rajčice je gljivična bolest uzrokovana gljivicom Alternaria solani. Također se javlja i na krumpiru i na rajčici (rjeđe i s manjim posljedicama na ostalim biljkama iz obitelji pomoćnica – paprika i patlidžan).

U engleskom govornom području ova se bolest naziva early blight – rana palež – međutim imajte na umu da se naziv plamenjača koristi za drugu vrstu bolesti, uzrokovanu gljivicom Phytophtora infestans. 

Ova se bolest pojavljuje vrlo rano u sezoni, i češće za vlažnog vremena. Crna pjegavost često napada lišće koje trpi od vrućine i nedostatka vode ili biljka trpi od nekog drugog šoka – dakle kada je biljci smanjena otpornost tj. oslabljen njen imunološki sustav. Nije nužno da se bolest pojavljuje samo u uvjetima više vlage, mada vlaga zapravo pogoduje širenju gljivica – širi se i za vrijeme suše.

Pjegavost možete prepoznati po se po tamnim – crnim okruglastim pjegama, promjera od nekoliko mm do 2 cm. Pjege su tipične po tamnim koncentričnim krugovima, što se odlično vidi kada oboljelo lišće gledamo prema izvoru svjetlosti. Povećanjem broja pjega lišće se naknadno potpuno osuši.

Može napasti stabljiku rajčice u formi izduženih, tamnih lezija koje je mogu potpuno obuhvatiti u prizemnom dijelu, pa tada biljke brzo propadaju – tamo gdje se pojavi na stabljici, gornji dio biljke odumire. Crna pjegavost se također javlja na zelenim ili zrelim plodovima rajčice. Razvijaju se udubljena tamna mjesta (do 1 cm u meso), s vidljivim koncentričnim krugovima, dobro “odvojena” od zdravog tkiva. Nikako ne uzimajte sjeme s zaraženih plodova, jer tako bolest prenosite dalje s sjemenskim materijalom!

Pojava ove bolesti ne mora nužno značiti propadanje cijelog uroda rajčice, niti propadanje cijelih biljaka kako se to može dogoditi s plamenjačom, samo smanjenje uroda.

I kod ove gljivične bolesti rajčice, vrijede sve upute i preporuke kao i za sve ostale gljivične bolesti rajčice, a o tome više pročitajte u slijedećem tekstu: https://www.biovrt.com/bolesti-biljaka/bolesti-rajcice/

Grah – berba i spremanje

Već jedno vrijeme dozrijeva grah zrnaš na vrtovima. Vrijeme dozrijevanja graha u kontinentalnoj Hrvatskoj su uglavnom mjeseci srpanj i kolovoz, ukoliko ste ga sijali u svibnju.

Niske vrste su zapravo više-manje već i dozrijele, dok će visoki grah u glavnini dozrijeti malo kasnije. A grah možete pobrati u različito vrijeme zriobe i spremiti na različite načine. Evo par načina kako ja spremam grah:

Zeleni, svježi, mladi, presni grah
Presni grah je naziv koji se koristi u Međimurju za zeleni, svježi grah. On se bere s samih biljki graha dok još nije suhi, nego u trenutku kad polako počinju mahune mijenjati boju iz zelene u blijedu boju, ali opet prije nego se mahune posuše. To je najbolji trenutak za berbu svježeg graha koji se čuva zamrzavanjem. Ovakva zrna graha su mekša i veća od suhog graha pa se i kraće vrijeme kuha. Meni je osobno tako spremljen grah najbolji za tzv. dinstani grah s malo luka i začinjen crvenom paprikom (recept uskoro).

Ukoliko želite pobrati ovakav grah morate budno paziti na vrtu da se ne posuši i dozreli, a u slučajevima velikih vrućina to zna doista biti jako brzo. Zato se svaki dan kontrolira grah i bere kako dozrijeva. Međutim, ako želite i grah za sjeme, morate nešto ostaviti da se posuši na samoj biljci, ovakav grah nije dobar za sjeme.

Dok berete grah, nikad nemojte samo primiti mahune u ruku i vući s stabljike, s drugom rukom morate primiti dio stabljike koja drži tu mahunu. Ako ćete samo vući, velika je vjerojatnost da počupate cijele stabljike graha, što može biti velika šteta ako još nisu sve mahune dozrijele na grahu.

Ovako pobrani grah vrlo se lako čisti iz mahuna, dok je onako bjelkasti ide bez problema. Prema mom iskustvu, još je bolje ostaviti da pobrani grah odstoji jedan dan u mahunama na hladnijem i u sjeni (najbolje negdje unutra) i onda ga čistiti – tako se odvaja od mahuna još lakše. Ako ga prerano poberete, dok je još jako zeleni, biti će vam jako teško izdvojiti zrna iz mahuna. Međutim, tako pobrani grah ne može stajati duže od nekih 3 dana, jer polako počinje propadati, a i zrna počinju žutjeti. Zato se odmah nakon čišćenja moraju zamrznuti.

Evo slikovnog prikaza na koji način najlakše očistiti grah iz ljuske: uzmite mahunu u ruke i okrenite vršni dio mahune prema van, te stisnite prstom onaj zaobljeniji dio – tu mahuna puca i tako možete vrlo lako razdvojiti mahune i izdvojiti zrna.

Nakon što ste izdvojili sva zrna iz mahuna, grah možete pospremiti u razne posudice (ja koristim posudice od sladoleda) ili vrećice za zamrzavanje, obilježite si o kojoj se vrsti radi (pogotovo ako spremate u posudice) i spremite u zamrzivač. Kad ćete zatrebati za kuhanje samo izvadite grah iz zamrzivača, operite ga i stavite kuhati, prethodno odmrzavanje nije potrebno.

Suhi grah
Suhi grah bere se s stabljika graha tek kad se potpuno posuše mahune. Međutim, i tu morate biti oprezni i pobrati grah na vrijeme – ako ne poberete na vrijeme suhe mahune s vrta, nakon određenog vremena one mogu popucati na samoj stabljici i tako se sva zrna mogu rasuti po vrtu.

Nakon što poberem suhi grah, ja ga stavim na neku staru plahtu i stavim sušiti na suncu – da popucaju mahune, jer takve su mahune tvrde i teško ih je razdvajati rukama. Nakon što se nekoliko sati suši na jakom suncu, još dodatno sav grah – izgazim. Doslovno, hodam po njemu da još i sve ostale mahune popucaju. Nakon toga poberem sve ispucale mahune, još izdvojim zrna iz preostalih mahuna, te očišćeni grah još malo ispušem ili premjestim iz jedne posude u drugu na laganom vjetru, da izdvojim eventualne suhe ostatke mahuna.

Prednost suhog graha pred svježim grahom je što ga nakon berbe možete pospremiti na suho i tamno mjesto, ne treba koristiti energiju kako kod zamrzavanja svježeg graha. Nedostatak ovakvog graha pred svježim grahom je što se mora duže kuhati, sitniji je i poželjno ga je prije kuhanja namakati. Također, kod ovako spremljenog graha, možete imati problema s nametnicima poput grahovog žiška.

Da biste spriječili širenje grahovog žiška, jako je bitno da grah odmah nakon berbe očistite, nemojte ga nikamo spremati za neko kasnije čišćenje – jer ako ćete tako čekati, mogu se brzo izlegnuti žiški kojima pogoduje toplina ljeta za brzi razvoj. Odmah nakon što ste očistili grah, spremite ga u vrećicu ili posudice i zamrznite ga na barem 48 sati na temperaturu nižu od -18 (pojačajte malo ledenicu tih par dana da bude sigurno).

Pri temperaturi od -18 stupnjeva ugibaju žišci u svim fazama razvoja. Tako tretirani grah zadržava svoju klijavost i može se sijati bez problema iduće proljeće. Nakon zamrzavanja posušite grah na suncu i spremite na suho mjesto. Ja ga spremam u staklenke, i to nakon što ga potpuno posušim. Ako grah nije dobro posušen, usljed vlage u staklenki može propasti i izgubiti klijavost. Uvijek ga možete spremiti i u papirnate ili platnene vreć(ic)e. Ako niste grah izložili dovoljno niskoj temperaturi – ličinke mogu preživjeti i opet vas neugodno iznenaditi. Neki protiv žižaka umjesto zamrzavanja korsite začinsko bilje poput papra, lovorovog lišća i sl, ali kako to nisam isprobala, ne mogu tvrditi da djeluje, ja radije idem na sigurno i apsolutno sve suhe mahunarke, i za jelo i za sjeme, prije spremanja zamrzavam.

Nakon što ste pobrali sav grah na vrtu, ako nemate namjere ništa sijati na tu gredicu, nemojte ga čupati, nego samo porežite da korijenje čim duže ostane u tlu. Naime, sve vrste mahunarki na korijenju imaju dušične kvržice, to je simbioza s dušičnim bakterijama koje dušik iz zraka pretvaraju u dušik iskoristiv biljkama u tlu i na taj način gnoje tlo dušikom. Ovako izgledaju kvržice na korijenju:

Također, ukoliko je dovoljno vlažno ljeto ili zapravo padne kiša u pravi trenutak, često se događa da grah još jednom procvate, pa možete imati još jednu berbu do jeseni.

Osim svježeg i suhog graha, sve vrste graha imaju i jestive mahune, samo su kod graha zrnaša mahune pogodne za jelo dok su jako mlade i meke, jer kasnije mahune postanu prežilave i sadrže niti koje baš kvare apetit. Ukoliko vam se dogodi da u kasnu jesen uoči samih mrazeva imate grah koji je još u mahunama, možete ga i onda tako iskoristiti, jer prvi mrazevi uništavaju sve dijelove biljke graha.

Sjeme raznih starinskih vrsti graha možete razmijeniti s nama ili nabaviti kod nas, sve informacije pogledajte na slijedećem linku OVDJE.