Aktivnosti Biovrta u ožujku 2013.

uzgoja presadnica i bilja u kućnoj radinosti i na otvorenom te prednosti i nedostaci pojedinih metoda.

Na predavanju je bila naglašena važnost očuvanja starih sorti otpornih na nametnike i bolesti bez primjene pesticida i herbicida. Predavanje je upućivalo na probleme prekomjernog zagađivanja i na važnost očuvanja bioraznolikosti bez koje nema ni opstanka, a po završetku su svi zainteresirani mogli

mijenjati ili kupiti starinske sorte sjemenja.

Razmjena sjemenja 16.03.2013. u Varaždinu

Varaždinska Udruga za promicanje održivog načina življenja “Gredica” organizirala je još jednu razmjenu sjemenja u dvorani palači Herzer na kojoj su uz predstavnike obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i udruga sudjelovale i članice udruge Biovrt – u skladu s prirodom.

 

Predavanje pod nazivom”Tehnike sijanja u kućnoj radinosti i važnost očuvanja sjemenja starinskih vrsta” 23.03.2013. u Novom Marofu

U suradnji s udrugom Moving iz Novog Marofa, održano je predavanje i u Novom Marofu, koje je i tamo bilo iznimno dobro posjećeno. Nakon predavanja bila je održana razmjena sjemenja i zakuska, koju su pripremili članovi udruge Moving.

 

Zlatna rezerva sjemenja

Sjeme je nekad bilo pravo blago i s velikom se pažnjom bralo, spremalo i prenosilo s koljena na koljeno. Biljke koje uzgajamo danas rezultat su uzgoja i odabira biljaka od strane naših predaka.

Kako su ovaj posao u prošlom stoljeću preuzele specijalizirane sjemenarne, ljudi su polako prestali skupljati i čuvati vlastito sjeme, ali istodobno su nažalost izgubili i mnoga znanja o tome. Danas je svo sjeme više-manje dostupno u trgovinama i mnogi ljudi ne razmišljaju previše o čuvanju sjemenja.

Tek u zadnje vrijeme sve više raste svijest o potrebitosti očuvanja starinskih sorti voća i povrća. Razlog tome je što se je početka 1900-tih do kraja 20-tog stoljeća, broj vrsti voća i povrća koje su se uzgajale u poljodjelstvu smanjio za preko 90%. Nepovratno gubimo biološku raznolikost pred zahtjevima smanjenja troškova i zahtjevima industrijalizirane poljoprivrede, a to su čim manje troškova (isplativije je saditi samo 4 vrste na veliko nego 20 na malo – manji su troškovi) i vrste prilagođene manipulaciji strojevima (npr. rajčica pogodna za berbu kombajnom).

Stoga svaki vrtlar/ica koji uzgaja i održava vlastito sjeme, itekako mora imati na umu da si svake sezone ostavi zlatnu zalihu sjemenja. To znači da nikada ne smijete posijati svo sjeme određene vrste koju imate, nego si uvijek morate ostaviti barem mali dio sjemenja za svaki slučaj. Razloga tome ima mnogo. Tokom svake sezone uvijek se znaju dogodite nepredviđene situacije, kao kasni mraz, suša, poplava…i radi svega toga ponekad se zna dogoditi da ne uspijete prikupiti sjeme određene vrste. A ako posijete na proljeće svo sjeme koje imate i ne uspijete skupiti sjeme, izgubili ste tu vrstu. Kako se izbor u dućanima smanjuje, postoji mogućnost da ju više nikada niti nećete nabaviti. Stoga uvijek računajte na nepredvidljive situacije i uvijek imajte u rezervi malo sjemenja svake vrste, za svaki slučaj.

Svi koji želite kreirati svoj vrt sa domaćim sjemenjem starinskih vrsti povrća i voća te korisnim biljkama za sadnju u mješovitim kulturama, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.

Berba u vrtu u rano proljeće

Mnogi danas obrađuju vrt na način da sve siju u proljeće, beru tokom sezone kako dozrijeva i na kraju na jesen sve pobiru s vrta, te vrt oru na jesen. Tako pusta zemlja čeka ponovnu sjetvu iduću godinu, tek poneka izolirana gredica je posijana na jesen i čeka novu sezonu.

Ako radite na taj način, u ovo doba godine nemate povrće sa svog vrta, imati ćete ga tek na proljeće nakon sjetve. Za razliku od toga, ja u svom biovrtu imam povrće tokom cijele godine. Dobrim planiranjem i drukčijim metodama možete imati berbu u vrtu tokom cijele godine.

Najbitnije je da vrt ne treba orati, oranje je sasvim nepotrebno. Osim štete koju oranjem radite tlu, oranjem uništavate i sve biljke koje rastu na vrtu, a to su često i trajnice i biljke koje mogu opstati na vrtu sve do iduće sezone. Umjesto oranja, na jesen prekrijte gredice s čim više malča. Tako će zemlja ostati zaštićena, a biti će i pogodnije mjesto za prezimljavanje mnogim korisnim organizmima. Za malč se mogu upotrijebiti i svi ostaci biljaka koje ostaju na jesen na vrtu. Ono što je jako bitno, ne morate spremiti i počupati sve biljke s vrta na jesen, mnoge prezimljavaju, te su pogone za jesensku, zimsku, pa čak i proljetnu berbu.

slike: kelj te češnjak u kombinaciji s zimskom salatom u rano proljeće

Tako su neke vrste kupusnjača najbolje poslije prvih mrazeva, kao npr. kelj. Ali osim toga, on ostaje na vrtu zimi dugo pogodan za berbu, pa čak i uslijed jakih zima; uvijek barem one manje glavice koje nisu uspjele narasti do pune veličine protekle sezone prežive na vrtu. I takve manje glavice koje nisu bile zanimljive za berbu prošle sezone, itekako puno vrijede u rano proljeće kada nema obilja na vrtu. Štoviše, ako prethodne godine uberete glavice kupusnjača, a ne počupate ostatak biljke odnosno stabljiku, iz stabljike mogu na proljeće ponovo narasti nove glavice: doduše manje, ali isto tako ukusne kao i velike.

Mrkvu također ne treba spremati svu u podrum ili trap, kao niti peršin. Oboje možete sijati više puta tokom godine: mrkvu od proljetne sjetve koristite tokom sezone, ali još posijte mrkvu i tokom ljeta, u srpnju i kolovozu za jesensku, zimsku i proljetnu berbu. Mrkva bez problema prezimljava vani na otvorenom, a iskopavati ju možete prema potrebi i naravno, kad tlo nije zaleđeno ili prekriveno snijegom. Peršin brzo u rano proljeće potjera mlade listove koji se mogu koristiti kao začin. Potencijalna opasnost za mrkvu i peršin na otvorenom su gladne voluharice koje također jako vole ovo povrće, ali možete ih pokušati odvratiti npr. ukopavanjem pasje dlake ili ljudske kose oko gredice.

Na jesen se sadi češnjak, luk, te se sije luk srebrenac, matovilac i zimska salata za proljetnu berbu. Na proljeće to će biti jedno od prvog povrća na vrtu za berbu. Čim malo zatopli, zimska salata vrlo raste i formira brzo glavice. Možete posijati i špinat na jesen, i on će biti za berbu u kasnu jesen i rano proljeće.

Slike: matovilec i blitva na vrtu u rano proljeće

I blitva može prezimjeti u našim krajevima, i tako na proljeće može brzo potjerati mlade listove koji brzo narastu za berbu. Tako u vrijeme dok još planirate posijati blitvu, već ju imate na vrtu. I blitva i kupusnjače (i mrkva) će zapravo druge godine uzgoja brzo na proljeće početi ići u sjeme, ali do tog trenutka, u rano proljeće, moći ćete s njih ubrati sočne mlade listove, dakle sve dok ne potjera cvjetnu stapku i i ne počne cvasti. A i to je odlično, tako možete s njih skupiti vlastito sjeme za iduću sezonu.

A osim poznatog povrća, postoje i mnoge divne divlje biljke koje se zapravo ukusno mlado rano povrće. Neke od tih su svakako mišjakinja i maslačak, koji često rastu na vrtu, bez da ste ih ikad sijali. Dakle, nemojte ih smatrati dosadnim korovima, iskoristite ih ili kao jelo, ili npr za malč u vrtu.

Stoga, upamtite, dobrim planiranjem i možete imati berbu na vrtu tokom cijele sezone: nemojte orati i počistiti vrt na jesen, nego sijte, sadite i berite s vrta cijele godine.

Intervju s Silvijom Kolar-Fodor, predsjednicom udruge

Varaždinske vijesti 13.03.2013., intervju Silvija Kolar-Fodor

Nekoliko predavanja o ekološkim načinima uzgoja hrane, održanih proteklih tjedana u ovim krajevima, naišlo je na izniman odaziv građana. Među predavačima bila je i Silvija Kolar Fodor, predsjednica međimurske udruge “Biovrt – u skladu s prirodom”.

 

Osim što je zaljubljenica u prirodu i dugogodišnja biovrtlarka, Silvija Kolar Fodor u proteklom je razdoblju stekla i prepoznatljivost u javnosti, krećući stopama kojima su prije desetljeće i više kretali prvi pioniri ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj. Silvija je aktivna na internetskoj stranici udruge (www.biovrt.com), ali također je i kolumnistica na portalu Naturala.hr, autorica bloga “U skladu s prirodom” na Blogosferi Večernjeg lista, suradnica na portalu Sirovahrana.hr, administratorica foruma Vrtlari…

Stječe se dojam da sve više ljudi pokazuje interes za ekološki uzgoj hrane, i kao potrošači i kao proizvođači za osobne potrebe…

Da, vjerujem da se kod ljudi sve više budi svijest i potreba za zdravom hranom i općenito zdravijim načinom života. Svako malo izbija neka afera o toksinima u hrani koja se nalazi na tržištu, o količini otrova koje sadrže određene namirnice. Stoga smatram da postoji velika potreba ljudi za zdravijom i sigurnijom hranom. Osnovno ljudsko pravo jeste zdrava hrana i čisti okoliš, i ljudi žele to pravo i ostvariti. “Jednostavno mi je bilo neprihvatljivo prihvatiti tezu da se danas bez otrova ništa ne može uzgojiti”

Što je bila Vaša motivacija za početak bavljenja biovrtlarstvom?

Moja motivacija bila je upravo spoznaja da nešto ne štima s konvencionalnim načinima uzgoje hrane, koji truju sve oko sebe, te istodobno spoznaja da postoji toliko drugih, neinvazivnih metoda putem kojih se može uzgojiti zdrava hrana. Jednostavno mi je bilo neprihvatljivo prihvatiti tezu da se danas bez otrova ne može ništa uzgojiti, kako mi danas mnogi tvrde. Stoga sam sama odlučila dokazati i sebi i drugima da je to moguće.

Kako je Gandhi rekao: “Budi promjena koju želiš vidjeti”. To što radim u svom životu je za mene pozitivna promjena koja se treba dogoditi u društvu da se nešto promijeni. Svijet ionako ne mijenjaju ministarstva i zakoni, nego upravo pojedinci, i to promjenom samog sebe. To je jedini način na koji možemo doista nešto promijeniti u svijetu.

Bez dlake na jeziku kritički govorite o konvencionalnoj poljoprivredi. Koje su glavne zamjerke još uvijek dominantnom načinu uzgoja hrane?

Konvencionalna poljoprivreda danas je jedan od najvećih zagađivača. Ono što se danas reklamira kao “zaštitna sredstva” za bilje zapravo su otrovi koji truju i Zemlju i ljude. Pesticidi su prvotno bili bojni otrovi, čija se industrija nakon drugog svjetskog rata preusmjerila na poljoprivredu. Toliko su glasne kampanje i sve stroži propisi oko npr. automobilske industrije i smanjivanja emisije štetnih plinova, dok se u poljoprivredi koriste teški otrovi i nikome ništa. Diljem svijeta masovno ugibaju pčele radi otrova koje koristi konvencionalna poljoprivreda, u nekim dijelovima Kine ljudi već godinama moraju sami oprašivati kistom voćke ako žele da im nešto rodi.

Mesna industrija više zagađuje Zemlju od prometa, odgovorna je za ispuštanje velikih količina ugljičnog dioksida i metana u atmosferu, za krčenje prašuma, za osiromašenje već siromašnih zemalja trećeg svijeta, koje su umjesto hrane za svoje stanovništvo prisiljene uzgajati stočnu hranu i jeftino je prodavati bogatima, za zagađenje preostale zalihe slatke vode… Patnje tih životinja u takvim sustavima su nezamislive.

Istodobno, i do 40% hrane u razvijenom svijetu se baca. Sve to skupa djeluje kao ogromo silovanje Prirode i nepoštivanje ostalog svijeta na ovom Planetu. To je sustav koji je neodrživ i na duge staze za sobom ostavlja samo pustoš. Žalosno je što se proizvodnja hrane, nešto što je neophodno za ljudski opstanak, ali isto tako i zdravlja, gleda s pozicija čistih zakona tržišta, a to su: minimizacija troškova, maksimizacija profita. Tu više nema ljudskosti, brige za zdravlje, brige za okoliš i ostali živi svijet, neobnovljive resurse… Bitan je samo profit. Ako i pogledate smjernice poljoprivredne politike, samo se govori o tome da moramo postati konkurentni, nitko ne spominje da hrana mora biti zdrava i da moramo očuvati okoliš i za buduće generacije. Otrovi su postali osnova u proizvodnji hrane. Ekonomska računica i konkurentnost su stavljeni ispred dobrobiti ljudi i okoliša. To jednostavno ne može biti u redu.

Naglašavate važnost kupovanja i konzumiranja lokalnog i sezonskog? Zašto je to važno?

Danas živimo u svijetu koji je prilično globaliziran. U dućanima možemo pronaći hranu iz cijelog svijeta. Često se zaboravlja na visoke troškove transporta koji su nastali da bi ta hrana, npr. iz Kine, stigla do nas, na troškove ambalaže i na to koliko je tim transportom zagađena Zemlja. U vrijeme sezone kestena, u jednom velikom trgovačkom lancu bili su u prodaji kesteni iz Kine. Istodobno, često u zadnje vrijeme čujemo vapaje domaćih proizvođača da propadaju i da nemaju kamo plasirati svoje domaće voće i povrća.

Tu je problem opet što se u ovom sustavu najviše gleda na to kako maksimalno povećati profit, zanemarujući apsolutno sve ostalo, i socijalnu i ekološku komponentu. Lokalnom potrošnjom upravo to eliminiramo: i skupi prijevoz, i zagađenja koje on uzrokuje, i troškove skupe ambalaže. Potiče se lokalna i zdrava proizvodnja, lokalni proizvođači, novac ostaje u lokalnoj zajednici na dobrobit svih.

Također, sva proizvodnja voća i povrća van njihove sezone zahtjeva puno više resursa za njihovu proizvodnju, te puno više tretiranja. Za ljudski je organizam najzdravija hrana ona koja je sezonska i lokalna. Uzmite samo na primjer činjenicu da se tokom jeseni za zimu u našim krajevima priprema npr. kiselo zelje, koje je prepuno vitamina C, koje ljudskom tijelu potrebno tijekom hladnijih zimskih mjeseci, i logičnije je to konzumirati u zimskim mjesecima, nego rajčice koje normalno dozrijevaju ljeti. Te rajčice zimi nemaju niti toliko vitamina i minerala, pa niti okus, a njihova proizvodnja zimi je puno skuplja.

Ali činjenica da ljudi kupuju voće i povrće van sezone i da su spremni platiti više za to voće i povrće poticaj je proizvođačima da to i proizvode. Stoga je potrebno da i ljudi promijene svoje navike i isto tako postanu odgovorniji potrošači. Kao potrošači imamo veliku moć, na način da kupnjom svakog proizvoda dajemo proizvođaču novac, a time i najosnovniju podršku da dalje nastavi s svojim radom. Stoga uzgajajmo i kupujmo lokalno i sezonsko, jer to je zdravo i održivo.

To možemo na način da, dakle, uzgajamo vlastitu hranu, ali i okupljanjem u razne grupe koje povezuju lokalne proizvođače i potrošače. Takav primjer su grupe solidarne razmjene, neformalne grupe koje djeluju u dosta hrvatskih gradova i diljem svijeta. Unutar tih grupa vrši se međusobna razmjena i kupoprodaja roba između članova tih grupa. Daje se podrška lokalnim proizvođačima koji uzgajaju hranu bez primjene kemije, a sve se bazira na međusobnom povjerenju. Prije nekoliko mjeseci osnovana je Grupa solidarne razmjene Čakovec, čija sam i ja članica i kao proizvođeč i kao potrošač zdrave hrane, a grupa ima članove iz Međimurske i Varaždinske županije.

Što je s cijenom ekološki uzgojene hrane? Mnogi građani kažu da si to ne mogu priuštiti.

Istina, ekološki uzgojena hrana jeste nešto skuplja, ali ne vjerujem da je baš nedostupna, jer postoji i tu više izvora gdje se ona može kupiti i cijene su različite, ponegdje tek malo više od konvencionalne. Tko želi, pronađe načina, ali mnogi radije traže izgovor i uzimaju ono što im se najviše nudi. Često znam malo pogledati uokolo što ljudi kupuju u trgovačkim centrima, voze kolica puna gaziranih sokova, keksa, grickalica. Što je jeftinije, to se više grabi. Mnogi građani su zavedeni niskim cijenama u supermarketima i onda često kupuju mnoge stvari koje zaista ne trebaju. U usporedbi s time, da, ekološki uzgojena hrana čini se skupa i nedostupna. Ali kada bi se prestalo kupovati sve ono što sam prije spominjala i kupovati samo ono što doista trebamo, više bi nam novaca ostalo za zdravu hranu. I s druge strane, koliko je ova jeftinija hrana prepuna toksina, toliko će kasnije biti skuplji troškovi liječenja radi bolesti nastale konzumacijom te jeftinije hrane, zar ne?

Još jedna bitna stvar, puno ljudi ima zemlju i mogućnosti uzgojiti si sami hranu, ali to jednostavno ne žele. Danas je to za veliki dio ljudi postala sramota, dok drugi vele da se ne isplati. A jedan od rezultata rada u vrtu je zdrava organska hrana, i k tome besplatna. Često čujem ljude da spominju kako postoje neubrani voćnjaci, ali nitko ne želi doći i pobrati te jabuke. Čips u dućanu je bolji. Stoga nije tu samo pitanje cijene, nego i svijesti ljudi, ali i navika koje mnogi jednostavno ne žele mijenjati. I ja sam prije nekoliko godina pustila da mi je mnogo jabuka doma propalo, ali danas od svega toga ljeti kuham kompote i pekmeze, i imam besplatnu zdravu hranu i tijekom zime. Ali da, to je posao i za to si treba dati truda i uzeti vremena. Mnogi to jednostavno više ne žele raditi.

Kojim načelima se rukovodite u vlastitom bavljenju biološkim vrtlarenjem?

Meni je osobno najbitnije poštivati sav biosustav oko sebe, a osnovna pretpostavka je da čovjek nije vlasnik svega oko sebe, nego isto tako dio Prirode. Čovjek treba surađivati s Prirodom oko sebe i učiti od nje. U biovrtlarstvu je tlo osnova zdravog rasta i najbitnije je biljkama osigurati dobre uvjete rasta da bi one mogle postići svoj maksimum. To znači osigurati sve hranjive elemente koje biljka treba, ali i više. Treba posaditi pravu biljku na pravo mjesto, u uvjete koji joj najbolje odgovaraju; dakle biljke koje bolje uspjevaju u polusjeni posaditi na takvo mjesto i osigurati joj susjedstvo biljaka koje joj najbolje odgovara.

U biovrtlarstvu korovi nisu biljke koje našim biljkama kradu hranjiva, vodu i prostor za rast i koje treba maknuti s vrta. Oni su zapravo čuvari tla i često jestive i ljekovite biljke. U prirodi gdje se nije umiješao čovjek postoji 33% štetnih kukaca, 33% korisnih i 33% neutralnih kukaca, dakle to znači prirodnu ravnotežu u kojoj nitko ne prosperira – to se postiže raznolikom sadnjom i začinskim biljem i cvijećem. Tlo se obavezno malčira, dakle prekriva slojem organske materije, kao npr. otkosom trave, jer nepokriveno je tlo izloženo vanjskim uvjetima kao što su nabijanje kiše, prženje sunca, erozija vjetra… Pomalčirano tlo duže zadržava tlo, smanjuje ili potpuno eliminira potrebu za zalijevanjem, štiti tlo od sunca, vjetra i kiše, te materija kojom se malčira gnoji tlo na način da je kukci i gliste uvlače pod tlo i prerađuju u humus. Dakle, puno stvari koje radi čovjek na vrtu može odraditi i sama priroda za vas.

Često spominjete japanskog farmera imena Masanobu Fukuoka i njegovu “nedjelatnu” metodu kao uzor. O čemu se točno radi? U kojoj mjeri uspijevate njegove metode primijeniti na svojem imanju? Kakvi su bili njegovi rezultati?

Masanobu Fukuoka je bio japanski mikrobiolog koji je to zanimanje zamijenio poljodjeljstvom, a razvijao je tzv “nedjelatnu metodu ” poljodjeljstva. To je metoda koja se bazira na promatranju procesa u prirodi i pronalasku načina kako ih iskoristiti u proizvodnji hrane na način da se što manje toga radi, da se što više radnji jednostavno izbaci iz procesa rada na polju.

Tako je on na svojim poljima uzgajao ječam i rižu, a da svoja polja nije niti preoravao niti gnojio, a prinose je imao visoke kao i u konvencionalnoj poljoprivredi. Nije koristio nikakva zaštitna sredstva, nego je ciljano radio na polju u skladu s godišnjima dobima i pojavama u prirodi, i na taj način s puno manje rada postigao prirodnu ravnotežu.

Njegovu metodu nije moguće identično preslikati na naša polja, jer ne živimo u istim klimatskim uvjetima, ali njegova se filozofija primjenjuje u cijelom svijetu. A to je u glavnini da moramo zaboraviti sve što mislimo da znamo, i da najviše znanja i najbolje rezultate možemo dobiti promatranjem vlastitih biosustava i raditi u skladu s njima.

Mogu li se (i trebaju li se uopće) uspoređivati prinosi između pojedinih vrsta ekološke poljoprivrede i konvencionalne poljoprivrede?

Zapravo, diljem svijeta je dokazano da upravo organski proizvedena hrana može dati iste, čak i više prinose. Konvencionalno proizvedena hrana ima sve manje nutrijenata, procjenjuje se za 25% manje u istim količinama voća i povrća u zadnjih 50 godina. Industrijalizirana poljoprivreda proizvodi više prinose pojedinačnih roba, ali manje izlaznih jedinica hranjivih tvari.

Ali isto tako, mislim da u proizvodnji hrane moramo prestati gledati samo ekonomsku računicu. Jer cijeli taj sustav je neodrživ. Ne može biti prihvatljivo da radi učinkovitosti otpuštamo radnike i više zapošljavamo strojeve, i onda jedan pojedinac – vlasnik ima veću zaradu, dok sve više ljudi ostaje bez posla. Ali eto, danas je to u cijelom svijetu prihvatljivo, samo se govori o tome u ekonomskim terminima poput konkurentnost, rentabilnost, ekonomičnost… To je sustav koji stavlja novac ispred ljudskih života. I tako danas imamo veliki broj nezaposlenih, i mnogo zapuštene zemlje. A ne radi se, jer nije isplativo tako proizvoditi hranu. Isplativije je s velikim traktorima i s puno otrova. Dakle, umjesto da masu ljudi zaposlimo u proizvodnji zdrave hrane, danas se tu «zaposli» jedan ogromni traktor i mnogo otrova. A cijena zdravlja i okoliša nije u toj računici.

Primjer Kube, u kojoj je 80% poljoprivrede pod ekološkom proizvodnjom, pokazao je da je drukčije moguće, samo uz volju i podršku države da se ide u tom smjeru. Ali onda moramo početi misliti na zdravlje i dobrobit svojih ljudi i zaboraviti na utrku i konkurentnost s drugim tržištima, što su danas glavni ciljevi poljoprivrede.

Bojite li se nadnacionalnih lobija koji propagiraju GMO? Kakve opasnosti proizlaze iz toga?

Zabrinuta sam radi moći koju imaju. Kažu da danas korporacije imaju veću moć nego političari i da lako mogu kupiti bilo koji zakon u svoju korist. GMO je brzinski odobren krajem 90-ih bez ikakvih potrebnih kontrola, jednostavno su ga progurali političara, kao nešto što se mora odobriti za našu «dobrobit». Dugo se je reklamirao kao nešto što će riješiti problem gladi u svijetu, ali, nažalost, sve tvrdnje su se pokazale lažnima. Urodi nisu bili niti veći, niti otporniji, a danas GMO usjeve radi pojave nametnika i korova otpornih na herbicide koji idu u kompletu s GMO vrstama, treba osam puta više prskati, dakle osam puta više trovati nego na početku. GMO sjeme je sjeme koje nosi u sebi gen otpornosti na određeni herbicid. Dakle, dizajnirano je da mora biti prskano. Tu nema niti govora o mogućoj ekološkoj proizvodniji. A jednom dok je ovo sjeme posijano u nekom biosustavu i dok se počne križati s ostalima autohtonim vrstama, a što se ne može izbjeći, posljedice mogu biti pogubne za biološku raznolikost, i ne možemo se nikako zaštiti od toga.

Već je zabilježena pojava većeg ugibanja gusjenica monarh leptira koji se prirodno hrane kukuruzom – GMO kukuruz je poguban za njih zbog Bt toksina koji taj GMO kukuruz sadrži. GMO sjeme je također razvijeno i patentirano radi toga što osigurava sigurnu zaradu proizvođaču: svoje staro prirodno sjeme su ljudi mogli samo pohraniti i iznova sijati svake godine, GMO morate svake godine iznova kupiti. I naravno, s njima morate kupiti i “zaštitna sredstva” tih istih korporacija.

Vandana Shiva, poznata filozofkinja, ekološka aktivistica i ekofeministica, u svom članku «Igre gladi» upravo upozorava da su glad i neishranjenost proizvod industrijalizacije poljoprivrede. Takva poljoprivreda gura poljoprivrednike u dugove, a kad ne mogu otplatiti kredit, tjera ih s njihove zemlje. Sva zarada koju poljoprivrednik uspije ostvariti, većinom odlazi ili prodavačima sjemenja i «zaštitnih sredstava» ili preprodavačima i špekulantima na tržištu hrane. Situacija je jako loša u SAD-u, Kanadi i Indiji.

Kakav je Vaš stav prema regulacijama, odnosno restrikcijama, na polju uzgoja, distribucije i prodaje sjemenja? Kako sve to utječe na bioraznolikost i zašto je ona toliko važna?

Budućnost čovječanstva ovisi o hrani, a hrana ovisi o sjemenju, a u tom području dolazi do najgoreg oblika privatizacije ikada: korporacije patentiranjem sjemenja privatiziraju ljudsko nasljeđe, preuzimaju sjemenarne diljem svijeta, razvijaju se hibridi i GMO, koji rezultiraju ovisnošću poljoprivrednika o proizvođačima sjemenja i kemijskim sredstavima. Ali, i to im nije, nažalost, sve, još se i donose zakoni koji će i razmjenu sjemenja među ljudima proglasiti ilegalnom – upravo se to, kako sam dobila informaciju od udruge Arche Noah iz Švicarske, priprema u novom zakonu o poljoprivredi u EU.

Prve su civilizacije nastale prije 12.000 godina, i to upravo zahvaljujući činjenici da su ljudi skupili i održali svoje sjeme za proizvodnju vlastite hrane. To sjeme se čuvalo i prenosilo s naraštaja na naraštaj sve te godine, birale su se se najbolje i najotpornije biljke, biljke najvećih i najljepših plodova, i tako su nastale vrste koje danas koristimo. Otkad se je tu uplela industrijalizacija, nepovratno je izgubljeno preko 97% svih vrsti koje su se prije uzgajale. Danas sa zakonskom regulativom i propisima koje treba zadovoljiti pokušavaju potpuno spriječiti ljude da čuvaju vlastito sjeme i potpuno dobiti prevlast u tome. Jer toliko propisa treba zadovoljiti i toliko novaca na to utrošiti svake godine iznova, da je to malim ljudima nemoguće plaćati. Ta pravila, sortne liste i certifikacija sjemenja upravo pogoduju korporacijama da ostvare dominaciju na tržištu sjemenja, jer si oni jedino mogu priuštiti tu proceduru. Zar doista sad odjednom ljudi nisu sposobni više čuvati i održavaju svoje sjeme, i zar će nam korporacije diktirati što ćemo jesti?

Autohtone vrste zalog su naše budućnosti, jer su to vrste koje su prilagođene podneblju i specifičnim klimatskim uvjetima. Čim više vrsti uzgajate, to možete biti sigurniji da i u slučaju nekih većih elementarnih nepogoda, nešto će ipak izrasti i nešto ćete imati za ubrati. Starinske vrste koje su uzgajale naše bake i prenosile s koljena na koljeno prilagođene su našem podneblju, otpornije su na bolesti i nametnike, imaju onaj pravi okus i miris, i dozrijevaju tijekom cijele godine. Budućnost je u bioraznolikosti, u drukčijem načinu obrade tla, u organskoj poljoprivredi koja troši manje resursa, koja treba puno manje vode i koja ne truje Zemlju i ljude.

Eksperimentirate s još jednim razmjerno novim konceptom, šumskim vrtom. Što je to šumski vrt i koje su njegove eventualne prednosti nad klasičnim vrtom kakvog poznajemo?

Šumski vrt je sustav koji je u suvremeno doba postavio Robert Hart, a jedna od inspiracija također su mu bile ideje i filozofija Masanobua Fukuoke. To je vrt koji se sadi u četiri glavna sloja: sloj visokih krošnja, sloj nižeg drveća, sloj grmlja i prizemni sloj. Ako se pravilno isplanira i posadi, to je sustav koji sam sebe održava, gnoji, štiti od bolesti i nametnika: nakon nekoliko godina, jedini posao u takvom vrtu je berba plodova.

Kako je Vaš vrt podnio ogromne suše proteklog ljeta? Kod nas se u poljoprivredi stalno govori o sustavima navodnjavanja. Ima li alternativa tome koje su jeftinije i jednako efikasne? Jesu li primijenjive u monokulturi i velikim sustavima?

Kod mene je tlo ilovasto/humusno i jako dobro zadržava vlagu. Unatoč suši od samog proljeća, ja sam vrt zalijevala tek nekoliko puta, i to tek nakon 15. kolovoza, kada je sunce bilo toliko jako da su neke biljke doslovno od vrućine počele «gorjeti», i to one kojima je jako trebala voda da prežive u tom razdoblju. Malčiranje je uvelike pridonijelo zadržavanju vlage dugo u tlu. Neke vrste su bila jako slabog uroda, kao npr. grah, ali to je i radi vrućina, ne samo radi suše, a opet, s druge strane, imala sam odličnu berbu rajčica, krumpira, graška, luka.

I meni je zapravo prihvatljivo da u takvim ekstremnim uvjetima i nešto ne uspije dobro, ali zato uvijek uzgajam mnogo različitih vrsti, pa se slabiji uspjeh jedne vrste kompenzira dobrim urodom druge vrste. I tako je svake godine, nešto ima odličnu godinu i odličan urod, neke vrste ne. Ali uvijek nečega ima pa nema gladi.

Osobno ne vjerujem da su sustavi za navodnjavanje rješenje, a na monokulture treba zaboraviti. Monokulture predstavljaju smrt za sav ostali živi svijet, koji je u takvom načinu uzgoja nepoželjan. A to nije prirodno, nigdje ne raste samo jedna vrsta biljke kako to čovjek pokušava uzgojiti, i u svakoj biljnoj zajednici postoji mnoštvo i biljnih, ali i životinjskih vrsti čiji je razvoj i opstanak međusobno povezan. Upravo su monokulture i intenzivna obrada zemlje krivci što danas tlo nepovratno gubi plodnost i sposobnost zadržavanja vode, što trebamo sustave za navodnjavanje i što imamo probleme s bolestima i nametnicima.

Dakle, ne možemo rješiti problem istim načinom razmišljanja na koji smo ga i napravili. Potrebno je novo razmišljanje i novi pristup zemljoradnji i uzgoju hrane.

Ako samo pogledate u prirodu, primjetit ćete kako šume odlično zadržavaju vlagu i kako same sebe gnoje, bez ikakve potrebe za ljudskom intervencijom. Danas u svijetu stručnjaci upozoravaju da smo prošli naftni vrhunac i da će proizvodnja nafte opadati te s vremenom i nestati nafte. Danas se cijela konvencionalna poljoprivreda bazira na nafti: od pogona strojeva, preko mineralnih gnojiva pa sve do zaštitnih sredstava, ali i još dalje. No, zato postoje i razvijaju se alternativne metode poljoprivrede, koje mogu biti rješenje za proizvodnju hrane u budućnosti. Jedna od njih je i šumski vrt.

Kako rješavate probleme s biljnim bolestima i nametnicima? Možete li otkriti neke specifične tehnike i metode? Jesu li te metode primijenjive na velike poljoprivredne sustave ili su podesne samo za vrtove?

Glavna «metoda» borbe protiv nametnika i bolesti je zapravo biološka raznolikost u vrtu. Monokulture su ekološki vakuum u kojem mogu prosperirati samo bolesti i nametnici. U biološki raznolikom vrtu postoji prisutnost i «nametnika», ali i «saveznika», i jedni drže druge pod kontrolom, kako je to i zapravo uobičajeno u prirodi. A glavni način «borbe» protiv bolesti je zdravo tlo i dobri uvjeti rasta. Jer i biljke imaju imunološki sustav i mogu se same obraniti od bolesti. I za velike poljoprivredne sustave nam, kako sam i u prijašnjem odgovoru spomenula, zapravo treba jedna velika promjena mišljenja i metoda koje se primjenjuju.

Čini se da je cijeloj Vašoj priči oko biovrtlarenja riječ ne samo o proizvodnji hrane, nego i o drugim dobrobitima i vrijednostima. Kakva je Vaša osobna filozofija povezana s time?

Postoji povezanost čovjeka i Prirode, jer čovjek je dio Priroda, ne njezin vlasnik. Kako je i filozofija Masanobu Fukuoke govorila, poljodjeljstvo nije samo način proizvodnje ljetine, nego i način na koji se ljudska bića razvijaju. Vjerujem da je imati zemlju i sam si proizvoditi hranu znači imati bogatstvo. Vrt je izvor stvaralaštva, besplatna psihoterapija, besplatna tjelovježba, boravak na svježem zraku, izvor radosti i inspiracije. Mislim da sljedeća kineska poslovica puno toga govori:

Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se;

ako želiš biti sretan godinu dana – oženi se;

ako želiš biti sretan do kraja života – postani vrtlar.

Trendovi pokazuju da je sve veći broj onih koji odlazi iz grada živjeti na selo i baviti se zanimanjima svojih baka i djedova. Međutim, ipak brojke pokazuju da još uvijek više ljudi odlazi sa sela u grad, nego obratno. Futuristi najavljuju daljnju ubrzanu urbanizaciju cijeloga svijeta. Kako Vi vidite budućnost koja nas očekuje? Hoće li se proizvodnja hrane nastaviti centralizirati kod malog broja velikih “efikasnih” sustava ili nas u budućnosti očekuje sve više malih gospodarstava, kao i mnoštvo onih koji sami proizvode za svoje osobne potrebe?

Potrebna nam je snaga i sloga da se odupremo velikim korporacijama koji toliko silno žele preuzeti to cijelo tržište hrane: navodno je prošle godine donesen zakon u Novom Zelandu prema kojem se više ne smije proizvoditi hranu za vlastite potrebe, tj. imati povrtnjak u sklopu kuće, kako je to kod nas uobičajeno. Ponovo se vraćam na to da je zdrava hrana i zdravi okoliš naše osnovno ljudsko pravo i toga se nikako ne bismo smjeli odreći. Po meni nikako nije rješenje da veliki sustavi preuzimaju proizvodnju hrane za ljude, jer način na koji to rade nije niti zdravo niti održivo, a i kako sam spomenula, imati vrt ne znači proizvoditi samo hranu, nego puno više za čovjeka.

Vjerujem da živimo u vrijeme velikih promjena i da je upravo ovo razdoblje vrijeme kada sve više ljudi polako počinje uviđati stvarnu sliku i pozadinu ovog kapitalizma i konzumerizma koji su nam nametnuti kao normalan način života. Možda su nas mogli jedno vrijeme zavaravati idejama o «američkom snu»; da ćemo svi jednog dana postati bogati, zvijezde ili imati veliku karijeru i da ćemo živjeti u obilju stvari koje nudi ovaj potrošački svijet. Međutim, sve više ljudi uviđa da sreća nije u novcu, slavi i stvarima, nego u slobodi, zdravoj hrani, obitelji i zdravoj okolini i lokalnoj zajednici. Ja osobno očekujem budućnost u kojem će se sve više ljudi odlučiti vratiti samima sebi i prirodi, te sami proizvoditi hranu za sebe.

Predavanje i razmjena sjemenja u Novom Marofu 23.03.13.

Udruga “Moving” u suradnji s udrugom “Biovrt – u skladu s prirodom” organizira predavanje pod nazivom “Tehnike sijanja u kućnoj radinosti i važnost očuvanja sjemenja starinskih vrsta” i razmjenu sjemenja. Predavanje će se održati u subotu 23. ožujka 2013. s početkom u 18:00 sati u maloj dvorani kulturnog centra “Ivan Rabuzin” u Novom Marofu.

Na predavanju će biti prezentirane tehnike uzgoja presadnica i bilja u kućnoj radinosti i na otvorenom te koje su prednosti i nedostaci pojedinih metoda. Osim navedenog, moći ćete čuti zašto i kako održati sjeme starinskih sorti voća i povrća te zašto je to važno za budućnost čovječanstva. Predavačica Silvija Kolar-Fodor se već 8 godina intenzivno bavi biovrtlarstvom pa svoje znanje i iskustva želi podijeliti sa svima koji na prirodan način žele uzgajati kulture u svojim vrtovima i voćnjacima. Važnost očuvanja starih sorti otpornih na nametnike i bolesti, a bez primjene pesticida i herbicida, dodatni je imperativ današnjeg doba u kojem sve više postajemo svjesni štetnosti prekomjernog zagađenja cijelog planeta i bolesti nastalih kao direktne posljedice toga. Predavanje upućuje na probleme prekomjernog zagađivanja i na važnost očuvanja bioraznolikosti bez koje nema ni opstanka. Po završetku predavanja svi zainteresirani moći će razmjeniti ili kupiti starinske sorte sjemenja iz vremena naših baka pa skrećemo pozornost na to da svatko tko želi mijenjati ili kupiti stare sorte iskoristi ovu jedinstvenu priliku za to.

Predavačica Silvija Kolar Fodor, osim što je zaljubljenica u prirodu i dugogodišnja biovrtlarka te predsjednica udruge “Biovrt – u skladu s prirodom”, također je autorica internetske stranice www.biovrt.com, kolumnistica na portalu Naturala.hr, autorica tekstova na blogu “U skladu s prirodom” na Blogosferi Večernjeg lista, autorica tekstova na portalu Sirovahrana.hr, te administratorica foruma Vrtlari.

Udruga “Biovrt – u skladu s prirodom” je nevladina i neprofitna organizacija, koja radi na promicanju i edukaciji o životu uskladu s prirodom, podizanju svijesti o održivom razvoju, promicanju očuvanja biološke raznolikosti, te na promicanju ekološke i organske proizvodnje namirnica i svih biljaka općenito. U sklopu Udruge djeluje internet stranica www.biovrt.com, na kojoj se stalno objavljuju novi edukativni članci iz tematike uzgoja cvijeća, povrća, voća, životinjskog svijeta u vrtu te raznih savjeta iz biovrtlarstva.

Udruga “Moving” već se sedam godina aktivno bavi promocijom audio – vizualne umjetnosti kroz organizaciju koncerata, edukativnih radionica, izložbi, predavanja i projekcije dokumentarnih filmova.
Unazad godinu dana udruga širi područje interesa i djelovanja te se u sklopu projekta “Smuti” posvetila promicanju održivog načina života.

Fenologija – povezanost pojavnih ciklusa životinja i biljaka

Fenologija je manje poznata znanstvena disciplina unutar biologije koja izučava povezanost pojavnih ciklusa životinja i biljaka. U biljaka se prati vegetativna faza razvitka, cvjetanje, dozrijevanje plodova, zimsko mirovanje i drugo. Biljke kao indikatori vremena i klime imaju značaj za utvrđivanje klimatskih karakteristika određenog područja. Najstarija fenološka promatranja ima Japan gdje su podaci o datumu cvjetanja trešnje registrirani daleke 812. godine.

Prema praćenju pojava u prirodi u određena godišnja doba nastala su iskustva vrtlara/ica i koriste se kao upute kada je najbolje što sijati. Uz već postojeće sjetvene i mjesečeve kalendare, upravo ovakve upute temeljene na fenologiji mogu dati dobre informacije kada možemo što sijati u bilo kojem podneblju, jer se uvjeti na kontinentalnom dijelu i na mediteranu uvelike razlikuju, ali ovi pokazatelji su u oba podneblja sigurni pokazatelji kada s kojim radovima možemo započeti. Jer npr., iako je u veljači prema mjesečevom kalendaru bilo pogodno vrijeme za sjetvu određenih vrsta povrća, to je ipak bilo moguće samo na mediteranskom dijelu naše zemlje, na kontinentalnom dijelu ne jer je bilo prehladno. Upravo zato se uz sve ostale sjetvene kalendare treba pratiti i stanje u prirodi.

Zahvaljujući mojoj prijateljici Davorki iz Švicarske, prenijeti ću 20-godišnja iskustva Bernharda Michels, autora knjige “Gärtnern nach den 10 Jahreszeiten der Natur”. On je povezao pojave u prirodi s pogodnim vremenom za radove u vrtu.

PROLJEĆE – glavni pregled važnih radova i biljaka za proljeće.

1. faza proljeća

početak – cvjeta lješnjak, visibaba, kukurjek
sredina – kad procvjeta cica-maca
kraj – kad procvjeta podbjel, ljubičice i drijenak

Radovi u vrtu: kad procvjeta visibaba, mogu se sijati u zaštićenom prostoru rajčice, paprike, celer, a u hladnom klijalištu rotkvice, špinat, salata, korabice. U voćnjaku špricanje protiv prezimjelih štetnika (ovo ja ne primjenjujem), rezidba bobičastog voća.

Kad procvate podbjel, u zaštićenom počinje sjetva patlidžana, brokule, komorača, korabica, paprike, rajčice, celera. To je znak da se tlo ugrijalo na 6 stupnjeva. Tada treba staviti krumpire na toplo i svjetlo mjesto da proklijaju. Ispod folije mogu se sijati: salata, cikla, rotkvice, proljetna repa, kupus i kelj. Na otvorenom se siju špinat, bob, rana mrkva, luk, salata – kulture otporne na niže temperature. Također je vrijeme za sadnju ili presađivanje višegodišnjeg cvijeća tj trajnica.

Slike: visibabe i podbijel (Tussilago farfara)

2. faza proljeća
početak – cvijet forzicije, jaglaca, list ogrozda
sredina – cvijet divljeg kestena, trnjine, ogrozda, list breze
kraj – cvijet maslačka, ribizla, kruške, trešnje i jasena

Kad procvate forzicija, preporuča se sjetva u zaštićenom: krastavci, tikvice, bundeva, začinsko bilje. U hladnom klijalištu mogu se sijati karfiol, brokula, korabice, komorač. Na otvorenom se sije špinat, salata, kasna mrkva, blitva, cikla, grašak, peršin, lučice i krumpir (proklijani). Vrijeme je za kalemljenje voćaka i obrezivanje ruža.
Cvijet ogrozda nagovještava vrijeme za sadnju presadnica ranog karfiola, salate, kupusa, korabica, ljetnog poriluka i ranog kelja. Eventualno treba sve zaštiti od mraza (slama ili sijeno kao malč funkcioniraju super). Rezidba grmlja koje cvjeta na jednogodišnjim granama pogodna je u to vrijeme.
Cvijet kruške nagovještava vrijeme za sjetvu kukuruza.

Slike: forzicija i kruška u cvatu

3. faza proljeća
početak – cvijet jabuke, jorgovana, divljeg kestena, kraj cvijeta trešnje i kruške, list jasena i pupanje vinove loze
sredina – list vinove loze, kraj cvijeta jabuke
kraj – cvijet maline

Kad cvate jabuka, vrijeme je za sjetvu graška, mrkve, cikle, špinata, ljetne repe, graha i mahuna, sadnja gladiola, frezija
Kad se pojavi cvijet jorgovana (prije ledenih svetaca), povoljna je sadnja jesenjskog kupusa i krumpira, zimskog poriluka, salate i korabica. Vrijeme je i za kalemljenje voćaka, ali ne koštuničavog (marelice ,breskve i sl.). Počinje i sjetva jednogodišnjeg cvijeća (npr. neven, slijez, astre, suncokret…)
List jasena znak je za sjetvu graha, mahuna, kelja pupčara, krastavaca, sadnja presadnica patlidzana, rajčica, paprike, celera, bundeva i tikvica na otvoreno. Osjetljive biljke mogu se preseliti na vrt vrt, npr. lovor itd.

Slike: cvijet jabuke i maline

LJETO – 1. faza ljeta
početak – cvijet bazge, divlje ruze (rosa canina)
sredina – cvijet lipe
kraj – zrele jagode

Cvijet bazge najavljuje sjetvu kasne mrkve, graha, mahuna, radiča, zimskog poriluka, jesenske i zimske repe, cikle i endivije. Vrijeme je za sadnju paprike, rajčica, patlidzana, bundeva, brokule i zimskog kupusa / kelja i kelja pupčara. Vrijeme je za malčiranje ili zagrtanje krumpira, te za razmnozavanje jagoda putem izdanaka. Pogodno je i za ljetno obrezivanje voćaka, razmnozavanje bobičastog voća putem “polijeganja”. Vrijeme je i za sjetvu dvogodišnjeg cvijeća (npr. campanula medium, srebrenka, pamuk čičak…)

Slike: cvijet bazge i plod jagode

2. faza ljeta
početak – lipa u cvatu, bijeli ljiljan (Madonin ljiljan)
sredina – metlice na kukuruzu, prvi suncokreti u cvatu
kraj – zrele višnje

Kad je lipa u cvatu vrijeme je za sjetvu kineskog kupusa, blitve, matovilca, zadnje mrkve i korabice, te svega što još moze sazrijeti prije jeseni. Berba je zadnjih šparogi.
Kad se pojave metlice na kukuruzu, zadnji je termin za sjetvu cvijeca koje cvjeta nagodinu, te je vrijeme za sjetvu zelene gnojidbe.
Kad dozrele višnje, pogodno je vrijeme za rezidbu živice (žive ograde).

Slike: metlice kukuruza i zrele višnje

3. faza ljeta
početak – prve zrele, rane jabuke
sredina – prve zrele šljive
kraj – žetva ječma, mladi kukuruz

Kad dozore rane jabuke, obavlja se sjetva zimskog špinata, zimske repe, vrši se sadnja presadnica jagoda, rezidba starih grana malina, sadnja lukovica cvijeća i čišćenje postavljenih kućica za ptice.

Slike: rane jabuke i mladi kukuruz

JESEN
1. faza jeseni
početak – prve zrele bobice bazge, drijenka i šipka, prve zrele kruške
kraj – zreli plodovi divljeg kestena, berba kukuruza

Ova faza jeseni traje kratko, samo oko tri tjedna. Kad dozore bobice bazge, pogodno je za zadnju sjetvu matovilca za proljeće, vrši se sadnja češnjaka, dijeljenje i presađivanje rabarbare. U ovo vrijeme su puževi izlegli jaja, pa se lako mogu pronaći gnijezda.
Kad se vrši berba kukuruza, počinje sjetva zimskih sorti špinata za proljeće i sadnja lukovica cvijeća. Cvijeće/biljke koje su neotporne na zimu treba unijeti i spremiti na zaštićeno.

2. faza jeseni
početak – zreli žirevi, rane sorte grožđa, kasne kruške
kraj – kasne jabuke

Kasne kruške: sadnja lučica, sjetva zimskih sorti salata i zelene gnojidbe ( npr. facelija), sadnja voćaka, krečenje voćaka, sjetva livadnog cvijeća koje treba zimsko mirovanje pod niskim temperaturama (stratifikaciju), treba izvaditi gomolje gladiola i dalija, zaštiti ruže od hladnoće ( npr. otpalim lišćem).

3. faza jeseni
Kad pada lišće drveća, pogodno je za zimsku sjetvu pšenice, rade se zadnji poslovi u vrtu, npr. pospremati alat, povezati grmlje da ne puknu grane pod snijegom u zimu, malčirati gredice otpalim lišćem, ispustiti vodu iz cijevi itd. prije mraza.

Slike: bobice bazge i otpalo lišće na jesen

.

Zima – faza mirovanja

Siječanj i veljača 2013 – prekriveni snijegom

Novu godinu smo započeli bez snijega, prošlogodišnji snijeg se je otopio. Bila sam sva u poslu ispred kuće radi nereda i štete koju mi rade psi – iskopavaju lukovice jer misle iskopati put ispod ograde van. Nera, moja labradorka od 40 kila je sve potaracala i zasrala, doslovno (oprostite na izrazu Muku sam mučila s postavljanjem “nerobrana i plutobrana” – zabodene grančice gdje bi uskoro trebale niknuti proljetne lukovice…ali teško je protiv pasa. I tako je odluka donesena da ih selimo s tog dijela jer će mi uništiti svo cvijeće, u dio gdje ne raste cvijeće, ogradit ćemo im prostor iza kuće.

Početkom siječnja sam ipak odlučila presaditi van sve krizanteme koje sam kupila u studenom. Naime, i na potkrovlju smrznu dok padnu temperature preko -7, a opet su bili najavljeni veći minusi i snijeg, a pod snijegom sve ostaje bolje zaštićeno. Zato sam 11.01.2013. iznijela van sve krizanteme i posadila ih oko voćaka u prvom voćnjaku, odmah iza biovrta, te sam na vrtu natrgala suhe stabljike Cosmosa i time zaštitila krizanteme. Ionako su se u glavnini posušile, samo su od ispod malo počele tjerati…zapravo kako koja, i nekako imam osjećaj da će to ipak biti bolje vani, u zemlji, sa svim ostalim živim svijetom, nego gore na hladnom potkrovlju.

Posadila sam i 2 trnine i 2 borovice koje sam dobila od prijateljice, isto su čekale na potkrovlju, kao i 2 grmića i 4 crvena lješnjaka što sam nedavno kupila. I za kraj tog dana sam još dolje iznosila sve tegle biljki koje neće podnijeti -9, a na vrtu sam iskopala Scabiose i posadila ih u tegle, njih sam odnijela na tavan. One su zahvaljujući snijegu preživjele -17, inače se smrznu svake godine, ali su trajnice i probat ću ih održati unutra istim sistemom nošenja tegla gore dolje Za sad mi super ide s onom divnom crvenom kaduljom koju sam posadila u teglu na jesen, još je živa.

Srušila sam i suncokrete, one koji su ogromni narasli sam morala sječi sa sjekirom. Čupati ih je nemoguće jer se puno zemlje drži na korijenje, pa se nema smisla tu mučiti s čupanjem, a i tu baš vole boraviti gliste. Sve sam ih spremila na suho, iako su krhki, možda ću ih kao stupove iduće godine iskoristiti, bitno da nisu na vlazi na vrtu da ne propadaju.

Siječanj je bio mjesec inventure, nabave sjemenja i planiranja sjetve. Imala sam turneju po lokalnim dućanima, ali i šire. Naime, na moju veliku žalost pročitala sam da je jedna sjemenarna čije sjeme je odlično i koji održavaju slovenske i hrvatske autohtone vrste pred stečajem…odmah sam prošla sve dućane i nakupovala sam si njihovo sjeme da ga dalje održavam u svom vrtu. Stoga smo bili i u Sloveniji i u Zagrebu u potrazi za sjemenjem te sjemenarne. Kupila sam puno toga, i baš se veselim svim novim vrstama na mom vrtu, pogotovo autohtonim sortama mahunarki koje sam našla u Sloveniji.

Početkom siječnja sam još na veliko brala kupusnjače i mrkvu u mom vrtu, a konačno sam došla i do ovosezonskih domaćih nešpricanih agruma iz Dubrovnika.

.

Sredinom siječnja sve se je zabijelilo, zatrpao nas je snijeg. Terasa je ovako nekoliko puta izgledala prije nego smo ju očistili.

.

A na vrtu prava idila koja je potrajala sve do kraja veljače.

Početkom veljače sam uzela reznice – plemke voćaka kod mene, susjeda i sestre za razmnožavanje, radi se o divnim starinskim sortama jabuka i krušaka. Sve su spremljene u frižider i čekaju povoljno vrijeme za kalemljenje.

A tijekom veljače snijeg, snijeg i snijeg. Baš zanimljivo. Inače sam znala gunđati prijašnjih godina, ali ove sam se jednostavno prepustila. Ok, zima je i snijeg je, i bolje za sve vani. Bude vremena i za poslove vani, dok dođe proljeće.
Jedino bob nije posijani, ali bude. Ionako sam bila toliko zatrpana drugim obavezama da i ne bi stigla. Stalno neka snimanja,predavanja ili razmjene sjemenja, pa se pripremaj ili pakiraj. Tijekom veljače održala sam 3 predavanja – u Čakovcu 07.02. i Nedelišću 09.02., te u Varaždinu 16.02.2013. Odaziv na predavanja je bio izniman i veseli me što teme biovrtlarstva zanima sve više ljudi. Također, gostovala sam u emisiji Dobro jutro Hrvatska na HTV1 12.02.2013, te u emisiji Poljoprivredni savjetnik Srce TV 16.02.2013.

Hranila sam i ptičice tijekom veljače, kako je stalno padao snijeg i sve bilo zamrznuto, one nisu imale gdje naći dovoljno hrane.

Krajem veljače, točnije 25.02.2013. je nakon dugo dana prosvijetlilo sunce i ptičice su zapjevale na sav glas…moglo bi to biti proljeće za uglom. Dan poslije, 26.02.2013. sam sijala paprike, patlidžane, feferone i peruanske jagode. A nešto rajčica koje sam sijala na predavanjima mi je već niknulo. Raskrčila sam jednu prozorsku daski i zakrčila sve s malim teglicama.
A kao je počelo toplije vrijeme, sav onaj silni snijeg počeo se je topiti. Vele pazi se onog što želiš jer bi to mogao dobiti. Pa ako ste pratili moje ideje oko jezerca, evo što me je dočekalo krajem veljače u šumskom vrtu – jezerce je označeno crvenom bojom.

A nažalost, radi puno snijega i divljač je bila gladna. Nisam do kraja zaštitila mrežom tek nekolicinu voćaka – sve su uništene. Zapravo, prijašnjih je godina “patent” s kolcima oko voćki palio, ali sad su zečevi bili očito pregladni da bi ih to zaustavilo. Ali da, i divljač treba nešto jesti, a ja idem opet ispočetka s određenim voćkama. Ako ništa drugo, opet sam nešto novo naučila.

I priroda se je počela polako buditi. Procvali su kukurijeci.

pojavila se je salata ispod snijega, a mak i kukolj su bujali.

U veljači su mi jedina aktivnosti bile na vrtu gnojenje drvenim pepelom. Pepeo je odlično gnojivo prepuno kalija, posebno dobro za lukovičasto i gomoljasto povrće. Jedino treba paziti da se ne pretjera ovisno o pH zemlje, jer on čini tlo lužnatijim. A u globalu kod nas zemlje ionako naginju kiselosti pa je dobro dodati malo pepela. Baš idealno što je i bilo snijega, pa se je to sve skupa otopilo. A vrt je još više manje pod snijegom čekao pravi početak proljeća.

 

Važno je očuvati sjeme starih sorti

Ljudi su počeli skupljati vlastito sjeme i organizirano uzgajati vlastitu hranu pred 12 000 godina. Upravo je sjeme omogućilo nastanak prvih civilizacija.

Unatrag sve te godine pa do danas, uzgajale su se na tisuće raznih vrsta diljem svijeta: u Kini preko 1000 sorta riže, u Južnoj Americi preko 5000 sorta krumpira, u SAD u 19. stoljeću uzgajalo se je preko 7000 sorta jabuka. Danas se u svijetu na veliko sade samo 4 sorte krumpira. Od početka 1900-tih do kraja 20-tog stoljeća, broj vrsti voća i povrća koje su se uzgajale u poljodjelstvu smanjio se je za 97%. Ovaj postotak nam govori o strahovitom gubitku biološke raznolikosti i ogromne posljedice za budućnost čovječanstva.

Budućnost čovječanstva ovisi o hrani, a hrana ovisi o sjemenju. A u tom području dolazi do najgoreg oblika privatizacije ikada – korporacije patentiranjem privatiziraju ljudsko nasljeđe. Ne patentiraju se samo nove, GMO vrste, nego i autohtone sorte koje su narodi uzgajali stoljećima. Patentiranje tradicionalnog znanja nije izum, to je krađa – naziva se biopiratstvo i događa se u cijelom svijetu (više o temi ovdje) Ukoliko neka korporacije patentira neku starinsku vrstu koju sadite na vrtu, više ne smijete sijati tu vrstu ili čuvati njeno sjeme, bez da platite naknadu korporaciji koja je vlasnik patenta. A upravo te korporacije su nemilosrdne u tužbama protiv malih farmera i bacaju ih namjerno u propast. Više o tome možete pogledati u dokumentarom filmu «Budućnost hrane». ( The Future of Food, 2004, Deborah Koons Garcia)

Sva obećanja velikih korporacija vezane uz GMO  o većim urodima, o manje trovanja prskanjem i o rješavanju problema gladi u svijetom pokazala su se lažnima (više). Urodi nisu bili niti upola veliki koliko je bilo obećano, a korovi i nametnici su tokom vremena razvili otpornost na nove herbicide i pesticide. Tako danas GM usjeve treba prskati 8 puta većom količinom otrova nego je to bilo na početku. A GM sjeme je sjeme koje u sebi ima gen otpornosti na herbicid koji se prodaje uz to sjeme: dakle ono je razvijeno s namjerom da mora biti prskano. Što se više prska, to više treba prskati. Dakle sve se više truje. Danas su proizvođači sjemenja uglavnom kemijske industrije sredstava za «zaštitu» bilja, a koje su preuzele većinu sjemenarni diljem svijeta.Genetska uniformiranost koju nude takvi proizvođači sjemenja veliki je potencijal za svjetsku glad.
Sjeme velikih korporacija nije prilagođeno posebno zemljištima na koje se sije, nije otporno na sušu ili previše vlage. Polja u konvencionalnoj poljoprivredi su ogromna polja monokultura i idealna su za širenje nametnika ili bolesti koja prati tu jednu jedinu vrstu koja se sije na to zemljište. Ukoliko dođe do prirodnih katastrofa poput suše, zaraze novom bolešću ili napad nametnika, koji su sve otporniji uslijed učestalog prskanja, može doći do uništenja cijelog uroda, dakle svjetske gladi. To se je već tokom povijesti događalo, kada su bolesti pokosile cijelu urod krumpira i slično, a cijele nacije gladovale.

Naša budućnost je u bioraznolikosti, u drukčijem načinu obrade tla, u organskoj poljoprivredi koja troši manje resursa, koja treba puno manje vode i koja ne truje zemlju. Naša budućnost je u sjemenju koje su poljoprivrednici i vrtlari uzgajali i odabirali stoljećima, u velikoj raznolikosti sorti. Svakom novom generacijom biljaka vrtlari su uvijek birali najljepše, najrodnije i najotpornije biljke da s njih uzmu sjeme za daljnje razmnožavanje. Svake nove godine biljke su se prolagođavale klimatskim uvjetima u kojima rastu, pa tako i postale otporne na lokalne klimatske prilike i neprilike: na sušu, močvarno tlo i sl. Ukoliko imate velika polja zasijane monokulturom i pogodi ih neka nova bolest protiv koje još nema «lijeka», ostati ćete bez svega. Ukoliko imate tu istu površinu zasađeno raznim vrstama, pa i u slučaju pojave bolesti i nekih vremenskih neprilika, uvijek će nešto izrasti i roditi i nećete ostati gladni.

U našim krajevima nažalost svjedoci smo nestanka lokalnih sjemenarni koje su održavale lokalne autohtone sorte. Jedna sjemenarna iz Slovenije koja održava brojne autohtone sorte je pred stečajom. Time je ugrožena budućnost brojnih autohtonih slovenskih vrsti, a imaju u asortimanu i neke hrvatske autohtone sorte. U Hrvatskoj nažalost takve sjemenarne niti nema koliko znam, sjemenarstvo je uništeno lošom državnom politikom negdje 80-tih godina prošlog stoljeća i ništa se do danas nije promijenilo. Nemamo niti banku gena koju bismo po zakonu morali imati – odnosno ona ne funkcionira kako bi trebala.
Danas je većina sjemena domaćih ponuditelja prepakirano sjeme uvezeno iz Italije. To sjeme je uzgajano plantažno, uniformirano, nije prilagođeno našoj klimi i ne može dati tako dobre rezultate kao domaće, autohtone vrste. Radi smanjenja troškova po jedinici i većeg profita, sve je manje vrsti u ponudi. Također, sjeme koje se nudi u sjemenarnama sve se više prilagođava potrebama velikih proizvođača: čim bolji i brži urod, te prilagođavanje branje strojevima. Zato su npr. rajčice sve tvrđe i deblje kore – da bi se lakše strojno brale bez oštećenja. Nažalost, prilikom prilagodbe te su sorte izgubile svoju aromatičnost i ukus. Te vrste također sve dozrijevaju istodobno, a svakom je vrtlaru u cilju imati povrće čim duže kroz sezonu, pa su takve vrste u vrtovima i bile razvijane, za berbu cijele sezone.

Zato je  sjeme koje su uzgajale naše bake, koje se je prenosilo s koljena na koljeno i prilagođavalo uvjetima u kojima je raslo, ono sjeme koje vam može osigurati najbolji urod. Ono je prilikom prirodnog odabira razvilo otpornost, ali istodobno su to i ukusne sorte. Svi koji su isprobali okus starinskih sorti rajčica znaju o čemu pišem – to je neusporedivo s današnjom «industrijskom hibridnom» rajčicom i sve više ljudi želi natrag onaj okus «prave» rajčice. Ali nažalost sve manje ljudi čuva vlastito sjeme jer je svo sjeme bilo dostupno u dućanima. A kako dakle izbor postaje sve uži i sjemenarne nestaju, gubimo nepovratno sve više naših autohtonih vrsta. Stoga se moramo kao pojedinci malo više angažirati u čuvanju sjemenja, za nas i za buduće generacije.

U Hrvatskoj postoji nekoliko udruga koje se bave očuvanjem biološke raznolikosti i koje održavaju starinske sorte. Kod njih postoji mogućnost nabave sjemenja za daljnje razmnožavanje. Udruga «Biovrt – u skladu s prirodom» čija sam predsjednica je jedna od udruga koje održavaju starinsko sjeme, i posebno sam ponosna na održavanje starinskih sorti rajčica, mahunarki i dvije sorte starinske salate.

Kao pojedinac, možete dakle starinske sorte nabaviti u udrugama, putem njihovih internet stranica ili razmjena sjemenja koje one organiziraju. Ali svakako bi bilo najpoželjnije da se aktivnije angažirate u svojoj okolini i probate pronaći starinske sorte koje još nekolicina ljudi održava. Time možete pridonijeti očuvanja vrsti koje su pred nestankom, a koje su veliko biološko bogatstvo za opstanak ljudi u budućnosti.

Naravno, dok uspijete pronaći takve vrste, ne zaboravite mi se javiti za razmjenu sjemenja :).

Svi koji želite kreirati svoj vrt sa domaćim sjemenjem starinskih vrsti povrća i voća te korisnim biljkama za sadnju u mješovitim kulturama, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.

Nahranite ptičice zimi

Ove godine zima uporno ne popušta. Ne sjećam se doista kada je zimi tako dugo padao snijeg. U zadnjih desetak godina u mom kraju snijeg je pao jednom na zimu, a rastopio se je već za nekoliko dana. Ove zime od prosinca svako malo pada snijeg, i ne šali se. Iako je za vrt i biljke zapravo odlično da je napadalo toliko snijega i da se taj sniježni pokrivač drži (više), za ptičice koje žive oko nas to nije dobro – one jako teško u takvim uvjetima dolaze do hrane. Stoga im treba malo pomoći u preživljavanju u razdoblju dok je sve smrznuto i prekriveno snijegom.

Mnogi zapravo dvoje oko toga da li hraniti ptice ili ne i da li se time miješamo u prirodni odabir. Ja ću reči da svakako treba, jer smo se ionako umješali u uništavanje njihovih prirodnih staništa našim aktivnostima, naseljavanjem, prometom i suvremenom poljoprivredom, pa je najmanje što možemo napraviti kad smo ih već toliko ugrozili, da ih barem nahranimo tokom jače zime.

Svake godine imam posijani suncokret posvud po vrtu, ciljano baš da privučem ptice u svoj vrt. One se hrane kukcima, gusjenicama, crvima i slično, i tako meni održavaju prirodnu ravnotežu na vrtu. Osim toga, njihov je izmet bogat fosforom, jedan od bitnih elemenata koji biljke na vrtu trebaju. Dakle, korist je obostrana. Tokom jeseni ostavljam na svom vrtu sve kako je raslo, ne čistim ostatke biljaka s vrta. To je pticama tokom zime bogati izvor hrane, gdje one pronalaze mnoštvo sjemenki, a i životinjski je tu svijet puno bogatiji nego u golo preoranim parcelama. Tako je i zimi moj vrt prepun ptica. Ali sada, dok je sve prekriveno snijegom i dok je sve zaleđeno, ptice ne mogu naći puno hrane. Tek onda im ja pomažem. Svake godine spremim nešto od suncokreta i to im zimi ostavljam posvud oko kuće. Suncokret je omiljena hrana mnogim pticama, primijetiti ćete da upravo suncokretove sjemenke prvo budu pojedene iz mješavine hrane za ptice.

Kako je ove godine jako dugo zima, odnosno snijeg i zaleđeno, ponestalo mi je suncokreta. Stoga sam nedavno kupila gotove kuglice hrane za ptice, mješavinu loja i sjemenki. Kad su to pojele, odlučila sam iskoristiti te mrežice i sama napraviti nove kuglice za ptice. Navodno je goveđi loj najbolji za ptice, ali ja sam koristila svinjski, jer sam to nabavila kod mojih roditelja. Uz svinjsku mast, pomiješala sam integralni gris i kukuruznu krupicu. To možete dodati i ostale sjemenke poput suncokreta, amaranta…, i sve skupa zamijesiti, formirati kuglice i staviti u mrežice.

Mrežice sam nakon toga dobro i čvrsto privezala, te objesila na drveće oko kuće: spiralnu vrbu i jabuku. Tu su me zapravo već danas ujutro čekale gladne ptičice i gledale kroz prozor nutra. Za prvu silu sam im stavila nešto kukuruzne krupice na terasu, ali kako je puhao vjetar, brzo je sve to vjetar otpuhao. Stoga su ovakve kuglice idealne za zimske vremenske prilike, a i u samoj krošnji drveća bolje odgovara plašljivim ptičicama.

Ako želite pticama pomoći tokom zime, nikako nemojte hraniti ptice kruhom. Mnogi ljudi daju pticama kruh i pecivo, ne znajući da to može uzrokovati čak i smrt ptica. Najbolja hrana za ptice su kukci, a nakon toga sjemenke i loj. Svakako izbjegavajte sve što sadrži sol jer će ptice ostati žedne (a hrane se uglavnom kad je sve zaleđeno). U nedostatku vode često onda jedu pupoljke grmlja i voćaka.

Još više o hranjenju ptičica zimi možete pročitati na slijedećem linku: Hranjenje ptica zimi

I na stranicama Hrv. društva za zaštitu ptica i prirode OVDJE.