Agrumi iz dućana – ne hvala!

Znate li kojim sve otrovima tretiraju voće i povrće u skladištima i dućanima? Smrzla sam se prije nekih mjesec-dva kad sam na internetu čitala članke o tome čime sve tretiraju agrume u našim dućanima. Doslovno smrzla. Još više, zato jer sam preko zimskih mjeseci prisiljena kupovati neko voće kad na kontinentu ne ostaje baš nešto svježe tokom zime za konzumirati, tek pokoja zimska jabuka i kupusnjače na vrtu. Svoj voćnjak sam tek pretprošle godine počela saditi, pa nažalost nemam zimskih jabuka. Kako već nekoliko mjeseci svakodnevno konzumiram zelene sokove (više u knjizi V. Boutenko «Zeleno za zdravlje»), limun i naranče postali su mi svakodnevno na meniju tokom zimskih mjeseci. I tako, bila sam uvjerena da jedem vitamine, zapravo sam jela pesticide i fungicide. Baš super. (Više o otrovima na agrumima ovdje).

Ali, ja nisam jedna od onih koja će reći strašno, odmahnuti glavom i reći da nemam izbora. To je najlakše. To većina ljudi radi.Ali to nikako nije jedino rješenje. Zato sam i prije 7 godina počela uzgajati svoje povrće i voće – da si sama osiguram čim zdraviju hranu, da znam što jedem.

I onda, tako u raspravama, na forumima, na facebooku sam došla do informacija da istovremeno dok mi kontitentalci čeznemo za zdravim agrumima i nemamo drugog izbora osim zatrovanog voća u trgovinama, južno, na moru, ljudi imaju velike viškove domaćih neprskanih limuna i naranči i neznaju kamo s time, jer ne stignu sve odjednom potrošiti, koje li štete. I tako, dogovorila sam razmjenu za sjeme i biljke s mog vrta, i nešto sam i kasnije kupila.

Kad sam otvorila prvi paket agruma koji sam dobila, s Otoka Korčule, skupa s domaćim maslinovim uljem, kao da sam dobila pravu malu škrinjicu blaga. Da, to su stvari koje trebaju veseliti čovjeka, prava domaća, netretirana zdrava hrana – žalosno s jedne strane što je to danas postalo tako teško naći – bar za nas sjevernije. Na stranu sve gluposti «modernog doba» kojima nam pokušavaju oprati mozak (ili mnogima već peru, hm?), ma kakvi modni časopisi, nova torbica ili cipele, novi mobitel….kaj god!!! Kako li su se izvrnule vrijednosti? Zar nije bitnije ono što nas gradi iznutra, pa što je drugo čovjek prvenstveno ako ne ono što jede?

Mirisni svježi nešpricani netretirani limuni. Kad uzmem u ruku taj limun, on miriši…prekrasno…kako se je samo to kod nas zaboravilo od kad je veliki dio ljudi odustao od rada u vlastitom vrtu i zamijenio ga jeftinim povrćem iz supermarketa…to povrće nema niti isti miris, niti okus…a sama spoznaja čime se sve samo tretira u samim skladištima i dućanima, bez da računam sve ono trovanje u procesu uzgoja kod konvencionalne masovne poljoprivrede…užas. A malo po malo nestaje iz sjećanja ljudi da to što su kupili u dućanu nije ništa slično s onim što su nekad jeli…tek sjena…. pa onda slušam priče kolegice koja trenutno radi u Njemačkoj, koja mi se žali kako je tamo povrće doslovno «plastično» – dakle puno gore od ovog našeg lošeg povrća…zar nitko ne čuje zvona za uzbunu? Zašto ljudima postaje normalno jesti takvu hranu?

Uz sva prijateljstva koja sam stekla «viseći» na internetu…ipak i nije tako loše za moje zdravlje, uživam u smokvama i bademima s Pašmana, mandarinama i maslinovom ulju s Korčule, limunima i narančama iz okolice Dubrovnika… Da, trebali bi se više povezati, aktivirati…ne dozvoliti da nam trgovački lanci kroje čime će nas hraniti, odnosno trovati…potencijala imamo, samo malo dobre volje, i toliko toga se da napraviti….

Našla sam načina da ne moram više kupovati niti otrovane agrume. Sretna sam.Veliki dio toga što trebam proizvodim sama, naučila sam puno o ljekovitom bilju i liječim se čajevima od biljaka koje sam sama ubrala, a ne otrovima upakiranima u tablete, prirodnu kozmetiku nabavljam od kolegice fitoaromaterapeutkinje… Želim vam svima reći – moguće je…i nije tako teško…naravno, ne možemo sve sami, ali se možemo povezati, nadopuniti se.

I tako, polako sadim svoje voćnjake, svo voće koje može rasti kod mene…i nadam se da ću kroz nekoliko godina i ja imati svoje viškove voća…

Peruanska jagoda – Physalis peruviana

Peruanska jagoda je trajnica iz obitelji Solanceae – pomoćnice (srodnik je rajčice, krumpira…). Porijeklom je iz Južne Amerike, a danas se uzgaja u cijelom svijetu. Kako ne podnosi mraz, u našim krajevima se uzgaja kao jednogodišnja biljka. Ipak, ako ju uzgajate u tegli i premjestite u zatvoreni prostor, ili na jesen presadite u tegle, može prezimjeti. Ima puno raznih naziva, izdvojiti ću nekoliko: astečka bobica, zlatna bobica, peruanska trešnja….kod nas se je udomaćila kao peruanska jagoda. Riječ physalis znači mjehur, pa se često spominje kao vrsta mjehurice. Srodnik je i naše autohtone mjehurice, physalis alkekengi.

Peruanska se jagoda uzgaja iz sjemenki. Sjemenke se siju rano na proljeće u posudice, na prozorske daske (ili u klijališta) te se kasnije presađuju u čašice/teglice. Ja ih sijem prilično rano, već krajem siječnja ili u veljači (ali može i sve do travnja), u male teglice na prozorskim daskama. S klijanjem imam svakakvih iskustava, nekad brzo niknu, nekad traje duže, nekad ne niknu pa moram ponoviti sjetvu, zato i počinem rano s sjetvom. U svakom slučaju, ostavite si dio sjemena eventualnu drugu sjetvu ako prva ne uspije. Bitno ju je sijati čim ranije i zato jer jer joj treba dosta vremena da se razvije u odraslu biljku i procvjeta, te počinje roditi.

Već tek niknule biljčice prepune su sitnih dlačica, njima je prekrivena cijela biljka.

Na otvoreno se presađuju tek kad prestane opasnost od mraza. Prije presađivanja bitno ih je prije postupno privikavati na vanjske uvjete, dakle odnositi van dio dana malo na sunce, jer ako ih direktno iz zatvorenog presadite van na otvoreno, nerijetko dobivaju opekline od sunca – dijelovi listova potpuno se isuše i pobijele. Mogu se od toga oporaviti i potjerati nove listove, ali je to ipak bolje izbjeći.

Sade se na sunčanu gredicu, ali po mogućnosti zaštićenu od vjetrova, te podalje od “srodnika” radi istih bolesti ili nametnika koji bi je mogli napasti. Kod nas ju uglavnom ne napadaju bolesti i štetnici, ali na Wikipediji postoji poprilična lista bolesti i štetnika zabilježenih u svijetu da su ih napali, pa stoga bolje biti oprezan. Može uspijevati i u laganoj polusjeni, i voli vlažno tlo.

Naraste u visinu do 1,5 metara, s time da razvija i 7-10 grana, te raste kao malo razgranato stabalce. Nakon presađivanja vodite brigu da ima dobre uvjete rasta, zalijevajte ju po potrebi i po mogućnosti malčirajte, jer ako neće imati dobre uvjete rasta, neće stići roditi te godine, odnosno početi će roditi jako kasno.

Cijela je biljka prekrivena dlačicama, a lišće je mekano, mogla bih reći “baršunasto mekano”.

    .

Počinje cvasti u lipnju/srpnju, pupoljci se pojavljuju u pazdušcima listova. Cvjetići su žuto-crni, zvonoliki i okrenuti prema dolje.

.

Nakon cvatnje na mjestu cvijeta se formiraju zeleni lampioni unutar kojeg se razvija plod. Lampioni su isprva zelene boje, i plod – bobica je u njima zelene boje.

.

Kako plod zori, tako lampion poprima isušenu smeđu boju, a plod dobiva narančastu boju. Uglavnom prvi plodovi kod mene dozrijevaju krajem kolovoza/početkom rujna. Plod je egzotičnog, jako finog slatkasto-kiselog okusa, sadrži puno vitamina C, može se jesti sirov ili se ukuhava u marmelade i sl. Prema nekim literaturama svježeg se ne preporuča pojesti više od 6 odjednom (a teško se je zaustaviti…) Jedna biljka daje čak 100-150 plodova koji postepeno dozrijevaju na granama sve do mrazeva. Ovojnica je otrovna i ne smije se jesti, a ima funkciju zaštite ploda od vanjskih utjecaja i nametnika.

.

Iako u nekim literaturama piše da ova biljka traži puno vode, iz osobnog iskustva mogu napisati da izrazito dobro podnosi sušu (naravno, uz malčiranje). Za dozrijevanje plodova bitnije je da ima puno sunca. Pretprošle godine koja je bila izuzetno kišna godina, dakle kad je biljka imala jako puno vlage i malo sunca, plodovi nisu nažalost stigli dozrijeti prije mrazeva, većinu ih je nedozreljenih uništio mraz. Prošle, izrazito sušne godine, od kraja kolovoza/početka rujna pa sve do prvih mrazeva stalno sam brala zrele plodove.

Iako je ovo trajnica, kod nas ne uspijeva prezimjeti jer ne podnosi mrazeve. Stoga je prije mrazeva poželjno pobrati sve zrele plodove, jer mrazevi uništavaju i biljku, ali i bobice. Plodovi s vanjskom ovojnicom mogu stajati čak i preko mjesec dana nakon berbe.

Nažalost, uvijek na peruanskim jagodama najesen ostaje mnoštvo nedozreljenih plodova. A kad biljka raste u tegli da bi se spremila na sigurno prije mrazeva, nikad ne naraste tako lijepa i bujna radi toga jer u tegli nema pristup svemu što treba kao u zemlji. Probala sam preko zime održati nekolicinu manjih biljaka koje sam iskopala na vrtu na jesen, i uspjelo mi ih je održati do iduće godine u negrijanom svjetlom zatvorenom prostoru.

S obzirom da kod mene ostaju vani nedozreljeni plodovi, često mi se od tih sjemenki u plodovima i sama zasijava. A ako želite uzeti sjeme sami, otvorite zreli plod i isperete van sjemenke, posušite i spremite za iduću godinu (postupak je isti kao da uzimate sjeme rajčice).  Osim toga, plodove nakon mraza možete i posušiti te tako uzeti sjeme, više o tome pročitajte OVDJE.  Plodovi su prepuni sitnih okruglih plosnatih žućkasto-krem sjemenki.

Svi dijelovi biljke osim plodova su otrovni. Tokom godina uzgajanja imala sam svakakvih iskustava s njima, jedne su godine čak i imale “alergijsku reakciju”, nešto što sam nedavno pisala i o Nicotiniana rustici, srodniku peruanske jagode. Jednostavno joj susjedstvo neke biljke nije odgovaralo i površina listova postala je naborana. Objašnjenje ovog je da biljke sadrže fitoncide. Fitoncidi (Phytoncide) su različite biološke aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i malih organizama poticajno ili sprečavajući. Oni mogu usmrtiti bakterije i gljivice, otrovati kukce i gliste, ali i potaknuti susjedne biljke na bujan rast ili totalno blokirati rast susjedne biljke. Očigledno je da se pomoćnice baš ne slažu s nekim biljkama. A upravo radi ovakvih iskustava, nastale su tabele biljaka koje se sade skupa, i koje se ne smiju saditi jedne pored drugih. Ali niti to nije tako jednostavno, jer cijela situacija nikad ne ovisi samo o 2 biljke, nego o cijelom biosustavu u kojem rastu.

Peruanska jagoda se smatra izuzetno zdravim voćem, sadrži vitamin C, vitamin A dio B-vitamina (tiamin, niacin i B12). Za voće ima veliki udio proteina i fosfora. A osobno, preporučam ga svima jer je izuzetno nezahtjevna vrsta, a opet, izuzetno fino, neobično egzotično voće. Svakako ju vrijedi probati uzgojiti na svom vrtu, jer se cijena plodova u dućanima penje čak i do 100 kn za kilogram.

Sjeme peruanskih jagoda možete potražiti u našim viškovima sjemenja iz biovrta OVDJE, a našu cjelokupnu ponudu sjemenja možete pogledati OVDJE.

Aronia melanocarpa – crnoplodna aronija

Aronija je listopadni grm iz obitelju Rosaceae, porijeklom je iz istoka Sjeverne Amerike. U samu vrstu aronija se ubrajaju 2-3 vrste aronije, a autohtono rastu u vlažnim šumama i močvarama.

Aronija melanocarpa (Photinia melanocarpa) je vrsta aronije crnih plodova, to je vrsta koju uglavnom uzgajamo u našim vrtovima kao voće. Ta vrsta formira manji grm koji je uobičajeno visine do 1,5 metara, a maksimalno naraste do 3 metra. Otporna je na niske temperature i može se bez problema uzgajati u svim krajevima naše države. Ima tamnozelene, pomalo kožaste listove, koji na jesen poprime jarko žuto-crvenu boju, te izgledaju jako dekorativno. Plodovi su tamno ljubičasti, skoro crni, a liče na male jabukice

Ako se odlučite na sadnju ovog grma, vrlo lako ćete pronaći sadnice u rasadnicima – pred nekoliko godina bila je prava rijetkost u našim krajevima, zadnjih nekoliko godina sadnice aronije postaju sve dostupnije i povoljnije. U prodaji su uglavnom najviše na proljeće, a tad je i povoljno vrijeme za sadnju (također i u jesen). Aronija nije previše zahtjevna u pogledu vrsta tla i uspijeva u gotovo svim uvjetima, s time da voli više vlage.

Sadi se na razmak 1,5-2,5 metara. Zalijevati ju treba samo usred prilično dugog sušnog razdoblja, a sama biljka voli vlagu, pa ju je preporučljivo malčirati. Otporna je i na bolesti i na štetnike, te ju ne treba obrezivati. Jedino se morate osigurati protiv voluharica koje vole njeno korijenje i može se dogoditi da joj pojedu svo korijenje i tako unište biljku. Najbolje rješenje je da prilikom sadnje u zemlju oko korijenja pomiješate drobljeno staklo.

Počinje roditi vrlo brzo, moja mala sadnica prvi put je rodila druge godine nakon sadnje. Nakon što prolista u travnju, ubrzo se na vrhovima grana i pazdušcima listova pojavljuju skupine pupoljaka, koji krajem travnja/početkom svibnja cvatu dražesnim bijelim cvjetićima. Svaki cvjetić traje tek 5 dana, a oprašuju ih uglavnom pčele, rjeđe vjetar.

Na mjestu nakupine cvjetića nastaju bobice – one su isprva sitne zelene, pa preko jarko crvene boje počinju zoriti do kraja kolovoza, kad postaju gotovo crne. U prosjeku, plodovi su veličine presjeka od 1 cm. Plodove bi navodno trebalo zaštititi od ptica, ali ja dosad nisam imala tih problema (možda radi mnoštva suncokreta u blizini na koji su u to doba godine ptice fokusirane, a i prije bi rekla da bi bila veća opasnost od ptica dok su plodovi u fazi sazrijevanja izrazito crveni, jer crvena boja cvijeća i plodova jako privlači ptice).

.

Osnovna karakteristika okusa ploda aronije je – trpkost i kiselost. Ja osobno bi rekla da ima okus mješavina male trpke jabuke i borovnice. Ako ne volite trpke okuse, svježa aronija vam se neće svidjeti, međutim meni je osobno baš osvježavajuća. Kad dozore plodovi su sočni, ali ako ih ne poberete na vrijeme, počinju se polako smežuravati. To se ipak ne dogodi tako brzo, plodovi znaju biti prilično dugo svježi na grmu. A i kad se potpuno smežuraju i osuše, ne opadaju nego ostaju na stapkama. Plodovi se mogu koristiti svježi, sušeni, kuhani, pečeni, zamrznuti, a prerađuju se na mnogo načina (sokovi, kompoti, džemovi….)

Aronija se je na našem kontinentu najprije uzgajala u bivšem SSSR-u, gdje je bila svrstana među ljekovite biljke. Zanimljivo je to da je prvotno bila donesena kao ukrasna biljka za parkove, radi prekrasnih cvijetova na proljeće, te crveno-žutih listova na jesen. Tek kasnije su ruski znanstvenici istraživanjima prepoznali njenu ljekovitost. Danas su velike količine te države zasađene sadnicama aronije.

Aronija, tj. proizvodi od plodova aronije smatraju se funkcionalnom hranom, tj hranom koja podiže kvalitetu života. Razlog tome je visoki udio antioksidansa, voćnih šećera, voćnih kiselina, minerala (pogotovo željeza, kalija, fosfora i joda) te vitamina (provitamin A, vitamini B skupine i vitamin C). Sušene aronije odličan su izvor vitamina P. Radi svog sastava, aronija je odlično sredstvo koje pojačava imunitet, te djeluje kod prekomjernog umora, stresa, slabokrvnosti, tlaka, probavnih tegoba, šećerne bolesti, bolesti štitnjače i migrena, ubrzava zacjeljivanje rana i smanjuje upale. Također, ovi plodovi su se koristili nakon černobilske nesreće za ublažavanje posljedica zračenja, jer plodovi pospješuju izlučivanje teškim metala i radioaktivnh elemenata iz organizma.

Uglavnom, ako sam vas malo zabrinula opisom okusa zrelog ploda aronije i mislite da vam ne bi odgovarao, nemojte nikako odustati od nabavke ove biljke. Postoje još toliko drugih načina konzumacije ovih izrazito zdravih plodova u obliku sokova, džemova i sl. A stvarno bi bilo šteta ne imati par grma ove nezahtjevne biljke izrazito zdravih plodova.

Priprema kalema (plemki) za kalemljenje voćaka

Oplemenjivanje voćaka vrši se spajanjem dviju različitih biljaka. Ovaj postupak primjenjivali su još stari Kinezi, Egipčani, Feničani, te Rimljani, koji su o tome i pisali. Do danas je opisano oko 137 različitih načina oplemenjivanja, a najviše se primjenjuje tek desetak načina. Najčešće se vrši cijepljenje na klin, u krunu, na trokut, zakrpom, u prsten, sedlasto cijepljenje, okuliranje…

Glavni argument za oplemenjivanje voćaka je da biljka uzgojena iz sjemena nikad ne daje iste osobine kao matična biljka radi činjenice da najbolja nasljedna svojstva teže povlačenju, barem tako tvrde u nekim literaturama. Radi želje da se osiguraju iste osobine, ljudi prakticiraju oplemenjivanje – cijepljenje, kalemljenje voćaka. Kod samog postupka dakle imate dvije različite biljke: podlogu i plemku. Podloga je dakle korijenje i dio panja, plemka daje krošnju – plemka je dio koji uzimamo s druge biljke čija svojstva želimo zadržati.

U ovom tekstu neću duljiti o detaljima cijepljenja jer osobno i za mene je ovo novo područje koje tek proučavam. Postoje prednosti, neke sam navela, ali i nedostaci ovog postupka, kao što su činjenica da smo ipak združili dvije različite biljke i kako tvrdi Masanobu Fukuoka, upravo je ovo razlog što kalemljene voćke imaju tendenciju same sebe zarasti i moramo ih obrezivati, dok se to s prirodno izraslim voćkama ne događa, one formiraju normalnu prirodnu krošnju. Osobno, silno me intrigiraju i drukčije mogućnosti razmnožavanja voćaka od kalemljenja, pa i kako bi ipak izgledala jabuka uzgojena iz sjemena, i to je nešto što ću pokušati otkriti/naučiti idućih godina. Ali do tada, kako želim zadržati neke sorte jabuka koje imam u vrtu, a neznam im naziv, odlučila sam i naučiti se cijepiti voćke.

Siječanj je idealno vrijeme za pripremu kalema, odnosno plemki za kalemljenje (cijepljenje) voćaka. Siječanj je pogodno vrijeme jer u to doba su plemke u potpunosti dozrele i vegetacija miruje. Uzimaju se vršne reznice jednogodišnjih izboja, jednostavno odrežete vrhove s grana voćaka vrtnim škarama.

Ovakve se reznice čuvaju sve do ožujka kad se vrši kalemljenje. Najbolje ih je držati u frižideru i to u plastičnim vrećicama za zamrzavanje. Prvo napunite vrećicu s vodom, i potom izlijte tu vodu van. Ona količina vode što ostane na stijenkama vrećice biti će idealna za održavanje reznice u vrećici.

Nakon toga unutra stavite reznice, omotate ostatak vrećice oko reznice i spremno je za čuvanje u frižideru. Naravno, ako uzimate reznice s više različitih vrsti, preporučam vam obilježiti si vrste naljepnicama. Tako spremljene reznice čuvajte u frižideru do ožujka, kada možete sami probati kalemiti voćke ako imate podloge, ili možete potražiti nekoga tko se profesionalno bavi kalemnjenjem i može vam napraviti uslugu kalemljenja.

Divlji, šamanski duhan – Nicotiniana rustica

Divlji, šamanski duhan (Nicotiniana rustica) je jednogodišnja biljka porijeklom iz Južne i Srednje Amerike (visoravni Anda). Pripada obitelji pomoćnica, Solanaceae. U Južnoj Americi je poznat pod nazivom Mapaco, u Rusiji kao Makhorka, u Vijetnamu kao Thuoc Lao.

Za domoroce Sjeverne i Južne Amerike, ovo je najsvetija od svih biljaka. Korištena je za svečanosti, molitve, razgovor s Velikim Duhom, ljekovite svrhe..

To je duhan s visokim udjelom nikotina (do 9 %, dok Nicotiniana tabacum, duhan koji se uzgaja za cigarete ima 1-3%). Dakle, ovo nije vrsta koja se uobičajeno uzgaja za pušenje, pušili su ga samo staroamerički indijanci, u Rusiji (najviše nakon 2. svjetskog rata) i u Vijetnamu (najviše nakon obroka za bolju probavu). (Izvor: Wikipedia)

Radi tako visokog udjela nikotina, svi dijelovi biljke su otrovni. Ali upravo radi tog visokog udjela nikotina, Nicotiniana rustica je odlična biljka za prirodni način suzbijanja nametnika, odnosno za izradu prirodnih pesticida. Čak se i osušeni listovi mogu koristiti, do 6 mjeseci nakon sušenja sadrže visoku količinu nikotina. Pripravci se izrađuju namakanjem lišća.

Nicotiniana rustica dobro raste u svim vrstama tala, a za dobar rast treba sunčani položaj. Sjeme se vrlo često širi vjetrom i može vam sasvim neočekivano izrasti na vrtu, a da ga niste nikad sijali. Tako je i pred dvije godine izrastao na mom vrtu. Ako ga sami sijete, najbolje ga je sijati direktno na otvoreno u rano proljeće, ili eventualno sijati u posudice u ožujku/travnju u zatvorenom, pa nakon opasnosti od smrzavanja rasaditi na otvoreno. Sjeme klije 10-20 dana.

Listovi su jajoliko-okrugli, i vrlo brzo narastu sve veći i veći.

.

Svi dijelovi biljke su prekriveni sitnim dlačicama. Kad jednom biljka naraste, listovi su joj prilično veliki.

.

Narasti u visinu može 1,5 metara, a tokom ljeta u sredini lisnate rozete pojavljuje se cvjetna stapka s mnoštvom pupoljaka u skupini. Cvate potkraj ljeta, u kolovozu i rujnu.

Cvijetovi su žućkasto zeleni, a nakon cvatnje nastaju zelene sjemene čahure. Kad je sjeme zrelo one se posuše, posmeđe i otvaraju na vrhu, te se rasipa sjeme.

.

Nakon što je sjeme zrelo cijela biljka polako odumire.

Bolesti i nametnici:

Prve godine nisam primijetila nikakve bolesti i nametnike na biljkama, međutim druge godine kako sam ga uzgajala, primijetila sam da su zelene sjemene čahure napale duhanove gusjenice, Spodoptera litura. Izjele su cijele sjemenske čahure, ali doduše, ostalo je i nešto nepojedeno za skupiti sjeme. Ostali dijelovi biljke nisu bili napadnuti.

.

Kako izgleda leptir ove gusjenice možete pogledati ovdje.

Iako sam primijetila da krumpirove zlatice napadaju ukrasni duhan, Nacotiniana affinis, ovu vrstu duhana nisu niti taknule, iako su mi u samoj blizini u velikom broju napale Sapliglosis. Da li to znači sa uopće ne vole Nicotiniana rusticu, ili jednostavno Salpiglosis vole puno više, znati ću nakon još nekoliko godina promatranja. Zasad sam mišljenja da ne napadaju ovu vrstu.

Primijetila sam još jednu jako zanimljivu stvar kod ovog duhana prošle godine, a to je “alergijska reakcija” na lišću biljke – većina lišća mu je bila naborana, a mislim da je to reakcija na biljku koja mu je rasla u blizini – najvjerojatnije suncokret. Primijetila sam ovakvo ponašanje prije nekoliko godina i na njegovom srodniku, peruanskoj jagodi, koja također spada u obitelj pomoćnica. Iduće ću godine ciljano probati uzgajiti duhan pored i odvojeno od suncokreta da provjerim ovu tezu. Objašnjenje ovog je da biljke sadrže fitoncide. Fitoncidi (Phytoncide) su različite biološke aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i malih organizama poticajno ili sprečavajući. Oni mogu usmrtiti bakterije i gljivice, otrovati kukce i gliste, ali i potaknuti susjedne biljke na bujan rast ili totalno blokirati rast susjedne biljke. Očigledno je da se pomoćnice baš ne slažu s nekim biljkama. A upravo radi ovakvih iskustava, nastale su tabele biljaka koje se sade skupa, i koje se ne smiju saditi jedne pored drugih. Ali niti to nije tako jednostavno, jer cijela situacija nikad ne ovisi samo o 2 biljke, nego o cijelom biosustavu u kojem rastu.

Slika: lišće Nicotiniana rustice s “alergijskom reakcijom”

Osim što je najzanimljiviji u biovrtlarstu kao sredstvo za prirodne insekticide, Nicotiniana rustica je i lijepa ukrasna biljka, skup cvjetova izgleda vrlo dekorativno u vrijeme cvatnje.

Najzanimljivije je da se je duhan kroz povijest koristio kao ljekovita biljka za mnoge primjene, između svega ostalog za ublažavanje bolova, za oblog za ugrize insekata, kao protuotrov za otrovne ugrize zmija i sl

Za sve koje zanima više informacija o ovoj biljci, evo nekoliko zanimljivih linkova:

http://www.pfaf.org/user/Plant.aspx?LatinName=Nicotiana%20rustica

http://www.planetherbs.com/theory/brief-history-and-culture-of-tobacco.html

http://www.uihealthcare.com/depts/medmuseum/galleryexhibits/naturespharmacy/tobaccoplant/tobacco.html