Sjeme – kraj i početak života biljaka

Vrtlarska sezona je već odavno na vrhuncu. A s dozrijevanjem plodova, dozrijeva i sjeme biljaka. Bilo da je skriveno u plodovima ili na plodovima, bilo da su im tučci dizajnirani kao vrhunski katapulti, bilo da ih raznosi vjetar, ili životinje….biljke žele samo jednu stvar – razmnožiti se i nastaviti vrstu. To je bit života na zemlji . Svo to divno cvijeće kojem se divimo nije dizajnirano za nas, nego za oprašivače, a plodovi – za raznositelje sjemena. Već odavno je postavljeno jedno zanimljivo pitanje – tko koga iskorištava – mi biljke za prehranu, ili one nas da ih održavamo iz godine u godinu i tako im osiguravamo siguran opstanak. Svake godine iznova kraj sezone znači nastajanje sjemena, bez kojeg novi početak ne bi bio moguć. Sjeme je kraj i početak života biljaka.

Jedno od znanja koje su mnogi ljudi izgubili je kako skupiti sjeme s biljaka. Nekad je sjeme predstavljalo veliko bogatstvo – u nekim dijelovima Međimurja, čak još pred 60-tak godina, prilikom udaje, mlada žena je naslijedila od svoje majke paket sjemenja za svoj povrtnjak. Njena je obaveza bila da si sama nadalje održava te vrste skupljanjem sjemenja u vlastitom vrtu. Ali, prodorom masovne proizvodnje, a time i sjemenarni polako je prestao interes za skupljanje sjemenja u vlastitom vrtu. Sve je dostupno po prihvatljivim cijenama u dućanima, a sjeme je postalo tek običan proizvod. I tako su nažalost mnoge divne starinske, otporne vrste povrća nestale s naših vrtova. Zamijenile su ih vrste od kojih često ne možemo ostavljati sjeme, jer često druga generacija biljaka nema iste karakteristike kao matična biljka – to su hibridi, sjemena povrća s oznakom F1, BT, BC….. A hibridi su nastali uglavnom iz razloga da si agro-kompanije osiguraju stalni izvor prihoda – svake godine. Sve ide još tim smjerom da se uzgajaju hibridne i GMO vrste koje automatski jako dobro podnose herbicide iste industrije, pa odmah možete (morate) kupiti sve u kompletu (npr Roundup ready soja od Monsanta). Na tržište prodiru GMO uzgojene vrste, koje posađene u biosustavu oprašivanjem kontaminiraju autohtone vrste (primjer Mexika, domovine kukuruza, gdje GMO kukuruz kontaminira autohtone vrste). Zamislite si budućnost kada čovječanstvo više neće imati vlastito sjeme za uzgoj, nego će biti prisiljeno apsolutno sve kupovati od velikih kompanija. Nadajmo se da je ovo stvarno najcrniji mogući scenarij…ali svejedno, nemojte dozvoliti da se izgube ona osnovna znanja koje smo kao ljudi tokom cijele evolucije do nedavno imali – kako sami sebi proizvesti hranu, i kako sami održati te vrste koje si uzgajamo.

Zašto skupljati vlastito sjeme u vrtu?

Razloga je mnogo, prvo ću spomenuti onaj financijski. Iako se nekih 5 kuna za vrećicu sjemenja ne čini mnogo, ako imate malo veći vrt s dosta vrsta, iznos za nabavu sjemenja neće biti tako mali – a taj novac možete uštedjeti skupljanjem vlastitog sjemenja. Također, nitko vam ne može garantirati da ćete iste sorte naći u prodaji i iduće godine, pa tako ako se oslanjate samo na ponudu u dućanima – možete ostati bez neke omiljene sorte koju volite uzgajati. Treće, ako kupujete sjeme hibrida, prisiljeni ste svake godina iznova kupovati sjeme od proizvođača, jer ne možete uzgojiti svoje vlastito sjeme. I ono što je meni najbitnije – znate što sijete, i ne ovisite o nikome.

Koliko znate o skupljanju sjemenja?

Kako skupiti sjeme zelja? Zapeli ste? Iskreno, zapela sam i ja prve godine kako sam imala vrt. Mozgala sam i mozgala i nikako mi nije bilo jasno kako kupusnjače, koje imaju velike zelene listove i glavice – mogu imati male crne sjemenke – nisam znala otkuda te sjemenke dolaze, jer nema cvijeta. Ono što sam naučila je da nema cvijeta prve godine, ali ako ostavite zelje na vrtu, cvasti će iduće godine.

Svaka biljka je posebna kad je u pitanju skupljanje sjemenja. A time što ju skupljate i sijete iznova iduće godine – doprinosite održanju te vrste živom.

Odgovore na sva ostala pitanja oko nastajanja, skupljanja i spremanja sjemenja potražite ovdje.

A ukoliko niste uspjeli sačuvati svoje sjeme ili želite nabaviti starinske vrste za daljnje razmnožavanje u vašim vrtovima, tu vam može pomoći udruga Biovrt – pogledajte našu ponudu OVDJE.

Kako skupiti sjeme rajčice

Upravo dozrijevaju rajčice po vrtovima. Za sve one koje zanima kako skupiti sjeme s vlastitih rajčica, slijedi foto prikaz kako to učiniti. Sve ostalo o uzgoju rajčice možete saznati ovdje.

Sjeme kupljenih rajčica iz dućana ne preporučam uzimati, jer se možda radi o hibridnim vrstama, a to ne možete znati. Slijedeća generacija takvih biljaka neće imati iste karakteristike kao izvorni plodovi, pa je priličan rizik sijati ih. Nasuprot tome, domaće sorte, sorte koje se uzgajaju u vrtovima godinama uzimanjem vlastitog sjemena zadržavaju osobine roditelja. Kod njih je jedini rizik da se eventualno mogu iskrižati s ostalim vrstama rajčice, pa tokom godina polako gube neke izvorne osobine i poprimaju osobine susjednih vrsta rajčice. Zato, ako želite očuvati čistu, izvornu vrstu, nemojte skupa sijati više vrsti rajčica, nego ih prostorno odvojite.

Za početak, bitno je da su plodovi koje ste odabrali za skupljanje sjemenja reprezentativni, dakle birajte plodove s zdravijih, bujnijih biljaka, a također i plodovi moraju biti zdravi i lijepi. Ovo je metoda prirodnog odabira po kojem biramo sjeme ljepših jačih, otpornijih i nama privlačnijih primjeraka. Nemojte nikako skupiti sjeme s biljke koja kržlja ili ima neke poteškoće u rastu, jer to su osobine koje se sjemenjem mogu prenijeti i na slijedeću generaciju biljaka.

Također, plodovi moraju čim bolje sazrijeti – sjeme se uzima samo s potpuno zrelih plodova, nikako nezrelih.

Ako ste takve plodove skupili, slijedeći je korak da ih narežete, najbolje na kriške.

Slijedeće što vam treba je sitno cijedilo, najbolje je cijedilo za čaj, i lagani mlaz vode. Kriške jednu po jednu isperite u cjedilo pod slabim mlazom vode – bitno je da se sok s sjemenkama odvoji od “mesa” rajčice u cjedilo.

Nakon što ste skinuli sve sjemenke, slobodno malo pojačate mlaz vode, i još prstima probate čim bolje isprati sjemenke, miješajući i lagano potiskujući sjemenke.

Nakon što isperete sjemenke, probajte još otresajući cjedilo odstraniti sav višak vode. Najbolje je tako cjedilo još staviti malo na kuhinjsku krpu da se pokupi sav višak vode.

Za sušenje pripremite papir – najbolji je klasični novinski papir, ali poslužiti će i obični bijeli papir – sjajni papir nije baš praktičan radi slabog upijanja vlage.

Ne zaboravite si obavezno napisati na papir koju točno vrstu rajčice tu sušite, jer vjerujte mi na riječ, prije ili poslije nešto ćete pobrkati ili zaboraviti ako si to odmah ne obilježite.

I na kraju jednostavno istresite sjemenke na papir i malo prstima poravnajte – da budu u samo 1 sloju. To je bitno zato da se mogu čim prije osušiti, da ne dođe do truljenja ili razvoja plijesni u međuvremenu.

Sjeme sušite na prozračnom, suhom mjestu, u hladovini – ja osobno ga sušim u kuhinji. Nakon što je sve potpuno osušeno, ostružite ga s papira (malo je nezgodno s noktima, ali pomaže vrh noža, najbolje onog zaobljenog).

Suho sjeme spremite u papirnate vrećice i čuvajte na suhom i ne pretoplom mjestu, preporučljivo hladnom. Ako navuče vlagu na sebe, vrlo lako može istrunuti i izgubiti klijavost.

Ovakvo domaće sjeme zadržava klijavost sigurno barem 3 godine (i više), naravno, pod uvjetima da ga držite u odgovarajućim uvjetima.

Svi koji želite kreirati svoj vrt sa domaćim sjemenjem starinskih vrsti povrća i voća te korisnim biljkama za sadnju u mješovitim kulturama, sjeme potražite u našoj ponudi viškova s biovrta OVDJE.

Razmnožavanje grmlja reznicama u kolovozu

Kolovoz je idealno doba za razmnožavanje ukrasnog grmlja poludrvenastim reznicama. Razloga za to je više, od same cijene grmlja u dućanima koja zna biti paprena, do toga da neke biljke ne možete niti nabaviti u prodaji.

Ja osobno u ovo doba godine razmnožavam grmlje koje zapazim u parku grada, a na koje inače baš i nisam nabasala u prodaji. Tako sam si nedavno u malom parkiću u centru grada potrgala par grančica vatrenog trna – Pyracantha coccinea. Osim vatrenog trna, u ovo doba se može pokušati razmnožiti svašta na način koji ću vam pokazati – vajgela, budleja, vrtni hibiskus, spirea, berberis, clematis…….

.

Za ovakvu vrstu razmnožavanja morate nabrati poludrvenaste reznice – vršne dijelove grana grmlja. Ja ih uobičajeno uzimam dužine 10-20 cm. Iako na slici vidite da imam vrtne škare u ruci, puno je bolje narezati ih nožem – jer ako nemate dobre oštre škare, dolazi do gnječenja tkiva kod reza. To omogućuje prodor patogenih organizama, što u konačnici može voditi truleži na tom mjestu, a ne zakorjenjivanju. Vršne reznice su najbolje, a treba ih uzeti s zdrave, otporne biljke. Na ovaj način se zapravo – klonira grm.

Nakon što ste nabavili reznice, treba ih pripremiti za pelcanje. Dakle, maknite 3/4 donjeg lišća s njih, ostavite tek nekoliko na vrhu.

Ovako je to konkretno izgledalo s vatrenim trnom – a kako on ima trnje, poslužila sam se i vrtnim škarama da ih prikratim.

.

Donji rez radim oko 1 cm ispod najdonjeg lista, tj mjesta gdje su bili listovi, i uvijek pazim da imam reznicu s barem 2 takva zadebljanja koji će ići u zemlju.

.

Nakon što su reznice spremne, možete ih popikati na otvorenom – ako imate pogodno mjesto za to. Dobro je polusjenovito mjesto s dosta vlage. Ako ih tako vani pelcate, najbolje je na njih staviti odrezane plastične boce, koje će zadržari stalnu temperaturu i vlagu, te tako uvelike pridonjeti ukorijenjivanju. To sam konkretno napravila s reznicama ruža, i sad ih ne diram do proljeća.

Reznice ukrasnog grmlja radije ipak pelcam u teglice i držim ih u polusjeni terase. Za to pripremim malo dublje teglice, i zemlju koja je mješavina zemlje s vrta, konkretno s krtičnjaka, te kupljenog humusa. Ovakva mješavina je opskrbljena svim potrebnim hranjivima, ali i mikroskopski malim živim svijetom. 1 žlićica zemlje sadrži više organizama nego ima ljudi na planeti, dok je kupovni kompost sterilan i beživotan – zato radim mješavinu.

Teglice napunim zemljom, malo zalijem, i spremne su za pelcanje reznica. Reznice jednostavno pobockam u teglice. Možete predvidjeti po jednu teglicu za svaku pojedinačnu reznicu, ali to znači i puno prostora. Također, možete iskoristiti jednu teglicu za više reznica, pa onda naknadno rasaditi one koje se prime. Dobro je i jedno i drugo.

Sredstva tj prah za zakorijenjivaje ne koristim – a ako ga koristite, prije pelcanja namočite vrh reznice u sredstvo. A kako je taj hormon uglavnom porijeklom iz vrbe, možete za bolje zakorijenjivanje pokraj bocnuti i reznicu vrbe.

Nakon što ste pobockali reznice, još malo prstima sve dobro pritisnite, i još malo zalijte.

.

Neki navlače najlon na ovakve teglice, da se zadrži vlaga i temperatura. Idealna temperatura za zakorijenjivanje je 23-27 stupnja, a vlažnost 80%. U takvom slučaju imajte na umu da ih svakodnevno prozračujete

Ja osobno jednostavno samo pobockam reznice, stavim ih na polusjenoviti dio terase, i vodim brigu da imaju dosta vlage, tj redovito ih zalijevam. Preko zime ih prve godine držim na negrijanom potkrovlju i povremeno zalijem, a iduće proljeće rasađujem. Vrlo lako možete vidjeti jesu li zakorijenjene po korijenju koje počinje “pikati” van iz rupica na dnu teglice. Kad su u tako malim teglicama, ne narastu mnogo, ali čim ih rasadite na otvoreno, jako brzo već iste godine naraste grmić. Vajgele i budleje cvatu već te iste godine, a budleja iz jedne majušne reznice na proljeće može iste godine narasti preko 1 metar i napraviti pravi grm.

.

Naravno, neće vam se baš sve reznice primiti, ali uvijek nešto ipak hoće. Stoga, vrijedi pokušati, i na taj način, uz malo truda, možete imati puno prekrasnog raznovrsnog grmlja u svom vrtu.

Slika: grm budleje uzgojen iz reznice

Mladi kukuruz (na žaru)

Kad se prisjećam svog djetinjstva i koje sam stvari najradije radila kao dijete, onda je pečenje mladog kukuruza – pečenica – jedna od prvih stvari koje mi padnu na pamet. Da, kuhani mladi kukuruz (mlečec) je ok, ali pečeni je pravi doživljaj. Za njega treba paliti i vatru, naravno, s guštom, negdje u prirodi. Mislim, možete ga peći i doma na roštilju, ali ovo je meni nekako nešto što radije radim na isti način kako sam radila kao dijete.

Potreban pribor:

– mladi kukuruz mlečec – dakle kad je u fazi dozrijevanja, a još ima mliječne plodove. Ne mislim na šećerac, nego na klasične vrste kukuruza. Dozrijeva uglavnom početkom/polovicom kolovoza.

– dobar nož

– nekoliko štapova dužine barem 1 metar, debljine palca (nabavi se usput u šumi)

– novinski papir i sol

– šibice i suho granje

– voda – za gašenje preostalog žara

Kukuruz se nabere i oljušti. Grane koje ste pripremili su za pečenje kukuruza – jer ne možete sasvim blizu vatri. S tanje strane nožom naoštrite grane, a s donje strane kukuruz nožem malo izdubite. Nakon takve pripreme, klipove kukuruza okretanjem fiksirajte na grane/štapove.

.

Naravno, u međuvremenu zapalite i vatru, preporučljivo od suhog granja. Mokro(živo) će se previše dimiti i nećete moći dobro ispeći kukuruz.

Kukuruz se ne peče na vatri, nego na žaru, dakle dok se vatra dobro razgori (i izgori). Najbolje je fiksirati kukuruz kao na slici, i onda ispod samo približiti žar. Kako se prilikom gorenja oslobađaju visoke temperature, teško je dugo stajati blizu vatre.

Nakon što približite žar, kukuruz je bitno okretati. Ako to ne učinite na vrijeme, vrlo lako će vam pregorjeti – ili će pougljeniti, ili će plodovi (sjemenke) početi pucati na vrhovima od vrućine (ipak neće biti kokica:). Ali dobar je i takav, dogodilo se je i meni zadnji put:)

A u žar koji je pri kraju možete “zakopati” mladi krumpir, brzo će i on biti pečeni:)

.

Nakon što je pečeni (vidi se po tome što je dobio lijepu žutu boju) skinite ga s štapova, obrišite u novinski papir, posolite i dobar tek. Briše se da se skine s njega eventualni sloj čađe, ili pepela. Jeste li ikad kao dijete nakon pečenica imali crne prste, i lice ? Takva sjećanja mi odmah vraćaju osmijeh na lice

Razdoblje mladog kukuruza ne traje dugo, i baš treba paziti da se ne propusti. A u današnjem vrtolgu života koji se stalno sve više ubrzava, to se vrlo lako može dogoditi. Stoga, stanite malo, pozovite prijatelje, ili obitelj, sjednite oko vatre i uživajte malo u malim, divnim stvarima. U zajedništvu, u prirodi, kao davno nekad kad ste bili dijete.

I naravno, pazite gdje palite vatru, i nikad ne ostavljajte žar neugašen u prirodi.

Spremite plodove za zimu

Ljeto je, i polako dozrijeva većina voća i povrća na vrtu. Neke su vrste već odavno dozrijele, neke još uvijek s nestrpljenjem očekujemo. Ako imate svoj vrt, onda zasigurno imate svega i previše. Nezgodno je upravo to što u kratkom roku toliko toga dozrijeva da ne možemo pojesti sve odjednom, a vrlo brzo propada. A zimi čeznemo za istim.

U današnje vrijeme je doduše tokom cijele godine dostupno svježe i voće i povrće, ALI, pitanje je iz kojeg dijela svijeta, s koliko pesticida i herbicida je zatrovano, koliki je transport prošlo da bi došlo do nas (i koliko je pritom zagađena Zemlja) i tko zna čime sve ne tretirano od trenutka branja pa do smještaja na police u trgovinama. Jako volim jabuke, ali dok u rano proljeće vidim jabuke u trgovinama – smrznem se. Ja to ne želim jesti, koliko god čeznula za njima . Sada je vrijeme kada mogu uživati u jabukama, s vlastitog vrta, bez tragova otrova, prepune vitamina i minerala. Ali, trenutno imam previše jabuka – previše i za mene, moju baku, mamu, sestru, susjede….Radi se o ljetnoj sorti koja se ne može skladištiti jer brzo propada. Prijašnjih godina se je uvijek dogodilo da je jedan veliki dio jabuka ostao nepojeden, propadajući ispod krošnje jabuke. I tako sam dobila inspiraciju – kompot 🙂 Ništa inventivno, ništa novo. Ali, koliko ljudi zapravo priprema svoje kompote za zimu? Naučeni smo da nas sve čeka u trgovinama, bez imalo muke, šareno i fino. Ali to ima svoju cijenu – i po zdravlje, i po okoliš, i na kraju krajeva – i po novčanik. A sve to mi je bitno, vjerujem i drugima.

Voće poput jagoda, ribizla, višnji i šljiva već godinama skupljam i zamrzavam za kompote zimi. Skuhati fini vrući kompot s okusom jagoda i trešanja zimi – neprocijenjivo. Jabuke zasad nisam spremala iz čistog razloga jer nisu baš dobre kad se smrznu, a sama ideja spremanja zimnice mi je zasad bila jako dalek i strani pojam (marketing koji od nas radi lijene potrošaće, o da). Nakon inspiracije, sve informacije sam prikupila u trenu – kako spremiti kompot, kako zagrijati staklenke, kako postupiti s poklopcima…baka, sestra, internet….bez obzira kako mnogi kritizirali internet negativno jer ljudi radi njega navodno zatupljuju, meni je internet dragocjena riznica znanja u koju često posežem 🙂 I to je to, već je par rundi kompota od jabuka spremno za zimu. Da ne bi bilo monotono, još sam nabrala šljiva, te u kompot ubacila i zamrznute jagode i višnje. I tako imam spremne jabuke za zimu, organske, u kompotu bez konzervansa i aditiva. I sretna sam radi toga.

Živimo u svijetu ograničenih resursa, svijetu velikih nesrazmjera. Zadovoljna sam sobom zato jer nisam dozvolila da viškovi na mom vrtu bezveze propadnu, i da onda zimi kupujem neko drugo voće. Ne toliko radi novaca, koliko radi toga što sve to znači nepotrebno iscrpljivanje prirodnih resursa – jer zaboravljamo da u pozadini te lijepe priče o dostupnosti proizvoda cijele godine stoje jako veliki troškovi troškovi zagađenja naše Planete. Ne radi se tu samo o pesticidima i herbicidima koji štete našem zdravlju, radi se tu o narušavanju prirodne ravnoteže, o ljudima čiji su životi ugroženi radi intenzivne proizvodnje, o ogromnim zagađenjima atmosfere prilikom transporta s jednog kraja Planeta na drugi. Sretna sam, jer sam našla način kako biti u skladu s prirodom – postupajući s onim što imam racionalno. A imam svoju zemlju gdje mogu sve što želim uzgojiti, i radi toga ja sam najsretnija osoba na svijetu:). Naravno, neću stati samo s voćem, na redu je spremanje ljekovitog bilja i povrća. I vrijeme je opet za novo učenje:)

Kako spremiti kompot za zimu: Spremite voce za zimu

Kako skuhati pekmez za zimu: Priprema pekmeza i dzemova za zimu

Gaura, leptirac – Gaura lindheimeri

Gaura lindheimeri je prekrasna trajnica iz obitelji Onagraceae, porijeklom iz Sjeverne Amerike. Za rast najviše voli sunčanu gredicu, i jako dobro podnosi sušu. Cvate u bijeloj boji i više nijansi roza boje.

Hrvatski naziv za ovu biljku je leptirac.

Gaura bez problema prezimljava u našim krajevima ukoliko se tokom sezone dobro ukorijeni; zimi nadzemni dio odumire i svako proljeće iznova potjera iz korijena.

Može narasti i preko 1,5 metara, grmolikog je oblika. Cvjetovi se nalaze na vrhu cvjetnih stapki – kako redovito cvate, tako stapke postaju sve izduženije i povijene prema dolje. Sa svakim daškom vjetra se njišu i iz daljine podsjećaju na leptire u letu – otud i hrvatski naziv za nju – leptirac.

Cvate cijelo ljeto i lako se razmnožava sjemenom. Sjeme se pojavljuje na stapkama, dugo je oko 1 cm, a zrelo je dok se posuši, tj posmeđi – tada ga treba skupiti, inače popada po tlu. Prve godine kako sam ih imala bila sam jako zbunjena jer niti jedna nije imala sjeme – nakon cvjetanja ostajale su samo prazne cvjetne stapke. Ove godine sam jako ugodno iznenađena bijelom gaurom koja je prepuna sjemenki. Na roza gaurama nema baš puno sjemenja, ali bijela je najveća i ima stapke prepune sjemenki.

.

Posijana iz sjemena na proljeće vrlo često procvate već iste godine. Prve godine je to doduše mali grmić s tek ponešto cvjetnih stapki, a svake iduće godine je sve više razrganatiji grmić, s puno stapki i puno cvjetova. Ako vam dosade preduge stapke, uvijek postojeće možete porezati, tada će biljka potjerati nove stapke i cvasti na tim kraćim stapkama.

.

Jako se lako razmnožavaju reznicama, samo se zapikne grančica u zemlju i navodno gotovo svaka se primi (naravno, ako ima dobru poziciju i dosta vlage).

Bolesti i nametnike za sada nisam primjetila na njima, a cvate sve do prvih mrazeva.

Gaura je relativno nova biljka u našim vrtovima, ali mnoge vrtlare osvaja na prvi pogled, te je i sve češća u vrtovima. Osim što plijeni poglede neobičajenim cvjetićima, nakon svakog daška vjetra postane jako živahne, pa možete uživati u nestašnim leptirićima u vašem cvjetnjaku:)

Srpanj 2011 – od suše do blata

Srpanj je ove godine u mnogo dijelova ove zemlje zapamćen kao mjesec strašne suše. Suša je već započela polovicom lipnja, a u srpnju se je samo nastavila. Kiša je kod mene bila u prognozama svaki tjedan, ali u više od mjesec dana palo je možda 3 puta pa 10 sekundi. Svaki put kad su najavljivali naoblaku – već mi je bilo smiješno, jer od početnog nadanja za kišu, uvijek sam se razočarala gledajući kako naoblaka prolazi, a da je palo samo par kapi kiše.

Ono što je najkarakterističnije u srpnju na vrtu su – rudbekije. Rudbekia hirta je biljka koja se je tako dobro udomaćila u mom vrtu da moram paziti da vrt ne zaraste u njih. A radi njih, uživala sam u pogledu na vrt u srpnju:)

Evo ih malo i pojedinačno, svaka nova procvjeta u drugoj nijansi, jednostavno su neodoljive:)

U mjesecu srpnju je cvalo mnogo prekrasnog cvijeća, evo tek mali dio cvjetnog šarenila: phlox, coreopsis, osteospermum, neveni

verbena i tritoma

rudbeckije, potočnjak, borač, mrkva i coreopsis tinctoria

budleje…

heleniji

schizanthus pinnatus

U srpnju je dozorio luk. Prekrivanje gredica luka pepelom izgleda odlična ideja, jer je urod luka bio odličan. Plodovi su odlično narasli i nisu se mučili u tvrdoj suhoj ilovači – u pepelu sve je ostalo rahlo i luk je mogao neometano narasti. Ove godine je prilično žarki i jako tjera u plač, pretpostavljam da je to radi suše. Sav luk sam pobrala i pospremila: dio sam splela u vijence i stavila sušiti u potkrovlje, dio se posušio na podu potkrovlja.

Luk kozjak mi je bio prilično iznenađenje ove godine. Ovo je inače luk koji se sadi samo površinski, a karakteristika mu je što se razmnožava dijeljenjem u rastu. Prijašnjih godina je bio pristojne veličine i podijelio se je na 2-3 komada, ali ove godine, uslijed tolike suše, podijelio se je na u prosjeku 10 komada, koji su jako sitni. Većinu ću koristiti za sadnju iduće godine, jer je premali za korištenje za jelo.

Planirala sam puno toga više za rasađivati, ali u uvjetima vrućine i suše biljke bi se jako mučile, pa nisam ništa dirala.
Dozorile su prve paprike, krastavci, tikvice …. znam, kasne kod mene, ali i to je posljedica suše, tj činjenice da nisam nijednom zalijevala vrt.

Vrt sam počela zalijevati tek početkom srpnja, kad su se počele vidjeti posljedice suše na vrtu, najviše na grahu. Kako su mi vrtovi ogromni, nemam niti vremena, niti volje, niti tih novaca da zalijevam svaki dan. A to niti nema smisla. Biljke su određenu vlagu dobivale od jutarnjih rosa, a što se zalijevanja tiče – bolje rjeđe i obilno nego svaki dan polijati biljke. Zamislite si to kao dobar ljetni pljusak – dovoljan je jedan takav u tjedan dana da sve dobro raste. Ako u uvjetima suše naučite biljčice na svakodnevno zalijevanje, neće se truditi doći do vode tjeranjem korijenja u niže slojeve tla, nego će razviti samo površinsko korijenje, i biti posve ovisne o zalijevanju. Stoga sam zalijevala obilnije, i to samo jednom na tjedan. Trajalo je satima, a neki veliki efekt kod ovakve suše nisam mogla postići. Ali je sve preživjelo, to je bitno.

Sredinom srpnja sam počela s berbom graha. Najraniji grah je radi suše prilično požutio, i počeo je polako dozrijevati. Kako je zorio, tako sam svaki dan brala dozrele, bijele mahune. Najviše graha ne spremam suhog, nego “zelenog”, svježeg, mi to zovemo “presni” grah – kad zelene mahune pobijele, tad je najidealnije za branje.

Ovako je izgledalo na vrtu br 2 sredinom srpnja: najraniji grah je prvi dozorio i požutio, a niže je i ostatak počeo žutiti malo kasnije. Do kraja srpnja, većinu sam pobrala.

Istodobno, na biovrtu je situacija bila ipak malo bolja – radi malčiranja i “džungle”, suša ipak nije imala tako veliki utjecaj kao u vrtu br 2 -u takvom okruženju vlaga se duže zadržava. To se najbolje vidi na grahu koji nije požutio:

U slučaju da je bilo kiše, grah bi duže cvjetao i formirao više plodova, ali nažalost, radi suše je brzo završio s cvatnjom, a nije uspio niti oformirati sve plodove. Ali, većinu ipak jest, tako da sam ipak zadovoljna urodom graha, unatoč suši.

A s jabukama koje su popadale sa stabla, počela sam kuhati kompote i spremati ih za zimu. Ove godine je to moje prva zimnica, a moram naučiti i kiseliti povrće još (dosad sam to prepuštala mami i baki)

Sredinom srpnja sam konačno privezala i rajčice, neke malo prekasno jer su se radi veličine plodova dosta polegle.

Krumpir ove godine gotovo da nije bio napadnut krumpirovom zlaticom. Svake godine ih je sve manje i manje. Ali je zato rano obolio od plamenjače – a to mi je veliki problem, jer vrlo lako može zaraziti rajčice. I naravno, polovicu su pojele voluharice. Razmišljam čim prije povaditi preostali krumpir, da ne ostanem bez svega.

Tijekom srpnja samo su dvije biljke rajčice oboljele od plamenjače – bolest se je na njima raširila na stabljiki. Zaražene sam biljke uklonila, a bolest se nije dalje proširila. Ove godine imam jako puno rajčice, i puno vrsta. I imam jednu veliku enigmu u vrtu – zašto kod mene rajčice tako kasno zore?? Prvi crveni plodovi, čudno, dozorili su na koktel rajčici koja se je sama zasijala, i koja je najkasnije niknula. A sve ostalo se je više manje zelenilo po vrtu. Pogled preko k susjedima – crvene rajčice. Sadile smo u isto vrijeme, jedino što oni često zalijevaju. Stoga jedino što mogu zaključiti je da zato kod mene rajčice kasnije dozrijevaju – jer ih nisam zalijevala, pa su se više mučile s rastom i preživljavanjem bez vode.

A suša je osim grahu naštetila i ostalim biljkama – na ponekom plodu rajčice crna mrlja – to nije plamenjača, već je to od nedostatka kalcija, prouzročeno nedostatkom vode. Naziva se vršna trulež plodova. A nakon obilnih kiša, poneki plodovi rajčice su – popucali. Dobra je vijest što ovakvi plodovi uobičajeno dobro dozrijevaju i rijetko kad trule na mjestima gdje su “rane”.

20.07. je konačno pala kišica. U zadnji čas. Dan poslije – pravo ljetno nevrijeme. Oko sat vremena lijalo je kao iz kabla. Voda je u potocima tekla asfaltom. Zalijalo je pošteno, ali manje nego bi očekivali – kopala sam krumpir navečer poslije pljuska, i na slici se vidi da je namočilo samo

nekih 10-15 cm – a ponavljam, lijalo je oko sat vremena kao iz kabla. Sad si zamislite koji efekt ima zalijevanje mlazom vode za vrijeme suše.

Rupa je naravno od voluharice, koje kako sam već spomenula, devastiraju mi krumpir. A u srpnju sam u zadnji čas naišla na pojedene grmove graničica. Nešto je ipak ostalo s korijenom i to sam posadila u tegle i tako si spasila biljke. U sve te godine kako imam vrt, ovo je prvi put da su pojele graničicu. Ali, ove godine su puno toga prvi put pojele, tako da sam već spremna na sva moguća iznenađenja. Mogu zaključiti da voluharice jedu sve, i da ih ništa ne odbija – radi se samo o njihovom trenutnom raspoloženju i ukusu.

.

U budućem šumskom vrtu oformirala sam gredicu, na mjestu gdje smo palili granje. Tu sam sijala biljke koje nisu baš uspješno niknule na vrtu, da isprobam hoće li niknuti u tlu koje je bogato pepelom (kalijom). Tijekom srpnja sam tu mnogo toga i posadila – suncokrete i nevene, ukrasno grmlje sa sniženja u robnim centrima, drijen, paulowniju…. Odmah nakon kiše sam tu krenula u rasađivanje – nešto što za vrijeme suše nisam mogla ni pomisliti. Rasadila sam amaranthus tricolor, adonis i irski zvončić koji su tamo pregusto nikli. Posijala sam još nešto sljezova, vrtne hibiskuse, bijeli korijen, suncokrete, nevene, echinaceu, presadila cvijeće koje se je mučilo na vrtu,…. a počela sam i tu presađivati livadno cvijeće koje raste posvud po parceli, a nema šanse procvjetati radi košnje – potočnjak, lychnis flos coculi, sanguisorba. Sad je spašeno na toj gredici:)

Imam osjećaj da će se ova gredica vrlo brzo razbujati, i da ću opet zaključiti kako sve pregusto sadim i sijem, koliko god to udaljeno izgledalo u toku sadnje i sjetve. Takvu situaciju opet iznova imam u biovrtu – neki dijelovi su opet neprohodni. A prostora sa sjetvu i sadnju – nikad previše

Ovaj dio šumskog vrta nažalost neće moći biti iskoristiv jedno dugo vrijeme za ništa drugo osim za uzgoj cvijeća. Imam tu “sreću” da je pokraj zemljište poduzeća “Međimurske vode d.o.o.” i da je pokraj prepumpna stanica za kanalizaciju. Naravno da im se je kanalizacija par puta izlijala, i naravno da su oni tako “pametno” isplanirali svoju parcelu da je odmah voda počela teći na – susjedovo, tj moje (toliko o normama i mjerama predostrožnosti iz Zakona o zaštiti okoliša). I naravno da oni ne vide neke prevelike štete u tome što se je dogodilo, i morala sam inzistirati na nasipu na njihovom zemljištu da se to više ne ponovi. Za vodopravnu inspekciju sam zakasnila jer je trebalo odmah reagirati, jer ono “jezero” o kojem sam u veljači pisala i koje ste mogli vidjeti na fotografijama – nije bila voda iz prirode….prekasno sam shvatila o čemu se radi. Nasip je uglavnom napravljen, ali šteta na tom dijelu zemljišta je ogromna – tu ću kako sam spomenula uzgajati samo cvijeće, a povrće ili začinsko bilje ne dolazi u obzir. A što mogu reći na poduzeće koje je u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, koje se financira iz poreza koje svi mi plaćamo, a koje ne poštuje zakone ove države i koje bezobzirno zagađuje okoliš bez da itko za to odgovara – to je hrvatska stvarnost. A ja koja sam reagirala – pretjerujem??!!? Nemam volje ići na sud s takvima jer imam pametnijeg posla nego živcirati se radi ovog, šteta je napravljena i ne može se ništa previše tu napraviti – nema tog novca koji mi može to nadoknaditi. Najbitnije mi je bilo osigurati se da se više to ne ponovi. Sad ću sadnjom raznovrsnog bilja probati uravnotežiti taj dio zemlje. Ali koje li ironije, kud baš meni ti problemi, koja svim silama pokušavam da sve bude čim prirodnije.:(

Nakon prvih kiša, pa do kraja mjeseca, kiše su bile uglavnom svakodnevna pojava. Na vrtu su se radi previše vlage i vjetra porušili poneki suncokreti, visoki grah na kolcima, polegnule su se rudbekije pa sam morala sve privezivati. Pojavili su se opet španjolski puževi u velikom broju – ovaj put sam ih rješavala svaku večer mehanički – s malom motičicom. Znam, zvuči okrutno, ne mogu reći da nemam grižnju savjesti, ali ovo se svodi na borbu za opstanak – ako ih se ostavi, sve će pojesti.

Mnoge su se biljke odlično oporavile i počele naveliko rasti, i roditi na vrtu.

Odlična stvar je bila što sam se mogla naveliko posvetiti presađivanju – to sam radila do kraja mjeseca – i sve je bilo uspješno. Nezgodno je uslijed toliko kiše bilo što potkraj mjeseca korov više nisam mogla čupati – toliko je bilo blato i toliko se je mnogo zemlje držalo za korijenje. Jedini korov koji se uspješno može čupati u ovakvom blatu je – maslačak. Također, čupanje nije imalo smisla jer se je sav korov nakon čupanja, a uslijed ponovnih kiša – natrag primio. Stoga sam se osim presađivanja još potkraj mjeseca primila sjetve – graška, mahuna, salate, luka, češnjaka….i naravno, naveliko sam skupljala sjeme:)

Slika: busen korova na kojem se je držalo dosta zemlje sam nakon čupanja okrenula da se posuši – međutim nakon prve kiše, korov je pustio novo korijenje s druge strane – zato je čupanje korova u kišnim razdobljima neučinkovito

Kiša, zima, blato na vrtu, upaljeno grijanje – to je bio kraj sprnja 2011 kod mene. U svakom slučaju – nepredvidivo i zanimljivo.

Vršna trulež plodova paprike i rajčice

U razdobljima dužih suša ili previše vlage, na paprikama i rajčicama često se pojavljuje vršna trulež plodova. To je fiziološki poremećaj koji je uzrokovan pomanjkanjem kalcija – bilo da se radi o pomanjkanju kalcija u plodu, ili o posljedici previše ili premalo vlage u tlu, a što opet uzrokuje nedostupnost i time nedostatak kalcija u plodu. Pojava je povezana s međuovisnosti kalcija, dušika i vlage u tlu, i može se pojaviti i s dovoljno kalcija u tlu – ako nema dovoljno vlage koja bi odvela taj kalcij u plod. Najčešća je na papriki, rajčici, patlidžanima i dinjama.

Vršna trulež plodova počinje na vrhovima plodova, isprva kao smeđe mrlje. U toj fazi pazite da ne zamijenite vršnu trulež rajčice i plamenjaču, jer izgledaju prilično slično.

Slika: mrlja uzrokovana gljivičnom bolesti, najvjerojatnije Phytophtorom infestans

Vršna trulež polako, uslijed pojave sekundarnih parazita, postaje potpuno crna rana na plodu. U daljnjoj fazi i “rane” na rajčici postaju crne kao na papriki na slici ispod.

Slika: vršna trulež ploda paprike

Vršna trulež plodova česta je za vrijeme suše kod paprike, kod mene ove godine puno češća nego na rajčicama. Paprike ipak ostaju jestive i možete ih iskoristiti, samo se odreže ono što je počelo truliti. Naravno, ovakvi plodovi su neprihvatljivi proizvođačima – prodavačima povrća, zato je zalijevanje u vrijeme suše jako bitno za ovo povrće.

Mnogi skupljaju ljuske jajeta, usitnjavaju ih u prah i zalijevaju njime redovito rajčice – mada kako sam našla podatak,  treba duže vrijeme da se i taj kalcij razgradi i bude dostupan biljkama. Mnogi krenu prihranjivati kalcijem, bilo folijarno, bilo zalijevanjem. Na tržištu postoje prirodna mineralna sredstva od kalcita i sl. kojima se može prihranjivati biljke folijarno.

Međutim, imajte na umu da se vršna trulež pojavljuje u razdobljima dužih suša ili previše vlage. I to većinom NE zato jer fali kalcija u tlu, nego jer radi ekstrema biljka NE MOŽE dovoditi kalcij u plod. Da ozbiljno fali kalcij u tlu i sama bi biljka pokazivala nedostatak istog, a ne samo po plodu. Stoga ne pretjerujte s dodavanjem kalcija, možete napraviti i štetu – poremetiti ravnotežu u tlu. Prvo treba biljkama smanjiti posljedice šoka radi previše kiše ili vrućina i suše.

Ukoliko zapazite plodove pogođene vršnom truleži, maknite plodove koji su počeli propadati i pa prvo dobro razmislite da li je biljka izložena šoku. Za vrijeme sušnih i vrućih ljeta redovito malčiranje jako pomaže, jer smanjuje i gubitak vlage iz tla i ne dozvoljava pregrijavanje tla – pa tako i biljke nisu pod šokom, te je pojava vršne truleži minimalna. To je zapravo sve što ja radim u svom biovrtu: redovito malčiram i sadim biljke mješovito, te je pojava vršne truleži kod mene minimalna. Ne prihranjujem dodatno biljke jer vršna trulež kako sam i napisala većinom nije posljedica nedostatka kalcija u tlu, nego loših vremenskih uvjeta kad biljka ne može dovoditi kalcij u plod. Dobre biološke metode smanjuju pojavu vršne truleži na vrtu – pa čak i za vrijeme ekstremnih uvjeta.

Detaljnije o vršnoj truleži plodova možete pročitati ovdje.

Slika: vršna trulež plodova rajčice, napredovala faza

Avantura zvana biovrtlarstvo

Moj biovrt je je vrt bez oranja i korištenja umjetnih preparata, a zemlja mi je rahla i plodna zahvaljujući malčiranju. U njemu raste mnoštvo raznih vrsta voća, povrća, ali i cvijeća. Svaka biljka ima svoju funkciju u tom šarenilu: neke uzgajam sebi za hranu, neke koriste kukcima za hranu i sklonište, neke gnoje tlo, a i «korovi» imaju svoje mjesto u biovrtu, u krajnjem slučaju kao malč na gredicama. Moja vizija vrta nije samo običan povrtnjak s povrćem posađenim u redove, nego prostor koji se šareni cvijele godine, prostor u kojem u svako doba godine mogu ubrati neki plod, prostor u kojem se same uspostavljaju bilje i životinjske zajednice.

Biovrtlarstvo, ako to želite, može postati prava inspiracija u vašem životu: ponovno otkrivanje prirode, prirodnih procesa i metoda, učenje o biljkama, nametnicima i prirodnim saveznicima i stvaranje svog prirodnog raja u vrtu. Biovrtlarstvo znači proizvoditi sam sebi hranu, zdravu hranu koja ima mnogo više hranjivih tvari, vitamina i mikroelemenata, koja nije otrovana raznim pesticidima i herbicidima – hranu koja će vas učiniti zdravima, a ne bolesnima.  Okus biološki uzgojenog povrća i voća je nešto sasvim drugo od povrća i voća koje je uzgojeno “konvencionalnim” putem. Kad se jednom upustite u ovu avanturu, vrlo vjerojatno ćete biti fascinirani otkrivanjem sasvim novog svijeta, nešto na što je suvremeni čovjek nažalost zaboravio…kako usporiti strku, smanjiti stres suvremenog života i vratiti se tijelom i duhom svojim korijenima, prirodi.