Gloriosa superba – Plameni ljiljan

Gloriosa superba je višegodišnja gomoljasta penjačica iz obitelji Colchicaceae. Porijeklom je iz tropske Afrike i Azije, gdje autohtono raste u polusjeni među grmljem. Kod nas je poznata kao plameni ljiljan, ljiljan slave, ljiljan penjačica i sl. Po meni, naziv plameni ljiljan najbolje opisuje ovu penjačicu, jer latice njenog cvijeta podsjećaju na plamene jezičce.

Gloriosa se uzgaja iz gomolja i iz sjemena. Gomolji se mogu kupiti na proljeće u pojedinim vrtnim centrima, uglavnom po paprenim cijenama – 25-50 kn – a to je vjerojatno zato jer je još relativno rijetka na našem tržištu. Može se nabaviti i sjeme, ja sam kupila sjeme na jednom inozemnom web-shopu sjemena, kod nas je i sjeme zasad teže nabaviti.

Gomolji su jako osjetljivi, i jako je bitno kod kupnje obratiti pažnju da li je pup na kraju gomolja čitav – iz tog pupa potjera biljka, ako je pup oštećen, ništa neće potjerati. Sadi se vodoravno u tegle i prekrije se s par cm zemlje. Jako je bitno da je na toplom – toplina je jako bitna za nicanje. Prve godine kad sam kupila jedan gomolj, po uputama sam ga posadila u teglu i držala u dnevnoj sobi u rano proljeće – i tako sam čekala 2 mjeseca, ništa nije niknulo. Obeshrabrena, stavila sam teglu van na sunce – uskoro je niknula. I idućih sam godina prema iskustvu primjetila da gloriosi baš treba jako toplo vrijeme za nicanje. Najprije mi nikne ako tegle stavim na proljeće na južnu stranu ispred kuće, gdje sunce bije u njih i grije ih cijeli dan.

S obzirom da je gloriosa penjačica, treba joj osigurati potporanj za penjanje. Vrlo je krhka i jako se lako slomi, stoga to imajte na umu prilikom odabira mjesta kamo ćete ju smjestiti – ja nisam imala sreće jedne godine, kad su ju slomili psi. Stoga, isplanirajte si za nju mjesto van dohvata životinja. Može narasti u visinu do 3 metra (kod nas ipak manje), a za penjanje se služi viticama koje su zapravo – vrhovi njenih listova.

Tokom ljeta, na vrhu se pojavljuju pupoljci. Isprva su potpuno zeleni.

.

Kako se počinju otvarati, tako i latice polako počinju dobivati boju:

.

Cvijet polako dobiva svoju karakterističnu “plamenu” nijansu

.

I nakon toga potamni, i posuše se latice:

Evo jedne zanimljivosti ako niste primjetili – tučak je savinut i odmaknut od prašnika u početnoj fazi cvatnje, a tek u zadnjoj fazi cvatnje je u ravnini s prašnicima – ovo je pretpostavljam zato, da se izbjegne samooprašivanje.

A nakon cvatnje, ostaju čahure s okruglim sjemenkama. Ja zasad nisam imala sreće skupiti sjemenke, jer su mi psi potrgali biljku nakon cvatnje. A kako sam i kupila sjeme, i to sam posijala da ju probam uzgojiti i na taj način. Iz sjemena niče relativno brzo, ne naraste velika prve godine i ne cvate te prve godine uzgoja. Ove godine mi je druga godine, pa ću vidjeti kako će se odvijati razvoj ove godine, ali nekako, s obzirom na veličinu gomolja, teško da će cvasti i ove godine.

.

Za poziciju, prema podacima s interneta, najbolje joj je osigurati svjetlu polusjenu, sličnu pripodnim uvjetima, gdje raste među grmljom. Tu vidim da sam pogriješila i baš sam se pitala prošle godine u čemu griješim s njom da nije obilno cvala, a držala sam ju na suncu cijeli dan. Dakle, nakon početnog sunčanja da proklije, treba ju smjestiti negdje gdje je ipak lagana sjena. Ove godine ću probati tako, pa se konačno nadam i obilnijoj cvatnji, i sjemenkama.

Gloriosa je listopadna penjačica, dakle na jesen nadzemni dio požuti i posuši se. Pročitala sam na više mjesta podatak da je to jednogodišnja penjačica i da se nako cvatnje gomolj baca. To je LAŽ , jer ne samo da se gomolj ne baca, gomolj se i dijeli tokom godina, tako da svake godine imate više biljaka. Evo slike jednog od gomolja kako je na vrhu oformirao novi gomolj:

Gomolji se u početnoj fazi formiraju u krak, tj u obliku slova “V”, a stariji gomolji, kako sam primjetila, imaju već po 3 kraka. Nakon što najesen nadzemni dio odumre, možete nutra unjeti cijelu teglu i tako ju pospremiti preko zime, uz minimalno zalijevanje, ili sve gomolje iskopati i poslagati u jednu teglu, radi uštete prostora, prekriti zemljom, i isto minimalno zalijevati. Najbolje ju je držati u slabo grijanoj prostoriji tokom zime.

Bagrem – Robinia pseudoacacia

Bagrem – lat. Robinia pseudoacacia, još nazivan i lažna akacija, je listopadno drvo iz obitelji Fabaceae, a porijeklom iz Sjeverne Amerike, točnije iz jugoistočnog dijela SAD. Prema Wikipediji, u Europu je donesen 1601. godine, a raširio se je po cijeloj Europi, u pojedinim dijelovima smatra se i invazivnom vrstom. Naziv lažna akacija potječe iz sličnosti s afričkom akacijom. I ja sam dugo bila u zabludi da ima nekakve veze s akacijama koje u Africi brste žirafe – ipak nema veze s tom vrstom, osim velike sličnosti.

Naraste u visinu do 25 metara, i promjera do 90 cm, te je prozračne krošnje i time pomalo odudara od ostalog listopadnog drveća u našim šumama. Listovi bagrema se sastoje od 9-25 eliptičnih listića, dužine 3-5 cm, a najprepoznatljivije na bagremu se njegovi mirisni, jestivi cvijetovi:

Bagrem je biljka koja me u vrijeme cvatnje, dakle u svibnju, uvijek vraća natrag u djetinjstvo. Doba cvatnje bagrema je nešto čemu smo se najviše veselili u to doba, i nakon kiselice, to je bila slijedeće biljka koju smo jedva dočekali, i jeli u velikim količinama. Iako postoje razni recepti za pohani bagrem i slično, meni je još uvijek najbolja svježe rascvjetana. Znam da je onima koji ju nisu jeli prilično neobično što netko jede – cvijeće, ali ovo je stvarno prava poslastica. Ja iskreno, čim pogledam sliku bagremovog cvijeta – pomislim kako bi ga najradije pojela:)

Slažu se i pčele – bagrem je jedna od najmedonosnije vrste u našim krajevima, a med bagrema jako cijenjen. Pomaže pogotovo kod nesanice i stresa. S obzirom da je medonosna biljka, jako je bitno kakvo je vrijeme u vrijeme cvatnje bagrema. On dakle cvate u svibnju, a cvatnja se proteže nekih 2 tjedna. Ako ima sreće i lijepo je vrijeme, ispaša pčela je dobra, međutim, ako stalno pada kiša, što je bilo prijašnjih nekoliko godina, nažalost tada pčele ne izlaze van. A najgore što se može dogoditi u to vrijeme jeste jaka južina (vjetar) – ona doslovno spali cvijetove, i više ne mogu poslužiti za ispašu pčelama.

Slike: pupoljak i rascvali cvijet bagrema

Vrijeme cvatnje bagrema podudara se s cvatnjom bazge – kojih u mojim krajevima ima jako puno u šumarcima. Bagrem počinje cvasti nekih tjedan dana prije, a bazga malo kasnije, tako da se prvo zrakom širi opojan miris bagrema, i polako ga kroz tjedan dana prevlada miris bazge. A ako imate sreće zateći se u šetnji šumarkom u to vrijeme, osim prekrasnog mirisa u zraku, povjetarca u krošnjama i pjeva ptica, još možete čuti zujenje stotine pčela u krošnjama. Priroda je zaista divna u bezbroj svojih izdanja:)

.

U Hrvatskoj je bagrem najčešća vrsta u privatnim šumama, raširen je po cijeloj Hrvatskoj. Ima jak korijenov sustav i često se radi toga sadi kao zaštita od erozije Također, drvo bagrema je izuzetn kakvoće, koristi se i za ogrijev, i za izradu raznih predmeta od drva. Kod gorenja gori polako, s malo plamena i s malo dima, a oslobađa puno topline, a čak gori i dok je još “mokro”. Također, vrlo je otporno na trulež, a radi flavonoida koj sadrži, u zemlji može opstati zakopano i do 100 godina bez da propada .

Kora je u mladih drveća bagrema i grana glatka i sivkasta, a u starijih debala duboko uzdužno izbrazdana.

.

Bagrem je karakterističan po više stvari, između ostalog da jako rado niče i iz panjeva nakon što se poruši drvo, a te mladice su isprva smečkaste boje, i prepune trnja. Uglavnom mlađi primjerci bagrema imaju mnogo trnja, očigledno radi zaštite, dok na starijim primjercima nisam naišla na tako mnogo trnja. A kad se ubodete, nerijetko se vrh trna odlomi i ostane u koži – najbolje ga je vaditi iglom.

Bagrem svojim korijenjem veže dušik, te je radi ove karakteristike također poželjna vrsta u šumama, radi gnojenja tla.

Svi djelovi bagrema, osim cvijetova, jako su otrovni. Kora je najotrovnija.

Plod bagrema je mahuna bubrežastog oblika dužine oko 10 cm, unutra sazrijevaju sjemenke, koje se rasijavaju putem vjetra dok se mahune osuše i otvore. Iako dakle slovi da je sve osim cvijeta otrovno, postoji dosta podataka i da su mlade mahune i sjemenke jestive – moraju biti kuhane, a toplina navodno uništava toksične spojeve. Za lijek se ubiru cvjetovi prije samog otvaranja,mahune i mladi listovi.

Ovo je neprovjeren podatak, i nemojte pokušavati ako niste sigurni u to što radite. Ja jedino što mogu sa sigurnošću tvrditi je to da su cijetovi odlični za jelo, i sušeni za čaj. I naravno, nikako ih nemojte brati kraj ceste, potražite neko mjesto dalje od ispušnih plinova automobila i ostalih zagađenja.

http://www.pfaf.org/user/Plant.aspx?LatinName=Robinia%20pseudoacacia

I još jedna slika cvjetova za kraj, mljac:))

Pakujčeva osa – Pristiphora aquilegiae

Ove godine sam se neugodno iznenadila kad sam vidjela da je nešto pojelo puno listova mojih pakujaca. Isprva sam mislla da su možda u pitanju puževi, ali kad sam malo pobliže pogledala, zapazila sam male zelene gusjenice na naličju listova. Te male gusjenice su zapravo ličinke ose iz obitelji Tenthredinidae – Pristiphora aquilegiae, u mom slobodnom prijevodu – pakujčeva osa (Columbine sawfly). Dužine su u prosjeku od 15-18 mm, i ogromnog apetita.

Jajašca polažu na naličje listova, i izliježu se u travnju. Male zelene gusjenice proždiru isprva sve listove, a ako ih ne pokupite na vrijeme, prijeći će i na stabljike i cvijetove – mogu potpuno uništiti biljku. Koliko generacija točno godišnje ima – nisam pronašla vjerodostojan podatak na internetu o tome – prema nekima samo jedna, prema drugima više, stoga ovo pitanje ostavljam otvoreno. Uglavnom, najezda je navodno aktualna u travnju i svibnju, te tada treba provjeravati naličje listova – ovaj ću podatak imati prilike provjeriti ove godine.

Slike odrasle ose možete pogledati ovdje:

http://bugguide.net/node/view/303111

Najprije sam ih zapazila na manjim pakujcima ispred kuće, na sunčanom dijelu, i tu su mi mlade biljke doslovno desetkovale, prije nego sam shvatila o čemu se radi – jer svih godina unatrag – nikad nisam imala nametnike na pakujcima, tako da nešto ovakvo nisam niti očekivala. Tek kasnije se se pojavile i na biljkama pakujaca koji su mi iza kuće, u sjeni. Možda ovo s suncom i sjenom ima veze s uvjetma koji odgovaraju ženki za polaganje jajaša, možda ipak nema. Uglavnom, većina manjih pakujaca mi izgleda ovako:

.

A kad su pojele sve lišće, napale su čak i pupoljke:

Također, nisam jedina koja tek ove godine ima problema s njima. Baš sam nedavno bila u posjeti kolegici koja je od mene udaljena nekih 30-tak kilometara, ona isto tako ima isti problem. Stoga se pomalo pitam – što se je to dogodilo u okolišu, da se je u ovoj godini ova osa tako agresivno proširila?

Ali jedno znam – ako neću djelovati, brzo će mi unišiti sve pakujce Ja ih zasad skupljam ručno, a uništavam gnječenjem. Također, pronašla sam jako zanimljiv, i koristan savjet – ako ne znate kako obraniti pakujce od velike najezde, porežite sve listove i sve spalite – tako ste uništili svu gamad (i jajašca i ličinke) – a pakujac će potjerati novo lišće.

Travanj 2011 – rascvjetano i mirisno

Travanj je mjesec u kojem cvate najviše voćki, te je u tom mjesecu jedno razdoblje prekrasno – sve je prepuno cvjetova, a ugodan miris je posvud u zraku. Divno je to razdoblje:) Ove je godine glavnina cvatnje kod nas bila polovicom travnja, a opojni miris navečer bio je neopisiv:) Prve su cvale breskve, pa kruške, zatim višnje i na kraju jabuke. A u svim šumarcima – sremza predivnog opojnog mirisa.

Početak travnja bilo je neuobičajeno toplo i prekrasno vrijeme. Sve tegle s cvijećem sam iznijela van, a kako je zemlju pokraj moj otac bio preorao i potanjurao, posadila sam ove godine tu malo krumpira, uz pomoć sadilice. Planirala sam od ove godine posaditi veću količinu povrća kako bih imala i za prodati za zainteresirane, ali kako sam shvatila da ja to vjerojatno fizički neću moći odraditi sve, smanjila sam to na trećinu. Na toj parceli ću saditi vrste koje mi više napadaju voluharice (krumpir, mrkva, peršin…), luk, te mahunarke i tikve koje se jako rado križaju, tako da ću sad sve to iskombinirati na obje parcele, da vrste budu čim udaljenije. A i nije da će voluharice sad poštedjeti sve na preoranoj parceli – prije ili poslije pojavit će se one i tu, ali nekako se nadam da će štete ipak biti nešto manje od one koje rade na mom vrtu. Ali naravno, to ćemo tek vidjeti ove godine. Mislim da će sve skupa to biti zanimljivo, pratiti kako uspijevaju određene vrste na vrtu bez oranja, i na preoranom…a imam sad i više prostora za cvijeće na mom biovrtu…naravno da sam opet nabavila i nove biljke, i novo sjeme.

Odmah na početku mjeseca, jedan dio novog vrta je bio gotov – moj otac mi je napravio redove sa sadilicom krumpira, ja sam uzela grablje i izravnala po 2 rada skupa – i gredice su bile gotove. Također, sjeme u ruke i sjetva – iskreno, toliko jednostavno i brzo u usporedbi s mojim vrtom, da mi je bilo smiješno. Ali naravno, sve ima svoju cijenu – na preoranoj parceli vrlo su brzo počeli nicati ambrozija i loboda – konkretno, u mom vrtu, ambrozije gotovo i da nema, i lobode ima jako malo – razlog tome je što ne prevrćem zemlju u kojoj postoje velike “zalihe” sjemenja tog korova, i preoravanjem i tanjuranjem se one zapravo same opet zasijavaju. Dakle, moj biovrt je početkom travnja izgledao prepuno korova i suhih biljaka od prošle godine, a parcela pokraj – pusto.

Opet sam u travnju radila veće zahvate s cvijetnjacima, iako sam mislila da to neću. Prvo sam s lijeve strane, nakon vrta pa sve do kraja parcele nasadila nasad ukrasnog grmlja – ruže sam nasadila već prije, a posadila sam još kombinaciju jorgovana i vrtnih hibiskusa – to sam prikupljala za ogradu na parceli iza, ali kako ona još nije sređena, sve je završilo tu. To bi jednog dana trebala biti zanimljiva živica, koja će cvasti i na proljeće (jorgovani), i tijekom ljeta (hibiskusi).

Drugi veći zahvat je bio iza kuće, gdje smo najesen podigli jedan zid uz terasu, i sve je to trebalo požbukati i pobojati – radi vremena nije se stiglo prošle godine, nego je zidar to završio ove godine. A naravno, meni je ostala utabana gredica puna žbuke (biljke sam presadila najesen). Prvo sam sve morala prekopati jer je bilo jako utabano, pa sam onda dodala pijesak jer je tu jako teška ilovača, pa da malo poboljšam strukturu zemlje. Zatim sam dodala nešto pepela, pa još pijeska, sve to pomiješala, i na kraju dodala piljevine i lišće kao malč. Na kraju sam tu posadila red astilbi, hoste, paprati, geraniume i na kraju brugmansije – anđeoske trublje i heuchere – to su sve biljke koje dobro rastu u polusjeni, a ovo je baš takva gredica.

Slika: gredica za vrijeme i nakon radova

I još jedan cvjetni “brežuljak” s druge strane terase je bio prilično utaban, a tu sam nasadila maćuhice i sve pomalčirala travom

I još sam radila rekonstrukcije (travanj mi je očigledno suđen za to). Na vrtu sam presadila većinu ivančica s vrta malo dalje lijevo uz ogradu, jer su jako visoke i bile su preguste, pa je problem ako se polegnu, a isto tako i dio rudbekija – sad će to biti bijelo-žuti cvjetored:) A u travnju sam udomila i mladu ženku zlatnog retrivera, koja me je našla u – šumskom vrtu. Jednostavno, lutalice me instinktivno pronalaze i ne puštaju – a kako smo prošle godine ostali bez jednog psa i imali sad samo jednog – Nera je ostala naša. A zato smo morali napraviti rekonstrukciju jednog dijela ograde iza kuće, jer nju nije ona prije mogla zadržati u tom prostoru – a izvana sam ja odmah iskoristila taj prostor za – novu cvjetnu gredicu:)

Vrt sam malo “upristojila” početkom mjeseca (slika gore je već ona pristojna verzija) nakon što sam primila poziv lokalne Čakovečke televizije da bi oni došli z vrt napraviti prilog. Prvo me je primila panika i skoro sam odbila, jer iskreno – nema se tu što vidjeti u travnju, osim kako sam već spomenula – hrpe korova i suhih prošlogodišnjih biljaka. Ali eto, dogovorili smo se, a ja sam imala tjedan dana da bar početak malo kultiviram, tako da sam taj dio i napravila prije planova. Link na prilog nalazi se na naslovnoj strani.

U glavnini, kao što sam već i nebrojeno puta pisala, cilj mi je da mi se po vrtu rašire korovne vrste koje imaju glavninu vegetacije u kasnu jesen i rano proljeće – kad ja nemam vremena i nemam malč za vrt – i da te vrste mi posluže kao malč. Te osobine sam prepoznala u crvenoj nežarećoj koprivi i mišjakinji, a usto, obje osim što odlično prekrivaju tlo, privlače kukce i održavaju tlo vlažnim – lako se miču, tj, nemaju invazivno ili teško-čupajuće korijenje.

Na sljedećoj slici možete vidjeti razliku između zemlje prekrivene “korovom” kako zadržava vlagu (dolje desno), te preorane i potanjurane parcele, gdje do vlažne zemlje treba prvo jedan sloj prekopati (slikano jedno za drugim u isto vrijeme):

Osim sjetve na novoj parceli, u biovrtu sam još sredila gredicu s češnjakom – češnjak i rasađujem, ali i sadim male lukovice koje se formiraju na vrhovima biljke – takvim lučicama treba 2 godine da narastu za berbu. Ove će godine biti najesen spreman za berbu dio češnjaka što sam posijala pred 2 godine, i opet sam posijala pokraj novi – za berbu 2013 godine – i sve sam prekrila slojem drvenog pepela, jer češnjak voli rasti pod drvenim pepelom. Pepelom sam prekrila i sve gredice s lukom – navodno bi to trebalo pomoći u odbijanju lukove muhe – vidjet ću kako to funkcionira, mada iskreno nisam nikad imala neku strašnu najezdu te muhe.

I osim toga, u vrtu sam posijala nešto cvijeća i gladiole. Malo sam odtravljivala jagode, joj, opet ne izgleda taj kutak dobro – ne znam…da li je greška što je to pokraj međe, i pokraj je susjedova livada pa se trava tu zasijava, i prolazi preko ograde…možda ne malčiram dosta…mada, nije bilo tako teško sad maknuti dio trave jer je to bilo samo površinski, nisam trebala prekopavati kao prošle…ali…previše mi taj dio oduzima vremena i energije – i to nema smisla svake godine ponavljati. Zato sam ove godine sve uzduž tu nasadila bobičasto voće, koje će tu gredicu blago zasjenjivati, i malčirati lišćem. Rezultat ću vidjeti kroz par godine.

Krajem mjeseca sam uspjela posaditi sve dalije (a to je nešto što stvarno treba uspjeti, jer ih imam 2 velike kutije). Iskreno, sad sam sama rekla da se moram pošteno lupiti po prstima ako pomislim kupiti nove dalije. Prekrasne su mi, ali su i jako fine voluharicama, tako da ih više ne sadim na vrt nego samo na par gredica oko kuće gdje je više polušljunkovito – jer tu voluharice ne kopaju. Ali, tu treba zalijevati, jer je sušnije, a ako nemaju dosta vlage, dalije počinju obolijevati od pepelnice. Uglavnom, puno posla s njima.

Ali, nisam mogla odoljeti i ne otići vidjeti čega ima na placu, sajmu kod nas, i naravno, na sajmu cvijeća u Prelogu. Moglo bi se reći da sam ipak možda malo pretjerala…ili možda ipak ne, kako se uzme, ha, ha:) Uglavnom, dala sam si još posla – sve to posaditi – nekamo.

I na kraju,evo nešto cvijeća iz mojih cvjetnjaka (teško je odabrati između svega, ali evo uži izbor:)

zimzelen i euphorbia polychroma

bijele i roza ljubičice, i jetrenka

blaženak i maćuhice, anemone i jaglac

bijela i roza dicentra

anemona i muscari (presličica)

cvale su jagode i borovnice

a ribizli i ogrozid (i josti) su već imali i male plodove:)

U vrtu su tijekom travnja naveliko cvali maslački, da bi se krajem travnja sve zabijelilo, a salata i bob su jako lijepo napredovali:

Da, vrt je prepun maslačaka. Ali, nisam još krenula u neko masovno čupanje, a ima više razloga za to. Prvo, sve okolo su maslački, tako da, dok se sjeme raznosi vjetrom, ako i maknem sve s vrta, dolutat će sa susjednih parcela na vrt. Drugo, skupljam malč sa svih okolnih parcela, dakle opet si donosim sjemenke na vrt. Treće, ionako ga je jako teško iščupati, ono što mi se potrefi super, ali čemu se masovno mučiti, kad ionako ne mogu iskorijeniti maslačke s vrta, Umjesto toga, kad su već tu, odlučila sam ih iskoristiti – zelenu masu za malč, a ako nešto ostane do jeseni, tad ću iskopavati korijen i sušiti – za čaj – najbolji je onaj što se iskopa na jesen. Eto, sve ima neku pozitivnu stranu:)

I konačno, došao je kraj mjeseca, i ja konačno mogu na godišnji. Prvi tjedan u mjesecu svibnju će već tradicionalno biti rezerviran za sređivanje biovrta:)

Sjetva mahunarki

Mjesec svibanj vrijeme je za sjetvu mahunarki u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Ovo se odnosi na sve vrste visokog i niskog graha, bilo zrnaša bilo mahunara. Od mahunarki jedino se prije mogu sijati bob i grašak koji nisu osjetljivi na hladnoću. Međutim, ostale vrste su jako osjetljive na niske temperature, te ih jutarnji mrazevi, ili jako hladni sjeverni vjetar može potpuno uništiti. Naime, prema narodnoj predaji odnosno stoljetnom promatranju vremenskih prilika, zadnji rok kada se može pojaviti mraz su tzv. smrznuti (ledeni) sveci, 12.,13. i 14 svibnja, te 15.svibnja (VIŠE). Zato se i grah sije tako kasno, da bi u to vrijeme tek možda počeo nicati, i tako ne bi propao od hladnoće. Osim navedenog, grah se ne preporuča sijati prije jer ako je zemlja prehladna i prevlažna, sjeme može u takvim uvjetima istruliti. U toploj zemlji grah će prije niknuti, i biti otporniji na kasnije eventualne pojave bolesti.

Grah se sije u jamice koje prethodno iskopate na gredici, najbolje motikom jer je najjednostavnije. U svaku se “jamicu” stavlja po otprilike 5 sjemenki graha, na dubinu od oko 5 cm. Udaljenost između grmića idealan je oko 40-50 cm u redu, te isto toliko i za redove pored. Ukoliko sijete visoki grah obavezno mu pripremite i konstrukciju za penjanje. To može biti kukuruz koji se posije prethodno na tu gredicu, konstrukcija od štapova položenih ukrštenih s “sljemenom” na vrhu (konstrukcija u obliku šatora), konstrukcije koje drže špage za penjanje, ograde i sl. Ja koristim visoke bambusove štapove koji su jako praktični za postavljanje, ali nezgodni usljed ljetnih oluja, jer kako nemaju nikakav oslonac, u takvim se uvjetima znaju porušiti. U svakom slučaju, daju se opet podići i učvrstiti u tlo. Prednost ovih štapova je i ta što stoje nekoliko godina, te ne morate svake godine iznova tražiti građu za visoki grah. I najlakše ih je postaviti nakon kiše, za vrijeme suše je to malo teže, barem kod mene u mojoj tvrdoj ilovastoj zemlji jeste tako.

Nakon što ste rasporedili sjeme u iskopane rupe, najbrže ćete ih poravnati grabljama. Ako sijete niski grah dakle samo iskopate rupe, položite sjeme i prekrijete zemljom. Ako sijete visoki grah koji je dakle penjačica koja naraste i preko 2 metra, možete ili prije postaviti konstrukciju za penjanje (da ne utabate poslije gredicu, ili tokom sjetve (kao ja štapove prilikom sadnje) ili dok grah nikne .

I obilježite si negdje ili pamtite gdje očekujete da nikne grah. Jer uskoro Vas očekuje ovaj divan prizor, čudo života dok niče grah.

Poželjno je gredicu pomalčirati, da bolje drži vlagu i da kasnije imate manje problema s korovom.

Dobri susjedi i međukultura grahu su kukuruz, krastavci, cikla, salate, kupus, korabica, rajčice i tikvice. Loši susjedi grahu su luk, češnjak, poriluk, komorač i grašak.

Više o uzgoju graha možete pročitati OVDJE.

Ako želite nabaviti sjeme mahunarki možete ih nabaviti i kod nas. Našu cjelokupnu ponudu viškova pogledajte OVDJE.