0
Oriah Mountain Dreamer – Poziv
Rijetko kad ostanem bez teksta – a ova pjesma me je upravo ostavila bez teksta, stoga ju želim i podijeliti s ostalima:))
Oriah Mountain Dreamer – Poziv.
“Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim čudiš i
imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja svog srca.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati
da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova,
zbog ove pustolovine koju nazivamo životom
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli,
jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio
od straha da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju,
a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li
divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi,
realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati
jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi;
jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe;
možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa,
svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati
njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom,
svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno
vičeš prema srebrnom punom mjesecu: “To!”
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi
li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem,
umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno
kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao.
Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li usitinu osobu
koja jesi u trenucima praznine.”
Oriah Mountain Dreamer
http://www.oriahmountaindreamer.com/
Kopriva – ta divna biljka
Ako ste od onih koji su trenutno u iščekivanju da konačno nešto izraste na vrtu od prvog povrća, moram vas obavijestiti da je jedno od najzdravijih povrća za berbu dostupno već više od mjesec dana – kopriva, Urtica dioica. Pročitala sam jednu jako zanimljivu izjavu o njoj: Kad kopriva ne bi žarila, već je odavna ne bi bilo. Drugim riječima, svu bismo ju već pojeli. A baš u proljeće, kad nam je organizam oslabljen od zimske prehrane u kojoj nam manjka vitamina i minerala, kad nas počinje loviti proljetni umor, koji ja zapravo upravo nedostatak vitamina i minerala, lijek i rješenje za to nam je na dohvat ruke – kopriva!
Sve bitno o koprivi već je objavljeno na ovim stranicama, točnije na slijedećem linku:Kopriva Urtica dioica
Ja sam trenutno u berbi koprive:)) Na novoj parceli koju sam kupila, uglavnom ispod hrasta, imam prekrasan nasad koprive. Zemljište je netaknuto već godinama, preko više od 60 godina kako sam saznala to je livada, tako da sam sigurna da imam prirodnu, divlju, organsku koprivu. Naime, pokraj prometnica nikad ne biste smjeli brati koprivu, radi olova i ostalih štetnih čestica. Najbolje je ako znate kakav skriveni, divlji netaknuti kutak gdje ona raste:) Najviše voli mjesta koja su vlažnija, i bogata hranjivim tvarima.
Kopriva je najbolja za branje od ožujka do svibnja, kad je mlada i sočna, a beru se samo vrhovi mladih biljaka koprive, do 10 cm. Ti vrhovi sadrže jako puno C vitamina, željeza i ostalih minerala. Naravno, radi mravlje kiseline koju sadrže dlačice na stabljiki i lišću, berba koprive je preporučljiva s rukavicama, i to ne onim tankim platnenim – i preko njih će vas žariti. Upravo radi te kiseline, koprivu se treba uvijek prokuhati prije upotrebe.
Ako se pokosi, kopriva opet tjera svježe izbojke, pa je dakle u takvim uvjetima dobra za branje cijele godine. Bitno je dakle da su to mladi i sočni izbojci, prije cvatnje i prije nego ode u sjeme.
Što se primjene tiče, ja ću u tekstu koji slijedi opisati na koje ju sve načine ja koristim, a to je:
– kao svježe zeleno lisnato povrće
– kao svježi sok od koprive
– sušenu, za čaj
Dakle, kao zeleno lisnato povrće – opcije su stvarno velike. Može se pripremati na sve vrste kao i špinat, te zapravo sve moguće ideje koje vam padnu na pamet za lisnato povrće – varivo, omlet, juhe, popećki…. Bitno je kako je već navedeno – prokuhati ju prije upotrebe. Meni su omiljene u krem juhi i u popečkima sa sirom, pa ću podijeliti te recepte.
KREM JUHA S KOPRIVAMA
– popržite 2-3 glavice luka na ulju, te nakon što luk omekša i porumeni dodajte krumpir narezan na kockice i dolijte vodu da prekrije krumpir, te kuhajte. Kad je krumpir skoro kuhan, dodajte listove koprive, i neka se vri još 5-10 minuta. Gotovu juhu začinite po želji, promiksajte štapnim mikserom, te po želji možete dodati malo vrhnja (ja dodajem malo sojinog vrhnja za kuhanje.) Juha ima baš prekrasnu, privlačnu zelenu nijansu:)
POPEČKI OD KOPRIVA SA SIROM
Ovo je recept koji koristim za popečke od svakakvog zelenog lisnatog povrća – koprive, blitve, špinata, jestive lobode, kelja…i kombinacijama istih – i sira trapista.
Listovi koprive se nakratko prokuhaju (3 min), ocijede, ohlade i zatim usitne. Zatim koprivi naribajte sir trapist, u omjeru kakav vam odgovara – ja radim 50:50. U tu smjesu dodate 1 jaje, malo soli, po želji sjeckani češnjak ili luk, žlicu brašna i malo krušnih mrvica, dobro promiješajte te rukama formirajte popečke.
Po želji ih na kraju možete i staviti u sezam, ali i nije potrebno, te kratko ispečete u tavi, samo da lagano poprime boju. Unatoč očekivanjima mnogih, sir se u takvoj masi ne razlijeva na sve strane dok se peče:))
SOK OD SVJEŽIH KOPRIVA
Recept za ovaj sok je prilično jednostavan – namočite koprive u vodi 24 sata – sok je gotov. Količina – pola zdjele kopriva, vodu napunim cijelu zdjelu. Može se raditi i kombinacija koprive i melise, te mente.
Ali, kako je prije bilo navedeno – radi mravlje kiseline, koprivu je preporučljivo prokuhati, jer ovako može naštetiti probavnim organima (sluznici), te je preporučljivo prokuhati i sok, ili obavezno piti razrijeđen. Ovakav sok ima prekrasnu, zlatno-crvenkastu nijansu, a prava je vitaminska i mineralna bomba za organizam. Ali zaista, ako ga popijete čistog nerazrijeđenog, osjećate žarenje iz dubine jednjaka, stoga oprezno:)
ČAJ OD SUHIH KOPRIVA
Za čaj trebate imati sušenu koprivu, koja se bere isto kao i za sve navedeno, dakle mlade svježe vrhove, a suši se na prozračnom mjestu bez direktnog sunca bilo obješenu, povezanu u snopiće, bilo na listovima čistog papira, u tankom sloju uz redovito okretanje. Biljka mora zadržati zelenu boju – ako požuti – takva biljka nije dobra za primjenu, jer je izgubila većinu svojih korisnih sastojaka. Čaj ne morate kuhati samo od koprive, možete ju kombinirati s drugim sušenim biljom. Ovaj je čaj spasonosan za organizam tokom zime, stoga se treba na vrijeme pobrinuti da ga nabavite. Radi velike količine željeza – odličan je lijek za anemiju (ja osobno sam ju izliječila koprivom jer tabletama nisam mogla) i radi mnogo kalija – odličan je diuretik.
Masovnim proizvođačima ne vjerujem, pogotovo onim što prodaju pakiranja filter čajeva za par kuna – to možda je kopriva, ali upitno koji dijelovi koprive, u kakvim uvjetima izrasla, kako sušena itd…nije dovoljno da je samo kopriva u pitanju da bi dobili maksimalno od njene ljekovitosti.
Dakle, kako sam pisala, berite u divljim, netaknutim mjestima, dalje od prometnica, i to samo vrhove mladih izdanaka koprive.
Sremza – Prunus padus
Sremza je listopadni grm/drvo koje naraste u visinu do 16 metara. Spada u obitelj Rosaceae, rod Prunus – rod kojem pripadaju i trešnje – još ju nazivaju i ptičja trešnja/višnja. Porijeklom je iz sjeverne Europe i sjeverne Azije.
Postoji jako mnogo narodnih naziva za nju, u mom kraju ju zovu črenza, a još se zove i svibovina, sremža, trpika….
Najviše je poznata po prekrasnim bijelim grozdolikim opojno mirisnim cvjetovima i obilnoj cvatnji koja je rana, u travnju i svibnju.
Osim po cvjetovima, i prije same cvatnje jako ju je lako prepoznati u šumi – to je drvo/grm koji među prvima prolista u godini – tek dok se na drugom drveću tek naziru mali pupovi, sremza već ima razvijene mlade listove – u to doba pupa još recimo samo bazga s prvim listićima (ožujak). A listovi su jako slični trešnjinim listovima.
Pupoljci se pojavljuju već u travnju, ako je topliji mjesec već početkom mjeseca, ako je hladnije proljeće sredinom travnja.
Ubrzo se otvaraju svi cvijetovi, a mirišu jako opojno – ja bi njihov miris opisala kao medeno opojan, jako ugodan, i baš karakterističan – dok ga upamtite, uvijek znate da je to miris sremze.
.
Nakon cvatnje formiraju se plodovi – crne koštičave trešnjice, koje jako vole ptice. Također, tako ju i posvud ptice rasprostranjuju – u mom kraju (Međimurje) je ima jako puno – šumarci su prepuni mladih biljčica, isto kao i većih grmova i stabala sremze. Najviše sam ju zamijetila u šumarcima/šumama uz rijeku Dravu – u doba cvatnje, sve se bijeli od cvjetova sremze.
A nakon cvatnje, mlade grančice koje počinju rasti – crvenkaste su boje. Stablo je tamnosmeđe do crne boje, pomalo točkasto.
.
Sremza se može uzgajati i kao stablo i kao grm, ima gustu krošnju te je stoga pogodna i za živicu, živu ogradu, zaštitu od vjetra.
Više o ljekovitosti sremze možete pročitati ovdje
Iskreno, uvijek sam se divila sremzi radi njenih cvjetova, zato sam ju i pred par godina donjela iz šume kao mladu sadnicu, jer je to bilo prvo drvo na popisu koje moram imati u svom vrtu. Da ima i plodove – to nisam do sada znala, sve do ove godine.
Nakon cvatnje, u svibnju se na mjestu gdje su bili cvjetovi počinju formirati zeleni plodovi jako slični plodovima trešnje, samo sitniji. Kad dozrijevaju, isprva su svjetlo crveni.
.
Kako plodovi zore, postaju sve tamniji, a kad su potpuno zreli su gotovo crni.
.
Plodovi su jestivi, ali sitni. Okus im je po nekima gorak i neprivlačan, ali meni osobno nisu tako loše. Isprva prevladava aromatičan okus, a na kraju prilično trpko – to je vjerojatno ono što odbija većinu. U svakom slučaju, nisu baš nešto primamljive , ali jestive jesu. I meso plodova je prilično tanko, većina ploda je – koštica.
U svakom slučaju, ptice ju vole, zato je zasijavaju posvud po šumama kod mene. A i nije loše znati što se u našoj divljini smije pojesti, a što ne. Ako u lipnju/srpnju naletite na drvo sremze, slobodno navalite:)
Arboretum Opeka u Vinici
U subotu sam posjetila arboretum Opeka u Vinici. Iskreno, nisam niti znala za njegovo postojanje, spomenula mi ga je nedavno jedna prijateljica, pa sam odlučila i to pogledati. A iznenađenje je bilo ogromno…tako blizu mene…jedva čula za to….a raj na zemlji
Malo sam poslije proučila po netu, ispada da u Hrvatskoj postoji samo 3 arboretuma, a ovaj u Vinici je najbogatiji, i najljepši…i ne samo u okvirima Hrvatske.
Više podataka i tekstova o njemu možete pronaći ovdje:
A sad ajmo u šetnju:)) Inače, ono što vam nažalost ne mogu predočiti je prekrasan pjev mnoštva ptičica u svom tom grmlju i krošnjama drveća…i pogledom i zvukovima ovo je pravi mali raj na Zemlji.
Dvorac je nažalost ruševan, i u njemu se vidljivo po trgovima opija mladež…stvarno šteta
a toliko vrsta drveća i grmlja jednostavno impresionira…
izdanci poljske preslice uz stazu
a ovako divna žuto zelena boja lišća vidi se samo u ovo doba godine, ja to zovem “baby zeleno”
postoji i jezerce
ovo je pretpostavljam bio bazen
Golema tuja – Western red cedar
Da nije bilo natpisa ispred nje, ne bi joj ni prišla, jer izvana liči na samo jako veliko drvo…ali….
to je tuje s nekoliko debla iz zajedničke osnove, oko koje je iz povinutih grana i žilja izraslo više od deset mlađih i tanjih jedinki, a sve skupa tvore zatvorenu cjelinu stožastog oblika s granama do tla. Unutrašnjost je ogromna i prohodna, stoga se još naziva i “kapelica”. A nadam se da vam to slike mogu dočarati…ovo je kao da ste u “avataru” )
i još malo park…
Nadam se da sam vas uspjela zainteresirati da posjetite ovo divno mjesto….ja se sigurno opet uskoro vraćam u posjetu:))
Ožujak 2011 – konačno proljeće:))
Početak ožujka je bio prilično hladan, i zemlja je još bila zamrznuta. U takvim uvjetima, nisam mogla raditi ni u vrtu niti u cvijetnjacima. Kako su u dućanima dobili sadnice voćaka, odlučila sam nakupovati voćke i posaditi ih na novu parcelu – šumski vrt, onu desnu, koja nije bila pod vodom. Kupila sam 2 trešnje (1 ranu i stella), 1 ranu jabuku i 4 kruške (2 lipanjske ljepotice, 1 viljamovku i jednu koje dozrijeva u kolovozu), 2 marelice, 1 nektarinu, 1 dunju i 1 šljivu. Sve sam kupila i posadila u 2 dana, i mislim da je to, to što se tiče nabave voćki u rasadnicima. Ostalo sam odlučila nabavljati samo stare sorte voćaka, što od drugih proizvođača, što sama uzgojiti cijepljenjem s reznicama koje skupljam unaokolo, sa starih sorti voćaka. Naknadno sam još dobila sadnice bijele trešnje i šljiva, te sam rasadila mladice višnje – sve “original” voćke, bez cijepljenja – to su sorte koje i bez cijepljenja daju velik i lijepi plod, a same se održavaju sjemenom. U ožujku sam si pripremila reznice jabuke, kruške i trešnje, ali kako za cijepljenje trebam bar par lijepih dana zaredom, bez vjetra i sl, u ožujku baš i nije bilo prilike za to, pa su reznice ostale čekati u frižideru, u vlažnoj najlonskoj vrećici.
Tek nakon 10.03. je konačno malo popustila hladnoća i konačno sam uspjela posijati bob koji se inače sije u veljači, ali nije baš prije bilo prilike za to. Bob sam smjestila na gredicu gdje već raste salata od jeseni, a koja će biti jedno od prvog povrća za branje na vrtu.
Osim boba, na povrtnjaku sam još samo posijala špinat, rotkvice i grašak, i to u drugoj polovici ožujka – nekako imam to iskustvo s graškom da ako ga sijem dok je jako mokro i hladno neko vrijeme – ne uspijeva baš nešto, stoga i za sjetvu graška radije ipak pričekam da malo zatopli. A unutra sam posijala rajčice u teglice i smjestila ih na prozorske daske.
Većinu ožujka sam se uglavnom posvetila cvijetnjacima. Već najesen sam započela “projekt asteri”. Tijekom nekoliko godina su mi se asteri jako razmnožili, i odlučila sam višak podijeliti, a ono preostalo malo obuzdati u širenju rizomima – ukapanjem crjepova u zemlju oko astera, u obliku kvadrata. To će ih nadam se malo obuzdati u idućih nekoliko godina, a da pokraj njih bez straha mogu saditi i drugo cvijeće. Ispred kuće uz ogradu sam tako posadila kombinaciju astera, ruža i ljiljana.
Nakon toga sam započela rekonstrukciju cvjetnjaka koji je uzdužno uz među sa susjedima. Naravno da se nisam mogla obuzdati u rasadnicima i vrtnim centrima i da sam nakupovala mnoštvo ukrasnog grmlja za koje mi je poslije bila glavobolja kamo to sve posaditi – iako imam mnogo prostora na novim parcelama, voljela bih ukrasno grmlje ipak imati bliže kući. Tako sam na tu gredicu dosta toga novog natrpala, i pritom sam rasadila -razmjestila i većinu toga što je već na tim gredicama raslo, tako da je i to bio priličan zahvat. A radi šljunka kojeg tu ima dosta – tu ću uskoro posaditi i dalije – radi voluharica, koje ne vole baš kopati gdje ima puno kamenja.
U ožujku sam naučila 2 nove stvari o voluharicama:
1. spremaju si hranu za slučaj nužde – ukopavajući crjepove za astere sam pronašla tunel i “smočnicu” voluharica – unutra su si natrpale lukovice cvijeća (koje su ukrale meni ) i rizome suncokreta trajnice, sve naslagano na hrpi – tako se ponaša i neki afrički glodavac, a kako ponekad i zaboravi na skrivene zalihe, tako i rasađuje lukovice. Uglavnom, ja sam svoje lukovice uzela natrag i posadila ih, a tunel prekopala.
2. ako im je nešto jaaako fino, niti mreže ih neće zaustaviti – već drugu godinu pokušavam spasiti jedan suncokret trajnicu (drukčiji od onog iz točke 1.) – prošle su mi ga godinu skoro cijelog pojele, ostatke sam posadila u “korito” od mreže – našla sam kako su voluharice došle gore, točno iznad – i tu počele kopati tunele unutar mreže – i tako mi opet skoro sve pojele. Ostatke sam opet posadila u teglu, pa se nadam da će ipak nešto ostati. Isto tako, više od polovice tulipana što sam nakupovala i posadila najesen je nestalo. Točnije nahranile su se voluharice.
I ne samo to, našla sam da su pojele korijenje aronije, marelice, jedne vrste astera i počele su jesti eranthise (ozimice) koje sam teškom mukom našla i čijim sam se cvjetovima jako veselila – zadnja 3 sam iskopala i presadila u mrežu.
Općenito, radi dugo zamrznutog tla i hladnog vjetra, proljetno cvijeće dugo nije procvalo. Ali kad je konačno počelo, u samo dan-dva nastala je prava “cvjetna eksplozija” – sve je već dugo bilo na “niskom startu” i jedva čekalo povoljan trenutak da procvjeta.
a nakon proljetne kiše, izgledalo je jednostavno neodoljivo:
U drugoj polovici ožujka je konačno prestao puhati vjetar…i konačno prvi pravi prekrasan proljetni dan. Počela sam prekopavati jednu gredicu na kraju vrta, s vrtnim jagodama i ogrozdima, tamo mi je prilično zarasla jedna trava koja se kao pirika širi rizomima, pa mi je bila prilika sve pošteno prekopati (naravno, oprezno s malom motičicom ) i povaditi sve rizome. Ostala sam na vrtu sve do mraka, baš kako se je počeo spuštati mrak, nedaleko u šumarku je počeo pjevati slavuj…toplo proljetno predvečerje…ja na koljenima i u hrpi zemlje….joj kako je to bio divan osjećaj, čekala sam to cijelu zimu!!!! Obožavam proljeće ))
A gredice jagoda što sam ih prošle godine odtravljivala, opet su prepune busena trave. Ali, za razliku o prošle godine kad sam to kopala na dubini od 10-20 cm, sad je sve površinski i bez problema se miče. Svejedno, ipak nešto moram promijeniti, jer nema smisla trošiti toliku energiju svako proljeće. I zato sam na tim gredicama posadila breskve i bobičasto voće (aroniju, josti i ribizle), radi lišća koje će dok otpadne poslužiti kao malč – blago kiseli, baš kako jagode vole.. A na ovaj način mi je i maksimalno iskorišten prostor.
Krajem ožujka sam počela iznositi i tegle s cvijećem van – bilo je jako toplo, a kako sam u potkrovlju skupljala i jako puno biljaka koje treba posaditi van, sve sam iznijela i počela saditi. A u šumski vrt sam počela saditi divlje cvijeće; ljubičice, jaglace, šumarice…jednog dana će to biti prekrasni proljetni tepih, dok se sve to razraste – baš kao u šumarku nedaleko od mjesta gdje živim, i gdje mi je divan osjećaj prošetati njime na proljeće, dok je sve u cvatu, sve miriši, ptice cvrkuću….jednostavno neopisivo:))
U šumski vrt sam još tijekom ožujka posadila nešto lješnjaka, te sam presadila žalosnu vrbu koja je bila 2 godine na “privremenom boravku” na jednoj gredici blizu kuće – toliko da me je iz majušne grančice prerasla veličinom – a kako je na lijevoj parceli iza dosta vlažno, i radi one vode koja se tamo skuplja razmišljam da bi bilo puno jeftinije iskopati jezerce da se tamo skuplja voda nego sve to navažati, idealno će tamo izgledati ta žalosna vrba.
U šumski vrt sam još posadila i nešto sremza, njih ju najlakše prepoznati u ovo doba godine, jer uz bazgu prve prolistaju, a miris njihovih cvjetova obožavam:))
I još sam dosta toga presađivala, rasađivala, premještala…. ožujak je baš najbolje vrijeme za takve veće zahvate, i voćke i grmlje i trajnice posađeno u to vrijeme najlakše se primi. A prvo proljetno cvijeće i prvo lišće najavljuje da ono najbolje – tek dolazi.
